Školovana, svestrana pjevačica topla, nježnog glasa, ali i osebujna skladateljica, Lizz Wright je, kao kći svećenika i crkvenog zborovođe, od malena nastupala u crkvi, što se osjeća u njezinim izvedbama koje odišu osjećajnošću, unutrašnjom snagom, duhovnošću i uvjerljivošću.

U tom se poticajnom okružju još kao djevojčica upoznala s raznim stilovima afroameričke glazbe koje je odmah zavoljela i prihvatila.

Pjevanje je studirala na sveučilištu Georgia State u Atlanti, New School u New Yorku i u Vancouveru u Kanadi. Godine 2000. u Atlanti se pridružila vokalnoj skupini In the Spirit, proslavila se u dobi od dvadeset i dvije godine kao pjevačica na koncertnoj turneji na kojoj je pjevala u čast Billie Holiday.

Godinu dana poslije objavila je prvi album, »Salt«, koji joj je donio status zvijezde i visoko, drugo mjesto na Billboardovoj ljestvici najboljih izdanja suvremenog jazza. Na toj je listi bljesnula još nekoliko puta.

Lizz Wright će u Zagrebu nastupiti neposredno prije objavljivanja svojeg osmog albuma »Shadow« kojim nastavlja izdavačku aktivnost za vlastitu diskografsku kuću Blues & Greens Records.

»Nakon što sam dvadeset godina bila u glazbenom poslu, stekla sam jasniju viziju o tome kako želim stvarati glazbu i poslovati u tom svijetu«, rekla je u razgovoru koji smo vodili uoči nastupa u Zagrebu.

»Zato sam utemeljila Blues & Greens Records. Željela sam ostvariti otvoreniji dijalog s ljudima čije su vještine i stručnost pomogli u formiranju mog rasporeda putovanja, ugovora, dizajna i proračuna.

Nastojala sam shvatiti te odnose i više sudjelovati u donošenju odluka. U nekim slučajevima željela sam si dati ‘milost’ da bolje razumijem ono na što sam već pristala.

Blagoslovljena sam što sada imam pažljivo odabran tim koji sa mnom svaki tjedan radi na donošenju odluka i na pronalaženju načina na koji ću izraziti svoje namjere u poslu umjetnice.

Moje se putovanje čini transparentnijim i usredotočenijim. Također mi je jako stalo do zdravlja i dobrobiti glazbenika, umjetnika, posebno kada su izvan pozornice i studija.

Vodim računa o tome kako se odmaramo, jedemo, odnosimo prema drugima, razvijamo zanat, gradimo karijeru, planiramo život itd. Želim biti dio rastuće svijesti o našem općem zdravlju.«

Rad u vlastitoj diskografskoj kući povećava njezine mogućnosti za samostalnost i potpuno ostvarenje glazbene vizije. »Iskustvo je prekrasno i osnažujuće«, kaže.

»Puno učim. Zahvalna sam svima u svom timu – bivšim i sadašnjim suradnicima – i svjesnija sam količine rada koji je potreban da bi se moja karijera razvijala na zdravim osnovama.

Također, sjajno je dovoljno dobro razumjeti posao da ga počnete doživljavati kao neku vrstu umjetničke forme, baš kao i glazbu.«

Album »Shadow« iznimno je važan za karijeru Lizz Wright, ali i njezin, emotivan i duhovni život. Naime tom glazbom slavi intimnost romantične ljubavi, gubitka, zajednice i iscjeljenja.

»Svi moji albumi su poput dugih eseja ili otvorenih pjesama o nečemu o čemu razmišljam«, objašnjava.

»Tuga je ljepša nego što sam ikad zamišljala. Sada kada prolazim kroz to, osjećam čast duboko voljeti i avanturu pronalaženja puta naprijed nakon gubitka.

Darovi tog iskustva izdašan su izvor nadahnuća i jasnoće. Sjena smrti može biti toplo i čudesno mjesto. Još uvijek boli biti bez prisustva onoga koga smo voljeli, ali nismo ostali praznih ruku.

No najvažniji u stvaranju mojeg novog projekta je osjećaj radosti. Naučila sam da ga mogu pronaći i stvarati cijelo vrijeme i to me držalo otvorenom.

