RIJEKA – Prava drama ili triler odvijala se ovih dana u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, a da se pritom nije radilo o događajima iza pozornice, već na njoj! Napokon se moglo doživjeti nešto nesvakidašnje i prilično kvalitetno u svakom smislu da je teško bilo uočiti ikakve značajnije nedostatke. Premijera Puccinijeve opere »Djevojka sa Zapada« (ili »Čedo Zapada«) osim očekivanih glazbeno-scenskih trenutaka, publici je pružila i žive konje, jahače i sijeno ispred kazališta pa su se o cijelom događaju zainteresirali mnogi, čak i slučajni prolaznici. Iako se sijeno i danima nakon premijere moglo pronaći ispred kazališta, vjerojatno je da će ono prije ili kasnije nestati, za razliku od sjećanja i dojmova prisutnih.

Njujorška praizvedba

Opus jednog od najvećih talijanskih opernih skladatelja Giacoma Puccinija uglavnom je dobro poznat ljubiteljima opere pa se većina njegovih djela redovito izvodi na pozornicama diljem svijeta. Pogled unatrag navodi na zaključak da je Puccini gotovo svaku svoju operu smjestio u određeno područje, pa tako imamo flandrijskog »Edgara«, rimsku »Toscu«, kinesku »Turandot«, francusku »La Boheme« ili japansku »Madamu Butterfly«. Upravo nakon velikog uspjeha posljednje dvije navedene opere početkom 20. stoljeća, Puccini boravi u njujorškom Metropolitanu i odrađuje ono što bi danas nazvali »PR« obavezama. Poput kakvog celebrityja nazočio je Puccini izvedbama svojih (i tuđih) kazališnih djela, a vrlo brzo se nametnula i ideja kako bi fantastično bilo potaknuti ga da za američko tržište napiše jednu veliku operu. U potrazi za inspiracijom Puccini se odlučuje za djelo Davida Belasca pod nazivom »The Girl of the Golden West« koje uz pomoć svojih libretista čini prikladnim za operni izričaj. Ipak, zbog osobnih tragedija, Puccini djelo pod nazivom »La fanciulla del West« završava tek nekoliko godina kasnije, a opera Metropolitan troši neizmjerna sredstva ne bi li od tog događaja napravila spektakl svjetskih razmjera.

Dirigentska palica povjerena je Arturu Toscaniniju, a glavne uloge tumačili su sopranistica Emmy Destinn i nenadmašni tenor Enrico Caruso! Iako je praizvedba bila vrlo uspješna stavljajući u repertoar još jednu njujoršku uspješnicu s puno repriza, relativno brzo kritika operu dočekuje sve više negativno i to zbog sadržaja u kojem se »nedovoljno kvalitetno prikazuje duh divljeg Zapada«, ali i zbog glazbe u kojoj Puccini zapravo napušta svoje dotadašnje, možda melodioznije, načine skladanja, a sve više piše »suvremeno« kao pod utjecajem Debussyja ili R. Straussa. Možda su očekivanja bila prevelika i previše ukalupljena pa konačni rezultat, iako kvalitetan, nije zadovoljio publiku. Vrlo brzo nakon praizvedbe opera je izvedena i u Zagrebu 1916. godine, a prema podacima HNK-a Ivana pl. Zajca, u Rijeci je izvedena čak i ranije, 1914., i to kao gostovanje jedne operne družine iz Italije.

Vizualno impresivno

Radnja opere potpuno je slična dobrom vesternu iz zlatnog doba Hollywooda i smještena je sredinom 19. stoljeća u Kaliforniju u čijim rudnicima zlata rade mahom siromašni radnici koji su napustili svoje domove i odvažili se na surov i neizvjestan život. U prostoru neokrznutom zakonima pravila su jasna, ali i prepuštena nekim općim kršćanskim vrijednostima, šerifima i revolverima, odnosno puškama. Kohabitacija s indijanskim plemenima donosi druge izazove, a žene imaju posebnu ulogu u društvu, baveći se poslovima koje su, tada se smatralo, za njih prikladni. Jedna od takvih žena je i Minnie, vlasnica saluna u koji zalaze svi, posebno nakon napornog dana, ali u kojem se i čuva njihovo iskopano blago, recitira poezija, pjeva ili priča biblijske priče. U takvom dnevnom boravku postoji i ljubav šerifa Jacka Rancea prema Minnie, ljubav koju ona ne prihvaća što u ono vrijeme i nije bilo odveć uobičajeno ili pametno. Kako u blizini mjesta vlada i potraga za velikim banditom Ramerrezom, vrlo brzo se ispostavlja da je i on sam prisutan u krčmi pod imenom Dick Johnson te da između njega i Minnie postoji jasno vidljiva ljubavna priča. Ranceova ljubomora i Minnieno nepovjerenje napravit će uzbudljiv zaplet pa će Johnsona od vješala spasiti samo dobrota, plemenita duša rudara Sonore i božja pravda te će Minnie i Johnson uz blagoslov zajednice i Ranceovu nemoćnu mržnju otploviti u neki novi život.

