ZAGREB Ministarstvo znanosti i obrazovanja uporno ignorira položaj gluhe djece u obrazovnom sustavu i uskraćuje im pravo na kvalitetno obrazovanje, upozorili su predstavnici civilnih udruga na jučerašnjoj tribini »Izgubljeni u prijevodu«, na temu (ne)dostupnosti znakovnog jezika u obrazovnom sustavu.

– Naša su djeca izgubljena u prijevodu, ne dobivaju potrebno znanje i vještine, a poslije se zbog toga neće moći ni zaposliti. Situacija je u Hrvatskoj tragična – ocjenjuje Sanja Tarczay, predsjednica Saveza gluhih osoba Dodir. Djeci koja krenu u vrtić ili školu, naime, država ne osigurava prevoditelja kakav im je potreban. Događa se da se dijete i prevoditelj uopće – ne razumiju.

Zaseban jezik

Razlog je u tome, upozorava Tarczay, što prevoditelj mora ne samo znati znakovni jezik, nego i znati prevoditi s jednog jezika na drugi, prenijeti informaciju, surađivati s učiteljem, biti dostupan djetetu i izvan ustanove…

– Gluha djeca u Hrvatskoj nemaju pravo na jednako obrazovanje kao druga djeca. Dolaze mi roditelji plačući jer je dijete u prvom razredu dobilo prevoditelja koji ne razumije dijete, niti dijete razumije njega. Onda ja idem u institucije i svađam se oko osnovnog prava djeteta, koje bi država morala osigurati za svu gluhu djecu – ogorčena je predsjednica Dodira.

Prosvjetne vlasti, izgleda, ne razumiju kompleksnost problema: znakovni jezik je zaseban jezik, a nije hrvatski jezik sa znakovnim prijevodom. Tako bi se u obrazovnom sustavu gluha djeca trebala tretirati kao jezična manjina, jer materinji im je jezik znakovni jezik, a ne hrvatski.

Dijete koje raste u obitelji u kojoj ostali članovi čuju, često ne zna niti jedan jezik kad dođe u školu jer ga znakovnom nitko ne uči, a govorni nije uspjelo savladati.

Izjednačavanjem prevoditelja znakovnog jezika s pomoćnicima u nastavi, neodgovarajućim vrednovanjem njihova rada i nepostojanjem formalnog obrazovanja za prevoditelje znakovnog jezika pokazuje se loš odnos prema kulturnoj i jezičnoj manjini, korisnicima znakovnog jezika, u sustavu obrazovanja. To se mora promijeniti, upozoravaju iz udruga.

Ignoriraju potrebe

– Danas mi osiguravamo i plaćamo prevoditelje, a to je posao države. Država bi trebala formirati jednu organizaciju koja bi osiguravala prevođenje u vrtićima i školama. U novom pravilniku o pomoćnicima u nastavi nijedan naš prijedlog nije usvojen, naše se potrebe u potpunosti ignoriraju – tvrdi Tarczay.

Procjene su, kaže, da oko 30 školske djece u Hrvatskoj treba prevoditelja za znakovni jezik. Da takvih u sustavu nema, ilustrira podatkom da su iz Centra za obrazovanje »Slava Raškaj« od njihove udruge tražili šest prevoditelja za iduću školsku godinu.

U redovan osnovnoškolski sustav uključeno je oko 200 učenika s oštećenjem sluha, a samo 40 posto te djece pohađa nastavu uz pomoć prevoditelja i može ravnopravno sudjelovati u nastavi.

Hrvatska je kao potpisnica Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom dužna omogućiti svakom djetetu s gluhosljepoćom, gluhoćom i nagluhosti uključenost u redovni sustav odgoja i obrazovanja. Konvenciju smo ratificirali još 2007. godine, ali se nikakav pomak u školama nije dogodio.

Ministarstvo ne vidi problem

U MZO-u ne vide nikakav problem u obrazovanju gluhe djece u Hrvatskoj. Novim se pravilnikom, kažu, osigurava stručni komunikacijski posrednik koji treba imati kompetencije za rad s gluhim, nagluhim i gluhoslijepim učenicima, koji je osposobljen za komunikacijsku potporu u onom sustavu komunikacije koji preferira učenik s oštećenjem sluha, kao i za pružanje potpore u kretanju gluhoslijepim učenicima.

– Edukacija i obavljanje poslova stručno komunikacijskih posrednika otvoreni su za sve zainteresirane s odgovarajućim kompetencijama, a posebno za već educirane stručnjake. Nacrtom Pravilnika želi se standardizirati potpora koja se pruži učenicima uz dodatna stručna usavršavanja – kažu u MZO-u, gdje jamče da će svakom učeniku osigurati onaj oblik potpore koji mu je potreban.