Čak i ako je pjesma melankolična, želim odvojiti vrijeme s njom i duboko je osjetiti. Radost je u tom kontekstu emocionalno se prepustiti pjesmi, čak i kad je projicirate drugima.«

Uzvišeno iskustvo

Svojom glazbom Lizz Wright osvješćuje i snažno osjeća »sjene« koje je prate kroz život i karijeru.

»Blagoslovljena prisutnost predaka je nešto što osjećam i iz čega crpim mudrost«, govori.

»Zahvalna sam na tome. Također se nadam da je ljubav sjena koja me najviše prati. Nadam se da ljudi to osjećaju više nego što stječu bilo koji drugi dojam o meni.

Strahovi su jedine sjene s kojima ne želim imati posla. Želim i dalje nalaziti hrabrosti vidjeti i upoznati ljude bez projiciranja svojih prosudba ili strahova na njih, jer želim istu otvorenost.

Osjećam se zaštićeno i vođeno, ojačano energijom mojih starijih i predaka. Oni su velike sjene koje pružaju zaklon. Primjerice, otac mi je jednom rekao: ‘Elizabeth, ti si sazdana od puno pjesama i puno molitava, znaš.

Tvoja majka nije mogla imati djecu. Nekoliko liječnika joj je reklo da ne može imati djecu, a ona je to u potpunosti odbila prihvatiti.

Razgovarala je sa svakim tko bi je slušao i vjerovao joj. Razgovarala je s različitim propovjednicima koji su joj vjerovali i molili s njom.

Pjevala je pjesme, pričali smo o tebi, pričali smo tebi i sad ste ti i tvoj brat tu.’

Rekao je i ovo: ‘Samo želim da znaš od čega si napravljena.’ Često razmišljam o tome. Bilo je to najljepše što mi je ikad netko rekao. Ne tako davno to mi je stvarno promijenilo život.«

Svojim novim izdanjem Lizz Wright rezimira dosadašnju dvadesetogodišnju diskografsku karijeru i ponovo u prvi plan stavlja gospel, glazbu kojom je okružena od najranije mladosti, još od prvih odlazaka na crkvena bogoslužja koja je vodio njezin otac.

»Moja prva sjećanja na crkvu su kada sam imala pet godina i pjevala prije nego što je moj otac počeo propovijedati«, sjeća se.

»Pjevala sam pobožne pjesme u kojima je bilo prisutno načelo poziva i odgovora, kada pošaljete frazu, zajednica vam otpjeva odgovor, a potom to nastavljate kao da ste u petlji.

To je obraćanje ljudima koji te razumiju, koji znaju o čemu pjevaš, koji znaju o čemu pričaš, i zato oni pjevaju tebi. To je karakteristično za neke tradicije, u nekim ceremonijama, primjerice u tradiciji naroda Yoruba.

To je ljekovito. Tako sam počela, a to i danas još uvijek igra ulogu u načinu na koji se obraćam publici. Prisutni se uključuju u izvedbe sa mnom, očekuju da nastupamo zajedno.

Ne moraju pjevati, ne moraju pljeskati, ne moraju dati odgovor, ali osjećam da su svi u prostoriji dio onoga što se događa. Ta razmjena energije donosi uzvišeno iskustvo.

Često u crnačkoj crkvenoj glazbenoj tradiciji ti publici daješ svoje srce, oni ti uzvraćaju pjevajući. Samo morate zadržati taj osjećaj i uzvratiti svojim pjevanjem. Tako doživljavam glazbu još od mladih dana.«

Osim što je pjevala u crkvi te kao srednjoškolka u školskom zboru osvojivši svoju prvu nagradu, National Choral Award, Lizz Wright je u tim mladim danima u crkvi svirala klavir.

»Otac me tjerao da sviram od moje pete godine«, sjeća se.

»No rekao je da će mi platiti satove klavira samo ako naučim svirati gospel. Željela sam biti pijanistica klasične glazbe, ali krenula sam drugim putem.«

Nešto sveto

Gospel je još uvijek u njezinom srcu, ostao je njezina ljubav do današnjih dana, još uvijek je dio njezinog glazbenog jezika i više ili manje prisutan je na svim njezinim koncertima i albumima.

No svoj je pristup nastavila razvijati oslanjajući se i na druge stilove, od folka i popa preko R&B-ja, bluesa i jazza do latina i rocka.

