O Židovima, judaizmu, židovskom pitanju, holokaustu, njihovom strada(va)nju i svekolikoj kalvariji kojoj nema premca kroz čitavu povijest ljudskog roda ispisane su nebrojene knjige i popunjene brojne biblioteke diljem svijeta. Međutim, studija prof. dr. Naide Michal-Brandl »Židovi u Hrvatskoj nakon holokausta« (Leykam, Zagreb, 2023.) ipak donekle odudara od već poznatih klišeja, jer osim što interesantno, na hvalevrijedan živopisan, ali i studiozan način artikulira povijest Židova na prostorima Hrvatske do razdoblja šoa/holokausta, dakako s posebnim, nezaobilaznim osvrtom na period postojanja NDH i strašne ustaške zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata nad židovskom populacijom, odnosno rasne, antisemitske zakone koje je Pavelićev režim »kopirao« od nacističke Njemačke i kojima je (o)pravdavao svoje zločine nad navodno nižom rasom koja zbog svojih »genetskih« osobina i nije zaslužila ništa više i bolje do kolektivnog istrebljenja, autorica nas na sugestivan i dokumentiran način suočava i s ni malo lakim usudom onih malobrojnih, igrom slučaja preživjelih Židova, koji i nakon ratnih strahota i tragedija kojima su bili izloženi, u pravilu, po povratku u sredine gdje su ranije živjeli, nisu na(i)šli na očekivano razumijevanje i dobrodošlicu.

U najboljem slučaju na ravnodušnost i ignoranciju i autorica je pokušala saznati, odgovoriti na pitanje; zašto je tome bilo tako? Ali, da bi pronašla i(li) ustvrdila adekvatne odgovore, morala je u širokom luku istražiti čitav niz pojava i događaja neposrednog poraća, posebice u periodu 1945. – 1948./1952. godina; prije svega pitanja repatrijacije i povratka Židova u Hrvatsku, tj. Jugoslaviju, odnosno obnove, u nas do temelja devastiranih židovskih općina i organizacija i naravno procese obnove njihova članstva u međunarodnim židovskim organizacijama, prije svega u svezi njihove humanitarne djelatnosti, s posebnim osvrtom na djelovanje Židovske bogoštovne općine u Zagrebu, kao daleko najveće i najznačajnije takve vrste u Hrvatskoj. Naravno, dotakla se i drugih, nekada razvijenih općina, primjerice u Osijeku i Varaždinu, ali veliki, gotovo nepremostivi problemi bili su vezani za nedostatnost/nedostupnost arhivske građe koja je u velikoj mjeri (bila) uništena, ili nesređena, pa je tek selektivano bila pristupačna.

Obnova života židovske zajednice

U fokusu njezina istraživanja našli su se gotovo svi aspekti bitni za obnovu života židovske zajednice u Hrvatskoj; obnova religijskog života nakon holokausta, repatrijacija, (ne)mogućnost povrata otuđene imovine pojedincima, kao i židovskim općinama oduzete u periodu 1941. – 1945. kao i odnos novih, komunističkih vlasti u Jugoslaviji prema ratnim zločinima počinjenim (i) nad »našom« židovskom populacijom. Pri tome se neminovno morala suočiti s raznim zakonskim aktima (konfiskacija, nacionalizacija, eksproprijacija itd.), a samim time i odnosima državljanstva i vlasništva nad imovinom, te ulogom i pozicijom Židova, u pravilu pripadnika partizanskog pokreta i narodnooslobodilačkog rata u hrvatskoj/jugoslavenskoj partijskoj i državnoj nomenklaturi, kao i ponašanjem OZNA-e i UDBA-e prema židovskim kadrovima, ali i uopće prema preživjelim Židovima, povratnicima iz nacističkih logora smrti, koji su tajnim i sigurnosnim službama (p)osta/ja)li automatski sumnjivi i prozivani su kolaborantima, doušnicima i slično, samom činjenicom što su preživjeli koncentracijske kampove.

Dio njih je zbog pripadnosti buržoaskoj klasi bio tretiran za »narodne neprijatelje«, ali posebice je bio težak položaj Židova, upozorila je prof. dr. Michal-Brandl (inače izvanredna profesorica na Katedri judaistike pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu i članica hrvatske delegacije IHRA-Međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust), izbjeglica iz nekadašnjeg njemačkog Reicha. Naime, iako su u Njemačkoj bili izloženi žestokim pogromima i upravo zarad toga emigrirali, nakon rata su ih u sredinama kamo su se sklonili pred nacistima počeli, ni krive, niti dužne, tretirati kao Nijemce i izjednačavati s pripadnicima naroda koji su na tlu Jugoslavije počinili stravične zločine nad domicilnim stanovništvom. Posebice je interesantno poglavlja koje govori o odnosu Jugoslavije prema Židovima u tzv. Mandatnoj Palestini (1946. – 1948.), te zaključna razmatranja o dilemi hrvatskih/jugoslavenskih Židova: ostati nakon holokausta u zemlji u kojoj su rođeni, ali i u kojoj nakon rata nailaze na brojne nepravde i prepreke, ili otići, emigrirati u Izrael? Pri tome dr. Michal-Brandl je upozorila kako je neophodno razlikovati emigracije do osnivanja Izraela i one nakon što su konačno Židovi dobili/zaslužili svoju državu; dakle koje se odnose na razdoblje 1948. – 1952. godine.

