Dražen Katunarić

Fascinacija antičkim svijetom. Čitali smo knjigu poezije “Što mi je šaputao Zeus”

Marinko Krmpotić

Foto arhiva NL

Foto arhiva NL

Na svom putu od stihova Dražen Katunarić na rapsodijski način, pitko i lepršavo propituje i preispituje koliko je antičkoga, mitskoga zapravo ostalo - u nama i oko nas, zabilježio je Ivan Herceg



ZAGREB – Na domaćoj lirskoj sceni tijekom 2023. godine često se spominjalo ime čuvenog poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta. Dijelom stoga što je V.B.Z. u prijevodu i izboru vrsne polonistice i sjajne književnice Đurđice Čilić objavio zbirku poezije »Naklon moje sjenke« koja nudi izbor stihova tog autora iz njegovih najčuvenijih zbirki, a dijelom zato što je ugledni domaći pjesnik Dražen Katunarić svoju novu zbirku stihova nazvanu »Što mi je šaputao Zeus?« u cijelosti posvetio upravo Zbigniewu Herbertu.


Poveznica između ova dva autora nije samo, što u kratkom predgovoru Katunarić i navodi, u njihovom kratkom susretu ostvarenom davne 1991. godine već i u sličnim pogledima na svijet i život, posebno umjetnost – »Govorili smo o priviđenjima prošlosti i zajedničkoj ljubavi prema Grcima. Obojica uvjereni da poezija i cijela Europa sahnu kad se mitovi prepuste umiranju«, piše Katunarić završavajući svoju uvodnu riječ najavom zbirke koju je, tridesetak godina nakon tog susreta s velikim poljskim poetom, napisao i posvetio Herbertu i njegovoj (i svojoj) fascinaciji antikom.


Vizija antike


»Uz cestu sunčani Apolon,/bez glave,/stoji sam,/kao napušten pas.« Prva četiri stiha prve pjesme ove zbirke jasno određuju današnje stanje ostavštine antike u suvremenom nimalo antičkom i duboko barbarskom svijetu zarade i lakih zadovoljstva. No, ako početak pjesme nazvane »Uz cestu sunčani Apolon« i jest pesimističan, kraj je potpuno suprotan jer Katunarić obezglavljenom i od svih napuštenom Apolonu poručuje – »Nemoj biti tužan/vratit ću ti glavu/na kamena ramena/luk i strijele iz sulice/dati u ruke/da kazniš zaborav/kad ponovno/zapješačim k tebi/zlatokosi moj bože.«




Katunarićevi »luk i strijele« bit će riječi kojima će oživljavati temelje kulture civilizacije Zapada, a činit će to tako da će stalno ispreplitati i spajati prošlost i sadašnjost, razgovarati na snu i u javi s božanstvima, njihovim kipovima ili stupovima iz antičkog doba ili lutati mitskim krajolicima znanim iz epova i drama velikana antike. Svojoj viziji antike Katunarić pristupa stihom, mada taj stih zna biti pretvoren i u pjesmu u prozi.


Duh Mediterana


Pjesnikovo je udivljenje prema tom dijelu prošlosti čovječanstva veliko, ali ga ne sprečava da povremeno bude duhovit (»Mit o sizifčićima«), kao što nimalo ne preza ni pred time da uz klasični književni jezik koristi, i to baš sjajno, dalmatinsku čakavsku ikavicu koja svojom melodioznošću i spontanošću duboko zadire u Mediteran koji je i zavičaj antičkog poimanja svijeta. Štoviše, uz niz pjesama o likovima iz svijeta Antike (nekoliko odličnih pjesama o Afroditi) Katunarić je možda ponajbolji baš u onima određenim dijalektom svog zavičaja. »Crno jidro« je kroz sedam svojih dijelova briljantna pjesma o smrti i ljubavi prema majci, kao što je »U svojen svitu« emocionalno vrlo dojmljiv trenutak povezivanja daleke antičke prošlosti sa sadašnjošću koja tragove prošlosti čuva u duhu i dahu, mirisima i okusima Mediterana, što je još bolje iskazano u književnim jezikom pisanoj te poetski vrlo, vrlo moćnoj »Opijanje trenutka« u kojoj se nebo i more spajaju u izvore iz kojih je rođena ljepota koja je i dovela do toga da baš Mediteran iznjedri antiku.


Pišući na koricama ove zbirke lirike objavljene u HDP-ovoj biblioteci Poezije, Ivan Herceg, između ostalog, kaže:


»Na svom putu od stihova Dražen Katunarić na rapsodijski način, pitko i lepršavo propituje i preispituje koliko je antičkoga, mitskoga zapravo ostalo – u nama i oko nas (…) U kojem svijetu živimo i kojem svijetu pripadamo, kao da stalno ispituje pjesnik te sjene vjekova, ovom ili onom, ili je svijet uvijek jedan, prepleten, svevremenski, a mi smo samo statisti, nedostojni bilo kakve važne uloge, prepušteni crnom jedru za drugu obalu«, zabilježio je Ivan Herceg.


O autoru


Dražen Katunarić rođen je 1954. u Zagrebu. Srednju školu i Filozofski fakultet završio je u Zagrebu. Studij filozofije završio je 1978. na Sveučilištu humanističkih znanosti u Strasbourgu. Pjesnik je, esejist, proizak i urednik. Bio je urednik Lettre internationale te časopisa Društva hrvatskih književnika Most/The Bridge i časopisa na stranim jezicima Hrvatskog društva pisaca – Relations. Sada je glavni urednik Europskog glasnika (izdavač HDP) i urednik u izdavačkoj kući Litteris. Od travnja 2011. na mandatu je potpredsjednika za međunarodnu suradnju Hrvatskog društva pisaca.