Naime svjesna je važnosti te tradicije, posebice za afroameričke glazbenike.

»Tradicija gospela je posebna iz puno razloga. Unutar toga je puno južnjačkog jezika, ima puno naznaka zemljopisnih karakteristika, primjerice u načinu kako ljudi sviraju ritmove, kako pristupaju timeingu i groovovima u gospelu.

Stvarno sam sretna zbog te tradicije i načina na koji ona utječe na moj stil. Iznimno cijenim transcendentalni aspekt gospel glazbe. Moram se kretati.

Moram se predati. Moram meditirati ili moliti, moram ići gdje god pjesma vodi. Postoji ta vrsta prakse otpuštanja i potrage za nečime, potrage za samom sobom.«

Ta tradicija je zastupljena i na albumu »Shadow«, iako u toj situaciji gospelu pristupa na novi način, uz uvijek prisutnu poruku koja donosi pozitivu i optimizam.

»Kao dijete su me učili da gospel donosi dobre vijesti, pronalazi nadu i vjeru uz prisutnost izazova«, govori.

»Za mene je gospel više duh hrabrosti nego čvrsta ideologija. Pokreće transcendentne kvalitete ljudskog duha, potiče da se uključe i manifestiraju dobre stvari bez obzira što se događa oko nas.

Dar ljudskosti ne bi se trebao izgubiti ili zaplesti u ograničenja načina na koji nas drugi doživljavaju. Moramo vidjeti dalje od onoga što je ispred nas kako bismo stvorili nešto posebno u ovom svijetu.

Također osjećam da je ponekad ‘dobra vijest’ da još uvijek postoji ogromna količina ljepote u sadašnjem trenutku, da je život blagoslov i prilika za nova otkrića.

Važno je upoznati mlade s tradicijom gospel glazbe. Mladi umovi su živahni i sposobni shvatiti gotovo sve uz vješto podučavanje.

Gospel donosi jedinstveni kontekst za uvođenje zamisli o viziji ili snu i shvaćanju kakva je vrsta planiranja i rada potrebna da se manifestira ono što vidimo u našim umovima.

Osjećaj čuda i mogućnosti – to su stvari koje svatko zaslužuje osjetiti. Stvaranje umjetnosti pomaže u njegovanju ovakvih osjećaja. Zato vidim pravu svrhu i poziv u životu kao umjetnica s punim radnim vremenom.«

Kako bi se odužila tradiciji gospel glazbe, Lizz Wright želi neki od budućih albuma posvetiti Arethi Franklin.

»Veliko je iskušenje pjevati pjesme koje je pjevala Aretha Franklin, a koje slušam cijeli život, još od djetinjstva«, objašnjava.

»Sada, kad više nije s nama, što je stvarno nerealno, razmišljala sam kako bih joj mogla odati počast. Imala je i još uvijek ima ogroman utjecaj.

Uvijek sam se pozivala na njezinu ploču ‘Amazing Grace’. To je projekt koji sam najviše slušala i uz koji sam odrastala. Još uvijek se pozivam na pjesmu ‘Wholy Holy’, s tog albuma, koja mi je jedna od najdražih na svijetu.

Ponekad, kada razgovaram s bubnjarima o tome kako osjetiti određeni groove, referiram se na tu skladbu, jer u glazbi na jugu, posebno u crkvi, postoji način osjećanja timeinga koji uključuje tu vrstu strasti.

Tempo je isti, ali posebno je mjesto na koje staviš nešto. Zato se često pozivam na Arethinu glazbu, iako ne samo na njezinu.

Primjerice, izvodim pjesmu ‘Singing in My Soul’ vlč. Thomasa A. Dorseyja, prije svega zato što ju je proslavila sestra Rosetta Tharpe koja je primljena u dvoranu slavnih rock and rolla.

Nakon njezine karijere i smrti želim ukazati na njezin doprinos gospelu. Ona je stup te glazbe. Dala je veliki doprinos američkoj glazbi.

Zaljubila sam se u tu njezinu ploču kad sam je čula i rekla sam: ‘To je nešto sveto. Sviđa mi se ta duhovna stvar, a ona u toj izvedbi izgara. Volim to.’«

Stari klubovi

U osmišljavanju albuma »Shadow« Lizz Wright je odlučila još dublje uroniti u blues. Naime, poput gospela, i blues prožima njezino biće i obogaćuje način izražavanja.

