U riječkom antikvarijatu Ex libris u srijedu se održalo nešto drukčije događanje – nije to bilo ni predstavljanje poezije niti književna večer, već jazz koncert.

Novi je to program Ex librisa koji nosi naziv „Jazz By The Book“, a u sklopu kojeg se večeras predstavila Banda troje – Pisarović, Kapec, Jovanović. Banda je to koja provodi glazbena i zvukovna razbojstva, zalazi u „slobodne“ sfere zvuka i forme te istražuje ono „rubno“ unutar jazza.

Kako je u uvodu istakla Vesna Pisarović, ovaj se koncert dugo pripremao, a i sama je godinama posjećivala knjižaru, nagovještavajući da bi tu dovela bend i pjevala među knjigama. U trajanju od otprilike sat vremena, trio je izvodio većinom skladbe njihovog omiljenog saksofonista, Stevea Lacyja, a otvorili su pjesmom „Art“ Hermana Melvillea koju je upravo Lacy uglazbio.

Vrlo je brzo bilo jasno da se radi o koncertu kakvog se nažalost nema prilike često čuti u Rijeci, a u kojem se glazbenici poigravaju s materijom, njezinom teksturom i formom te eksperimentiraju vokalnim tehnikama i jezikom.

Već u prvoj pjesmi do izražaja je došla komplementarnost gitara obavijena u prividni minimalizam, kako međusobno, tako i s vokalisticom.

Gitara Ivana Kapeca melodijski je vodila dok je Pavle Jovanović teksturalno upotpunjavao zvuk, a Vesna Pisarović s izuzetnom je lakoćom mijenjala dinamiku glasa i razne načine pjevanja. Vokal se kretao po prostoru i mijenjao oblike – od mekanih i nježno ispjevanih riječi do prigušenih vrisaka i škripanja.

Iduća pjesma, „The Crust“, istakla se po repetitivnoj melodiji koja je stvarala savršenu podlogu za eksperimentiranje Pisarović čiji je vokal skakao iz jedne uloge u drugu. Oduševile su i vokalne perkusije kao i manevriranje mikrofonom pomoću čega se zvuk produbljivao, no upravo se u ovoj pjesmi mogao prepoznati najveći adut ovog trija, a to je djelovanje iz čiste emocije i užitka.

Kolektivna energija i odnosi ovoga trija, osim što su odašiljali izuzetno pozitivne signale, imali su i performativnu scensku komponentu koja je svakako doprinijela dobroj atmosferi. Izveli su još i „No baby“ i „Utah“, skladbe pune raznoraznih glazbenih igrica – od disonance preko dahtanja do fićukanja koje perfektno imitira ptičji pjev.

Omiljeni saksofonist trija, Lacy, uglazbio je i aforizme i savjete Georgesa Braquea, kao i razglednicu, odnosno vodič kroz japanske otoke. Banda je izvela četiri uglazbljena aforizma koje je Pisarović otpjevala na francuskom, a potom i pjesmu „Morning Joy“. Ponavljanja istih pojmova poput halucinacije i opsesije postepeno su se ubrzavala, a sve je intenziviralo gudalo na gitari i zvukovi klokotanja jezikom. Za kraj je ostavljeno izvođenje uglazbljene razglednice Japana, također na francuskom, a u kojemu je vladala izvrsna onomatopeja i izvođenje kakvo ukazuje na različite sugovornike i uloge u vodiču kroz japanske otoke, a kojima su glazbenici bez problema vladali.

Dugim pljeskom publika je pozvala bis na kojemu je trio izveo nešto potpuno drukčije – „But Beautiful“ Nat King Colea. Bio je to pomalo neočekivan epilog odličnog jazz koncerta, no savršen podsjetnik na vrsnog glazbenika, ali i na činjenicu da ovaj trio može ovladati bilo kojim podžanrom ili žanrom.