ZAGREB – Poziv na performans »Privid« bio je u najmanju ruku intrigantan, svakako drukčiji od mnoštva uobičajenih poziva novinarima na kojekakve sjednice i tiskovne konferencije onih koji su kod nas zvijezde jer je, navodno, demokracija, tako htjela.

Poziv je bio intrigantan i zato jer je svaki privid zagonetan i zato što je autorica performansa Tanja Dabo, multimedijska umjetnica, autorica grafika, umjetničkih instalacija, performansa, fotografskih radova, videoradova, urbanih intervencija, umjetničkih knjiga, profesorica grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Poziv je bio intrigantan jer se Tanja Dabo u svom radu bavi temama položaja pojedinca u društvu, odnosa umjetnika/ica i institucija, individualnog spram kolektivnog, nametnutih očekivanja. Valjalo je poći vidjeti »Privid«, i to u Dubravu u kompleks Jadran filma, tamo gdje je odnedavno smještana Akademija likovnih umjetnosti dok se njezina zgrada u Ilici ne obnovi od potresa. ALU je tamo gdje je, reći će autorica, raspadajući spomenik jugoslavenskom i hrvatskom filmu.

O stanju društva

Točno u 13.30 Tanja Dabo je pred ulaznom kapijom Jadran filma, kompleksa u kojem je i ALU. Lijepo je odjevena i uređena. Kreće na posao, prema svom radnom mjestu. Pred zgradom u kojoj radi baca se u blato što ga je trodnevna kiša napravila i valja se u blatu neko vrijeme. Potom ustaje, ulazi u zgradu, odlazi na svoje radno mjesto i održava nastavu. Performansom »Privid« Tanja Dabo posve snažno udara u pleksus promatrača dok ga »tjera« da prizna kako su nam životi posve nešto drugo od onog što se čini da jesu. Radi to dajući cijelu sebe, taman da poslije performansa jedva dolazi do zraka. Sve se čini da je lako, lakše, privid živjeti nego na njega upozoriti. Treba za to velike hrabrosti i snage, za progovoriti o stanju društva u cjelini, posebice o položaju žena u tom društvu.

– Privid je stanje u kojem nam se čini da nešto vidimo, a toga zapravo nema. U prividu živimo, mislimo da je nešto dobro, uređeno, moralno, ispravno, a ono to nije. Naša država nas svakodnevno obespravljuje, oduzima nam mogućnost dostojanstvenog života, zakida nas za naše plaće i mirovine, ne poštuje naša ljudska prava, a sustav nam se izruguje svaki put kada prijavimo korupciju, kada prijavimo obiteljsko nasilje, kada očekujemo zaštitu naše obale i mora, ili kada samo trebamo hitnu medicinsku pomoć, ukratko, kada očekujemo da država radi za nas, a ne protiv nas.

Koprcanje u blatnoj kaljuži

No, prividno je sve u redu. Premda je naša zbilja ona u kojoj su mnogi građani na rubu siromaštva jer su potplaćeni na svojem poslu ili su kao umirovljenici poniženi niskim mirovinama, premda je sustav zdravstvene zaštite loš i neučinkovit, premda je gospodarstvo nepostojeće, premda je država uništena privatnom bespravnom gradnjom dok javna infrastruktura propada zbog zapuštenosti, premda se velike državne tvrtke sustavno potkradaju od naše političke i menadžerske elite, a sveučilišta su visoko porozna za nekvalitetu, nekompetenciju i klijentelizam, dok su rodna neravnopravnost i mizoginija na njemu snažne i sveprisutne, premda i unatoč tome što se svakodnevno valjamo u blatu, jednako tako svakodnevno iz tog blata šutke ustajemo i nastavljamo raditi na održavanju tog privida. Trudimo se i trsimo dati sve od sebe, koprcajući se u toj blatnoj kaljuži, secira Dabo.

Sve je to, i još mnogo više, pokazala Tanja Dabo projektom koji podržava Zaklada SOLIDARNA u okviru Fonda za žene kroz Program za razvoj civilnog društva. Navikli smo na privid toliko da ga više i ne prepoznajemo. Valjalo bi to učiniti drukčijim.

O autorici

Red. prof. mr. art. Tanja Dabo rođena je 1970. u Rijeci. Završila je studij Likovne kulture na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Magistrirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, na litografiji, sa stečenim znanstvenim zvanjem magistrica umjetnosti. Od 1992. dodatno se obrazuje na više stručnih radionica u Hrvatskoj i inozemstvu (grafika, fotografija, film).