Sve navedeno na scenu je realistično i gotovo filmski prenio redatelj Giorgio Surian, umjetnik svjetske karijere dobro poznat u Rijeci, koji je cijelu priču razigrao do najsitnijih detalja ne prepuštajući niti jedan trenutak slučajnosti, zamoru ili dosadi. Naravno da je to onda postao i ogroman zadatak za autorski tim, posebno za scenografkinju Paolu Lugarić Benzia koja je odradila maestralan posao pruživši gledateljima vizualno impresivnu i funkcionalnu inscenaciju. Kostimi Kristine Komadine i Karle Kučić bili su realni, kakvi bi i trebali biti i kakvi se očekuju, a dodatni pečat dao je i oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić. Mnogo puta u predstavi publika se prestrašila zbog pravih pucnjeva iz pušaka i revolvera pa pohvaliti valja i oružara Gorana Malčića.

Sjajni izvođači

Kako je već rečeno, ova Puccinijiva opera ne donosi prekrasne idilične melodijske linije koje možda neki očekuju, nasuprot tome traži se uigranost, preciznost i prije svega dobra priprema. Pohvala za pjevanje, ritmičku preciznost, transformacije i glumu prije svega uputiti valja muškom zboru (zborovođa Matteo Salvemini) koji je u 1. i 3. činu odradio lavovski posao. Orkestar (koncertni majstor Anton Kyrylov) pod vodstvom Valentina Egela zvučao je moćno, izuzetno snažno i jako, jako dobro, a nasuprot nekim mišljenjima, nije stvarao zvučni problem za čujnost pjevača, barem ne onih koji imaju nešto glasa. Od prvog trenutka izvedbe i filmske špice bilo je jasno da će zvuk orkestra biti dobar u svim segmentima na koje se može utjecati, a posebno u kontekstu veličine orkestralne rupe i smještaja nekih glazbala u povišene dijelove, što donekle narušava ispravni balans. Drugu podjelu kao Minnie je predvodila Anastasia Bodlyreva, likovno izuzetna, glumački snažna i glasovno dojmljiva, a kao Dick Johnson partner joj je bio Ivan Momirov koji je s jednakom prodornošću i uvjerljivošću odradio svoj zadatak. Ipak, oboma im je nedostalo malo istinske pjevnije pučinijevske fraze u dijelovima u kojima to treba doći do izražaja (primjerice tenorska arija Ch’ella mi creda) nasuprot udarnim akutnim visinama.

Sjajno je ulogu Jacka Rancea tumačio Robert Kolar, s velikom lakoćom u glumi i pjevanju, opušteno, kao da je istu već izveo nebrojeno puta. Vrlo glumstven i scenski pogođen bio je Erol Ramadanović kao Sonora, uz ponešto manje briljanta u visokom registru. Marko Fortunato bio je odličan barmen Nick, dok je jednako dobro zvučao i izgledao i Luka Ortar kao Ashby. Jedina ženska uloga (osim Minnie) bila je indijanka Wowkle koju je vrlo glumstveno dočarala Lorena Krstić zajedno sa svojim partnerom Billyjem Jackrabbitom kojeg je tumačio Slavko Sekulić. U ostalim ulogama, mahom zborskim, sjajni su bili Krešimir Škunca kao Trin, Saša Matovina kao varalica Sid, Dario Dugandžić koji se infiltrirao među rudare kao Bello, ali i među bandite kao Jose Castro, zatim Marin Tuhtan kao Harry, Josip Švagelj kao Joe, Lovro Matešin kao Happy, Stefano Surian kao Jim Larkens i dostavljač pošte te Josip Galić kao Jack Wallace. Ostali rudari bili su Hrvoje Greg Šimić, Mario Jelić, Ernest Belošević, Karlo Žganec i Tino Trkulja.

Zaključno, predstava je svakako za svaku pohvalu u svim segmentima, prava velika opera visoke razine kvalitete. Također, ista je dinamična, razigrana i zanimljiva, prikladna možda i za pripremljenu mladu publiku upravo zbog blizine radnje i relativno napuštenih opernih stereotipa. Nažalost, već druga izvedba brojala je manje publike pa je za nadati se da će daljnje izvedbe biti bolje popunjene te da će predstava u cjelini još dugo živjeti među scenskim daskama divljega Zapada na daskama koje život znače.