Pojam britpop već je devedesetih, u doba nastanka, bio preblag za ono što su nudili njegovi najistaknutiji predstavnici (Oasis, Blur, Suede, The Verve, Pulp…). Naime, u izrazu tih sastava bilo je puno više rocka no popa, a baš se ta prevlast rock zvuka itekako osjeti na sjajnom albumu koji potpisuju jedan od najistaknutijih predstavnika tog pravca, bivši pjevač sastava Oasis Liam Gallagher te John Squire, odlični gitarist nekadašnjeg mančesterskog sastava Stone Roses, grupe koja je prethodila britpopu.

Spoj ponajboljih

Upravo je Liam Gallagher često isticao koliko cijeni taj mančesterski sastav, a sredinom devedesetih Squire i on čak su ostvarili i kratku suradnju na pjesmi »Love Me and Leave Me« tadašnjeg Squireovog benda The Seahorses. Bilo je to 1997. godine, a 27 godina kasnije eto nam bitno pojačane i sjajne suradnje ne na jednoj, već na deset pjesama, odnosno cijelom albumu koji su »inovativno« Gallagher i Squire nazvali po svojim imenima.

No, ako im se već i može prigovoriti na kreativnosti pri imenovanju svog proizvoda, sve ostalo je na iznimno visokoj razini i deset novih pjesama itekako će sretnima učiniti i ljubitelje grupe Oasis, kao i one koj se sjećaju mnogima neprežaljene grupe Stone Roses iza koje su ostala svega dva studijska albuma.

Drugim riječima, spoj ponajboljih predstavnika ovih dvaju sastava rezultirao je moćnim rock albumom koji ne samo da je uočljivi revival rocka devedesetih, već i znatno ranijih razdoblja, od gitarističke psihodelije šezdesetih do himničnog rocka sedamdesetih i osamdesetih.

Bučno, razigrano, ritmično i vrlo, vrlo rokerski – temeljne su odrednice ovog albuma koji je zaista dojmljiv spoj Gallagherovog moćnog glasa i Squireove sjajnog i upečatljivog gitarističkog umijeća kojim podsjeća čas na žestinu Jimmyja Pagea, čas na virtuoznost i improvizacije besmrtnog Hendrixa. Svakako je za ukupan dojam zaslužan i producent Greg Kurstin (Adele, Gorillaz, Foo Fighters) koji se prihvatio i sviranja bas gitare, a bubnjeve je sjajno odradio Joey Waronker, znan po suradnji s velikanima kao što su R.E.M., Roger Waters ili Beck.

Zamamni zvukovi

Ova četvorka složila je poletan i razigran rock album koji u nepunih četrdeset minuta kroz deset pjesama nudi sjajne gitarističke rifove i solaže, plesni i brzi ritam, odličan vokal i općenito pozitivnu rock vibru koju će na predstojećim koncertima ovog dvojca publika znati itekako cijeniti. Album otvara »Raise Your Hands«, sjajan plesni glam rock trenutak, dovoljno himničan i motivirajući da odmah »zarobi« pažnju slušatelja, posebno onih koji vole gitaristički rock.

Na trenutke se u pjesmi ponavlja motiv davnašnjeg (1973.) hita »Photograph« Ringa Starra, bubnjara Beatlesa, a tog prisjećanja na prošlost uz glazbene citate velikana bit će još pa je tako »Mars to Liverpool« čista pozivnica na šezdesete i slapove gitarističkih udara koji su tog desetljeća udarali s radijskih postaja. »One Day at the Time« nastavak je tog zamamnog gitarističkog zvuka koji su šezdesetih utemeljili Beatlesi, Stonesi, Kinksi i Animalsi, a »I’m a Wheel« čisti je blues rock kojim Gallagher i Squire najavljuju onaj oporiji, ali nimalo manje žešći dio albuma.

Stihovi u drugom planu

»Just Another Rainbow« svakog će tko voli glazbu te dekade podsjetiti na doba psihodeličnog rocka, a »Love You Forever and Ever« dodatna je potvrda okretanja tom izrazu s puno više agresivnosti, ritma te čvrstih gitarističkih solaža a la Jimi Henrix. »Make It Up As You Go Along« povratak je klasičnom gitarističkom rocku s trunčicama southern rock izraza da bi potom u hitoidnoj i po svemu odličnoj »You’re Not the Only One« spojili glam rock sa southern i country rock zvukom pri čemu boogie woogie piano rastura onako kako su to davno znali raditi Stonesi. »I’m So Bored« u žestokom je The Who rock stilu i možda od svih trenutaka ovog albuma najviše podsjeća na Oasis, a isto se može reći i za završnu, ritmom jedinu umjerenu i donekle sporiju »Mother Nature’s Song«.

Tekstovima ovaj dvojac ne privlači neku posebnu pažnju i teme o kojima pjevaju (status rock zvijezda, nezadovoljstvo činjenicom da stariš, ismijavanje suvremene pop glazbe…) u drugom su planu u odnosu na glazbu kojoj je cilj vratiti u prošlost, zabaviti, prenijeti brdo pozitivne energije… I sve to čini odlično!