»Nakon što sam napunila četrdeset godina, blues sam počela osjećati kao emocionalno češkanje leđa«, razmišlja. »Pun je empatije, humora i čežnje.

Prije sam mislila da je blues jako tužan, ali to je način komunikacije koji može biti ranjiv i radostan jer je tako iskren. Blues je glazbeni trag koji nas sve povezuje u pričama zajedničke povijesti i emocija.

Taj oblik glazbe trajat će zauvijek. Ona može biti osnovna ili epska, ali uvijek je stvarna, utješna i relevantna. Budući da sam crnkinja i Amerikanka moram kroz ovaj oblik glazbe toliko toga naučiti o tome tko sam i to dobro zapamtiti.

Sviđa mi se kako pruža povijesne podatke i osjećaj u isto vrijeme. Nakon nekog vremena možete čuti utjecaj bluesa i gospela u gotovo svakom američkom žanru.«

Život u Chicagu, gdje je nastanjena, djelovanje na klupskoj sceni, u intimnoj, autentičnoj atmosferi, primjerice kluba Green Mill – sve to danas utječe na njezin pristup bluesu, ali i umjetnosti općenito.

»Chicago je sjajan grad bogat kulturnim blagom«, tvrdi.

»Provodim vrijeme s ljudima na čikaškoj umjetničkoj sceni čija sam pripadnica. Učim od svakog umjetnika, iz svake discipline. Budući da se bavim kuhanjem, provodim vrijeme s drugim kuharima.

Kuhanje je poput glazbe, zasniva se na praksi kombiniranja, korištenja timeinga, slojevitosti. Provodim vrijeme i sa slikarima. Istodobno dok sam snimala album, napisala sam esej i nešto naslikala.

Osjećam da sve te discipline određuju način na koji pristupam glazbi. Umjetnička scena ključna je za funkcioniranje grada. U Chicagu su živjeli mnogi velikani.

Sarah Vaughan je pjevala u klubu samo dvije ulice od mog kafića. Quincy Jones je odrastao nekoliko blokova dalje. Toliko je blues legendi tamo provodilo vrijeme i sviralo.

Priče o migracijama, inovacijama i kreativnosti razlozi su zašto je energija Chicaga prožeta bluesom.

Legendarni stari klubovi koji su se održali još uvijek su lijepi, nose energiju odlične glazbe i ugođaja svih nastupa koji se tamo događaju. Volim takva mjesta. Nadahnjuju sve izvođače.«

Nije joj strana niti povijest radnih pjesama koja je također dio te tradicije, ali i simbol rada.

»Ponosna sam na to nasljeđe«, tvrdi.

»Radne pjesme pobuđuju dobar osjećaj, donose iskustvo pripadnosti.

Jedna od stvari na koje sam najviše ponosna prelijepa je činjenica da sam rođena kao Afroamerikanka i da sam postala dio izravnog ljudskog nasljeđa stvaranja i spoznaje ljepote u svim okolnostima.

Rad može biti svet, ritam rada. Nedavno sam otvorila kafić u Chicagu jer želim raditi i kad nisam na pozornici. Nedostajalo mi je to iskustvo pripadnosti ljudima, susreta sa susjedima i stvaranja nečega za druge, i to svaki dan.

To je praksa kojoj se vraćam. Zato sada, kada više nisam dolje na jugu, kada nisam u očevoj crkvi i ne pripremam prostor za bogoslužje, pripremam prostor za svoje susjede.

Mogu im skuhati kavu, napraviti nešto drugo. Taj ritam posla mi je iscjeliteljski, čujem glazbu u njemu. To je prilika da sve te priče, svi ti ritmovi iz svakodnevnog života izađu na vidjelo.«

Život u Chicagu produbio je i njezinu strast prema jazzu.

»Osjećam se vrlo sretnom što sam dio suvremene jazz zajednice«, govori.

»Više se osjećam kao ljubiteljica jazza nego netko tko proučava jazz kao američku umjetničku formu. Znam kako se nositi s tim i ujedno predstavljati tradiciju.

