RIJEKA – Već više od 30 godina traje karijera Alena Vitasovića, a upravo to obilježava u Pogonu kulture ove subote, s početkom u 21 sat. Iako Vitasović nije stigao na nezaboravnu Šajetinu tridesetu obljetnicu u Pogonu, Šajeta se u subotu vraća kao gost te će publika imati prilike uživati u zajedničkim izvedbama dvojice legendarnih kantautora Istre i Kvarnera. Velikim smo povodom kratko razgovarali s Vitasovićem, a razgovor možete pročitati u nastavku.

Cijeli život u glazbi

Krajem mjeseca u Pogonu kulture održavate koncert kojim ćete obilježiti 30 godina dugu glazbenu karijeru. Kada razmislite o svim godinama stvaranja i nastupanja, čega se najprije sjetite, odnosno je li vam neki događaj ili uspjeh ostao u posebno lijepom sjećanju?

– Da, recimo da je moja službena karijera kao glazbenika, pjevača, umjetnika, počela 1993. godine snimkom pjesme »Ne moren bež nje«. To bi bilo i više od 30 godina, ali bih naglasio da sam u glazbi od malih nogu. Već sa sedam godina sam nastupao sa svojim ocem svirajući harmoniku po svadbama i feštama, tako da smo blizu i 50 godina mog bavljenja glazbom. I to nije nikad prestalo. To je obilježilo cijeli moj dosadašnji život. Neću nabrajati gdje sam sve bio, s kim sam svirao i doživio prekrasne trenutke i uspjehe. Koliko pobjeda i poraza, svi živimo život i proživljavamo ga svatko na svoj način. Jedan događaj mi je ostao u sjećanju, što nema veze s karijerom, uspjesima, i to bih izdvojio. Moj je otac bio vrsni harmonikaš, zna ga cijela Istra i šire. Ja sam ga slušao, upijao svaki potez, svaki ton. Bio sam mali, imao sam pet godina, i jednog dana sam zamolio mamu da mi donese harmoniku. Bila je prevelika da je sam držim i natežem, pa je mama vukla mijeh harmonike da bih probao svirati tipke. Od prvog tona koji sam odsvirao ja sam znao svirati. Nešto jednostavno, ali sam znao. Mama je počela plakati. U tom trenutku sam znao svoju sudbinu.

MIK je moja ljubav

Prošle ste godine na MIK-u izveli novu pjesmu »On ni doša«. S obzirom na to da ste na MIK-u nastupali zaista puno puta, što biste rekli, kakav je vaš odnos s ovim festivalom i njegovom, kao i vašom publikom?

– MIK je moja ljubav. Dio mog kraja, izričaja, kulture. Želja mi je bila biti dio toga, ali sam smatrao da nisam dostojan. Ne znam koliko sam puta nastupio na MIK-u, mislim 16 ili 17 puta. I koliko nagrada? Ne znam. Ne brojim, nebitno. Bitno da MIK opstaje na bilo koji način i uvijek sam tu da pomognem, kao što je i MIK pomogao meni, i naša domaća publika zbog koje i nastupamo i od koje živimo, koju pokušavamo usrećiti lijepim pjesmama.

U 2023. godini je također izašla i pjesma posvećena vašem porijeklu i nasljeđu, »Tone Livi«, kao i »Dobar dan« s Tomislavom Golubanom. Što nas dalje očekuje od singlova i kako napreduje rad na najavljenom albumu »Fenix«?

– Imam puno novih pjesama, marljivo ih snimam, volim snimati, ali ništa se ne može mjeriti s nastupima uživo ispred publike. Novi album »Fenix« je više-manje gotov. Očekuju me brojni koncerti, imam izvanredan bend, publiku, i ako bude zdravlja, bit će sjajno.

Sretan sam

U stvaranju »Tone Livi« sudjelovale su tri generacije vaše obitelji. Kako je bilo surađivati s obitelji?

– Moji djedovi, bake, svi su bili muzikalni. Moj otac Tone Livi, njegov brat, moj stric Ive – dan danas sviram s njegovim sinovima Deanom i Denisom Vitasovićem u bendu, vrhunski su glazbenici i pjevači. Svirao je sa mnom i moj brat Vili, bubnjar. Mama odlično pjeva, sin i kći znaju pjevati, ali nitko osim mene nije toliko zagrizao u taj svijet. Išli su drugim putem. I bolje za njih. Pjesmu »Tone Livi« snimili smo moj otac, brat, sin i ja, u mom selu Orbanićima. Cijeli moj novi album ima štih iz mog malog sela i mog kraja jer su ga zajedničkim snagama napravili domaći ljudi, Marco Grabber i Ivan Arnold uz mnoge druge goste, u izdanju kuće Dancing Bear.

Za kraj, nakon 30 godina na sceni, imate li neke neostvarene želje ili planove?

– Nakon 30, 40 godina rada nemam nikakve velike planove. Glazbeno sam napravio puno s obzirom na okolnosti. Ne dokazujem se nikom osim sebi, cijenim konačno sebe, uživam u svom radu i to želim do kraja… Privatno sam sretan, imam divnu i zdravu djecu, roditelje kojima zahvaljujem jer su dali sve, koliko se moglo. Zahvaljujem i prijateljima i doktorima, a najviše mojoj supruzi Eleonori koja je bila uz mene kad su mnogi odustali, vjerojatno ne bismo sad ni razgovarali da nije bilo nje.