Hrvatska je jučer na Europskom vijeću još jednom snažno podržala da EU donese odluku o otvaranju pristupnih pregovora s BiH. Ostaje za vidjeti koliko će to biti primijećeno, a onda i cijenjeno u Sarajevu. Koje je dosta sumnjičavo prema Hrvatskoj, među ostalim i zbog toga jer njen predsjednik Republike otvoreno zagovara strateško partnerstvo Hrvata i Srba u BiH. Iako bi bilo puno logičnije da u BiH postoji strateško savezništvo Hrvata i Bošnjaka.

Ali za to postoji puno, u ovom trenutku potpuno nepremostivih prepreka za koje su odgovorne obje strane, moguće u ovom trenutku čak više i bošnjačka, čiji je udjel u stanovništvo tri puta veći. Bošnjačka politička elita želi stvaranje takozvane građanske države sa središtem u Sarajevu bez ikakvog razumijevanja za činjenicu da je praktički pola građana BiH protiv toga. A do tog rješenja želi doći pukom snagom brojki – po zadnjem popisu Bošnjaka je nešto više od 50 posto – i osloncem na zapadne zemlje koje forsiraju takvo rješenje iz nekih svojih interesa. Iz Sarajeva nema ni najmanjeg pokušaja da se s hrvatskom stranom u BiH pronađe nekakav kompromis koji bi otvorio prostor za dijalog i za daljnje poboljšanje odnosa. Posebno se to vidi po krajnje uvredljivom načinu na koji službeno Sarajevo odbija ukidanje za BiH Hrvate krajnje ponižavajuće situacije da njihovog predstavnika u Predsjedništvo BiH biraju Bošnjaci. Pa na kraju Bošnjaci imaju dva člana tog tijela, Srbi jednog, a Hrvati nijednog.

Naravno, daleko od toga da su Hrvati u BiH bez ikakve odgovornosti. Dapače. Povlašteni odnosi Mostara i Banje Luke nemaju ishodište samo u protivljenju bošnjačkom unitarizmu. Tijekom zadnjih godina razvijene su tu brojne, ponekad i jako dubiozne poslovne veze, od kojih neke imaju i svoje krakove i u samoj Republici Hrvatskoj. BiH Hrvati povlače vitalni nacionalni interes ponekad i ne zbog toga da bi neki zakon ugrozio njihovu ravnopravnost, već i zbog golih i banalnih poslovnih interesa mutnih biznismena koji imaju utjecaj na političko vodstvo BiH Hrvata.

Naravno da se oko svega ovoga Republici Hrvatskoj teško postaviti. Formula tri konstitutivna naroda, dva entiteta, jedna država, ipak ne može pokriti bezbroj situacija koje se javljaju u političkom životu BiH. Premijer Andrej Plenković vodi razboritu politiku koja daje rezultate, kao što je intervencija visokog predstavnika na dan općih izbora koja je barem privremeno spriječila majorizaciju Hrvata. Možda to ne izgleda puno, ali u situaciji kada Sjedinjene Američke Države svom svojom političkom i diplomatskom težinom guraju rješenje unitarne i centralizirane BiH pod dominacijom Bošnjaka, i to je velik, gotovo nestvaran uspjeh. Hrvatska treba pokušati otvoriti prostor za poboljšanje odnosa s Bošnjacima. To naravno neće biti nimalo lako jer je bošnjačka elita potpuno opijena svojom nadmoćnom pozicijom nastalom zbog brojčane nadmoći i podrške Washingtona. Ali to nije nemoguća misija. Politika negdje na tragu onog što je radila i radi ova Vlada, s možda još aktivnijim pristupom službenom Sarajevu, mogla bi možda dati neke rezultate. Tvrdi pristup predsjednika Milanovića bi možda bio efikasan kada bi Hrvatska imala recimo 30 milijuna stanovnika naspram nešto više od tri, koliko ih ima BiH. Ali budući da Bošnjaci u svom naumu centralizacije imaju nepodijeljenu američku podršku, pitanje je bi li i tada Milanovićev »slon u staklarni« pristup dao bilo kakve rezultate. Gotovo sigurno ne bi. A ovako samo pogoršava odnose Hrvatske i BiH u kojima ionako nema previše povjerenja. A njegove analize zašto se u Srebrenici nije dogodio genocid i ponekad uvredljive izjave o Bošnjacima, samo idu na ruku najradikalnijim bošnjačkim opcijama i njima pripadajućim trash medijima.

Velika je šteta za politiku Hrvatske prema BiH to što se preko nje prelamaju narušeni odnosi Vlade i predsjednika. Barem tu bi trebalo pokušati pronaći kakav zajednički jezik. Ali kako sada stvari stoje, takva opcija je u ovom trenutku potpuno nemoguća. I bit će još dugo. Ali doprinos koji je hrvatska Vlada dala odluci o otvaranju pregovora trebao bi ipak biti vidljiv i u najradikalnijim krugovima u Sarajevu. I postane osnova za nastanak elementarnog povjerenja, kojeg u Sarajevu prema Zagrebu nema.