Važno je da jazz uvijek bude povezan s razumijevanjem o tome odakle dolazimo, razumijevanjem povijesti, melodije, improvizacije.

Sve to objašnjava tko sam. Nadam se da će jazz ostati živ kao naš jezik, ali ni u jednom trenutku ne određujemo unaprijed što bismo trebali učiniti s tim.«

Istinski umjetnici

Poput mnogih glazbenika i Lizz Wright je ušla u svijet jazza slušajući radio.

»Puno sam slušala Piano jazz show koji je vodila Marian McPartland na nacionalnom javnom radiju«, sjeća se.

»To je bio jedini način da saznam više o vanjskom svijetu u 1990-ima jer nam otac nije dopuštao da gledamo televiziju. Kupio je televizor i gledali smo program nekoliko puta, ali ga je inače držao zatvorenog u ormaru.

Grubo je vodio moje djetinjstvo, zbog čega su me prijatelji sažalijevali, ali uvijek sam nalazila druge igre. No puno smo slušali radio. Slušali smo priče, kao i jazz i klasičnu glazbu.

Zahvaljujem Bogu za Marian McPartland. Otvorila mi je prozor u svijet. Kad sam otišla od kuće nakon srednje škole, željela sam otići u Atlantu i tu glazbu, koju sam do tada slušala samo putem radija, tamo slušati uživo.«

Govoreći o Marion McPartland dolazimo do teme o ženama u jazzu, a mnoge od njih su bile podcijenjene. Poput nje, dobri primjeri su Lil Hardin Armstrong i Geri Allen. »

Sretna sam što se percepcija o doprinosu žena u jazzu mijenja«, govori.

»Također, sretna sam zbog napretka koji je postignut u vezi s programima u New Yorku, poput onih u Lincoln Centru. Počeli su organizirati audicije naslijepo gdje nitko ne vidi kandidata, samo ga čuje.

Još uvijek je pred nama dug put, ali jako sam ponosna na prijateljice s kojima sam stvarala glazbu, kao što je velika Geri Allen, kao što su Terry Line Carrington, Tia Fuller i Ingrid Jensen.

Toliko je sjajnih glazbenica koje napreduju i dokazuju da je potpuno normalno da budemo prisutne u glazbi. Od njih ćemo još puno toga čuti. Blagoslovljeni smo jer će arena biti dostupnija.«

Nakon iskustva koje je stekla snimajući svoje albume i surađujući s vrhunskim glazbenicima kao što su Toots Thielemans, Regina Carter, Joe Sample, Danilo Perez, David Sanborn, Taj Mahal, Bill Frisell, Danilo Perez, Gregory Porter i mnogi drugi, Lizz Wright zna odabrati prave glazbenike za provedbu svojih zamisli.

Tako je dobro osjetila koji su idealni za suradnju i razvijanje skladbi na snimanju novog albuma.

»Raditi izravno s Chrisom Bruceom, također rođenim u Chicagu, bio je dar«, kaže.

»Blisko smo surađivali i na drugim projektima i uvijek se pokazalo da je izvrstan producent. Otvoren je, može dobro svirati nekoliko glazbala i tehnički je sjajno potkovan.

Učinio je da se proces čini lakim i bio je velikodušan. Bilo mi je jako zabavno! Također moj san je bio konačno upoznati Deantonija Parksa i surađivati s njim.

Godinama sam slušala o njemu i bila mi je čast imati ga u studiju. Meshell Ndegeocello je također jedan od mojih omiljenih umjetnika.

Tako mi je drago što je dio projekta, kao i sjajne Angelique Kidjo i Brandee Younger. Chris i ja smo radili na izradi demo snimaka kako bismo testirali aranžmane, ali koristili smo ih kao reference i ostavili smo puno prostora umjetnicima da sudjeluju u onome što su postali aranžmani.

To je najbolji način za snimanje, a moguće je jedino ako imate prateće glazbenike koji su ujedno i istinski umjetnici. Naime, vjerujem da je svaka osoba svoja.

Toliko je toga u svakome od nas. I to je također sveto. Imamo puno prostora, puno kreativnih autoriteta, ljudskih bića koja nam pomažu da nastavimo oblikovati sebe i svoje zamisli. To ima veze s pripadnošću, napretkom, mirom.«