Senzoristi. Tako se zovu oni koji se najprije obuče za znalačko kušanje maslinova ulja, vjerojatno i koječega drugog, da bi zatim krenuli među ljude da ih poduče kako će između svega i svačega što se nudi znati prepoznati razliku između lošeg, dobrog i onog najboljeg.

Dobro, neki će s pravom reći da je činjenica da uopće imamo senzoriste lijep put u snobizam, ali k vragu i ne čini se katkad loše onom bazičnom, iskrenom osjećaju (ne)ugode kad ti ulje dotakne nepce znati pridružiti i mrvu teoretska znanja zašto je tome tako.

Da senzoriste, pa još s misijom, imaju maslinari doznalo se u nedjelju prijepodne posve slučajno. U istu tu nedjelju navečer jedan je skroman štovatelj jazz glazbe najprije pomislio kako bi mu senzorist za jazz posve dobro došao, a onda je shvatio da ga zapravo, i na sreću, posve posebnog ima.

Dobar osjećaj

U nedjelju navečer koncertom Lizz Wright otvoren je 15. Zagreb Jazz Festival. Pred dobrim, starim kinom, prostorom u kojem se i prašina nataložena u stolcima čini vlastitom i dragom, sve neki svijet kojeg odnekud znaš i štuješ makar nikada niste učinili ništa više od toga da se u prolazi uljudno pozdravite.

Dobar je osjećaj to zajedništvo onih koji su u nedjeljnu kišnu večer odlučili potegnuti put SC-a. Ma, kad su jazz koncerti u pitanju nije nemoguće da čovjek u sebi njeguje ono neko zrno sumnje, straha da će mu se na licu vidjeti kako ne zna o toj glazbi dovoljno, da ne razumije baš sve, da mu fali znanja.

Jest, strah je iracionalan, ali zna ga biti. Zato je dobro kad je koncert u SC-u, kad se ugase svjetla gotovo da je mrak, kad se sljubiš sa stolcem i kad čuješ samo kako svi dišu u istom ritmu.

Pritajiš se sve u nadi da neće ljudstvo do tebe osjetiti kako ti glavom mali milijun misli prolazi, kako tjeraju jedne drugu strahovi, strepnje, obaveze, čežnje, trivijala svakodnevice i velike neke misli o spasu čovječanstva. A znaš da ne bi trebalo tako biti, da bi se trebalo predati posve. Ne ide, pa misliš to je i zato što nisi radio sa senzoristom.

Opire se glava na tren čak i nevjerojatno nježnom i lijepom zvuku gitare čovjeka koji se zove Marvin Sewell, ali onda, u nekom trenu Lizz staje pred mikrofon i veli kako je smetaju nešto cipele, stišću, pa će ih, ako smije, skinuti da se može posve posvetiti glazbi i onima kojima pjeva.

Kako je ona skinula cipele na visoku petu, kako je zagazila bosa pozornicom, kako se zanjihala u ritmu, tako je nestalo svega osim one koja pjeva i onih koji je pobožno slušaju. Ostala je gola emocija i ljudstvo ušuškano u čistu ljepotu, ostala je samo posvećenost ljudima na pozornici. Nekada se, eto, čini tako lako i jednostavno sve.

Majstorska lakoća

Dan poslije o koncertu Lizz Wright pisat će tekstove i kritike oni koji jazz poznaju bolje, spominjat će gospel i blues, pobrojati što je Lizz sve pjevala i kako su svirali glazbenici uz nju, a što je majstor veći to će poduka biti suptilnija.

No, i da nas nemaju namjeru naučiti ništa opet će sve biti kako treba. Jer to kako je Lizz Wright pjevala u nedjelju navečer ponajprije uči da se samo treba skinuti bos i pustiti da te dobra glazba odvede tamo gdje te je odlučila odvesti. Ne treba za to senzorist, i to se razbistrilo u nedjelju navečer.

U nedjelju navečer, zahvaljujući Lizz Wright svijet je jedno dva sata bio ugodno mjesto za boravak. Svako toliko zna se to dogoditi, makar tko zna što bi bilo da Zagreb i ova zemlja nemaju tu sreću da imaju čovjeka koji je senzorist nad senzoristima.

Može čovjek misliti što hoće o Draženu Kokanoviću, ali da njega nije teško da bi se našao junak koji je u stanju k nama dovesti istinske velikane i velikanke jazz glazbe.

Čini on to s majstorskom nekom lakoćom i ne dijeli pri tom lekcije s visoka. Taj ti samo podastre dobro, toliko dobro da sutra kad krene neka nova svirka ne dvojiš nimalo već i opet ideš tamo gdje su se stari znanci okupili čiste i ljekovite utjehe radi.