Vrsna studija

Ova studija (zapravo doktorat obranjen 2015. na zagrebačkom sveučilištu) na pregledan i instruktivan način nam govori o iskustvu života Židova u Hrvatskoj, ili kako kaže sama autorica: »Želja mi je bila svjedočiti još jednoj od brojnih epizoda židovske povijesti, gdje se iz uništenja izvlači snaga za obnovu, gdje se nedostaci pretvaraju u prednost i gdje život, najvažnija snaga judaizma nalazi svoj put i gdje još jedna generacija predstavlja sponu onoj koja dolazi nakon nje.« Istodobno, ona je argumentirano propitala, uz korištenje opsežne literature i arhivske građe, odnos između židovskih identiteta, politike i ideologije u kontekstu stvaranja novog državnog poretka i promjene u (samo)definiciji hrvatskih Židova, te sama raslojavanja unutar zajednice i na koncu odluku većine za odlazak, s naglaskom na masovno iseljavanje u Izrael. Na kraju knjige, kako bi čitateljima olakšala praćenje pojedinih hebrejskih termina, odnosno njihova značenja, autorica je obradila mali, ali koristan Pojmovnik koji nam u tome evidentno koristi.

Jedna od recenzentica ove vrsne studije, prof. dr. Andrea Feldman, je s pravom upozorila kako je »ovo prva znanstvena monografija koja se bavi dosad nerazjašnjenom sudbinom Židova koji su preživjeli Drugi svjetski rat i holokaust i koja ispituje njihovo iskustvo života u komunističkoj Jugoslaviji i odlazak u Izrael… Ova knjiga predstavlja fundamentalan doprinos povijesti židovske zajednice u Hrvatskoj, te će svaki sljedeći pokušaj historiografske, ali i društvene rasprave nužno u obzir morati uzimati autoričinu interpretaciju i zaključke do kojih je došla.«

Kada prof. dr. Naida Michal-Brandl piše o repatrijaciji i povratku Židova u Hrvatsku/Jugoslaviju u vrijeme neposrednog poraća, naglašava kako je teško doći do preciznije cifre o Židovima koji su preživjeli holokaust, jer se neki od njih, koji su bili deportirani u logore smrti, a samo pukom srećom uspjeli izvući živu glavu, nikada više nisu vratili u svoja ranija prebivališta, već su po oslobođenju ostali u kampovima za raseljena lica (Displaced Persons Camps) čekajući vize, kako bi mogli emigrirati u neku od zemalja koje su primale židovske izbjeglice. Procjena je da ih je preživjelo između četiri i pet tisuća. Autorica nadopunjuje ove brojke, tvrdeći kako treba uzeti u obzir i oko 800 osoba koje su preživjele zahvaljujući činjenici da su bile u tzv. mješovitim brakovima, a na teritoriji NDH preživjelo je još oko 500 tzv. počasnih arijevaca, koji su po mišljenju ustaškog režima »zadužili hrvatski narod« i kojima je sam Poglavnik dao zakonsko pravo hrvatskog državljanstva. Po mišljenju dr. Michal-Brandl trebalo bi uvažiti, odnosno sagledati još nekoliko razloga za repatrijaciju jugoslavenskih Židova; većina se bez sumnje željela vratiti u sredine odakle su potekli i(li) do rata živjeli, ali oni koji su se repatrirali suočavali su se s nizom raznih, gotovo nepremostivih prepreka, posebice u potraživanju otete imovine, koja im je odmah po uspostavi NDH bila oduzeta. Svaku od ovih ili sličnih priča autorica je »obogatila« konkretnim primjerima iz svakodnevnog života i upravo to daje »dodatnu vrijednost« njezinim studijama, jer je ujedno time zorno, na temelju građe, ilustrirala gotovo »filmske«, nevjerojatne sudbine pojedinaca i cijelih obitelji koji su tijekom rata, samo zarad toga jer su Židovi prošli pakao, za koji je onaj književni, Danteov, tek puka igrarija. A, što je možda još i gore, nakon rata nisu našli svoj mir, nisu doživjeli neku vrstu ljudske, moralne satisfakcije za proživljene muke i stradanja, već su na neki način i dalje bili nepoželjni u sredinama gdje su ranije obitavali. Susjedi su ih podozrivo gledali, s nepovjerenjem primali, pitajući se kako je moguće da su upravo oni preživjeli strahote logora, dok su stotine tisuća drugih, njihovih sunarodnjaka svršili u plinskim komorama i time su automatski predmnijevali kako se iza toga kriju nečasne radnje, suradnja s nacistima/ustašama i slično.

Brojna svjedočenja

Kako bi dočarala razdoblje neposrednog poraća, autorica se pozivala na svjedočenja brojnih (ne)poznatih osoba, a svako je na svoj način potresno, ali ujedno prikazuje prevladavajući »duh vremena«, od ljeta 1945. pa sve do početka 50-ih godina minulog stoljeća. Osobno, najviše su me dojmile priče Steve Juliusa (njegov brat Đuka u vrijeme socijalističke Jugoslavije bio je jedan od najuglednijih novinara, dopisnik beogradske Politike iz najvećih svjetskih metropola), Branka Polića i Darka Suvina (Darka Schlesingera), naravno i svih ostalih, koje su iz različitih uglova, ovisno o tome jesu li rat proveli u logorima smrti, u partizanima ili su se od Gestapoa i ustaša skrivali kod prijatelja, budući da su iz neposrednog iskustva oslikavali autentičnu atmosferu toga mračnog doba.

Nakon rata došlo je do obnove rada židovskih organizacija u Jugoslaviji, ali i članstva, koje je naravno nacističkom politikom genocida bilo gotovo istrijebljeno. Počela je također suradnja domaćih židovskih organizacija s međunarodnim, posebice glede humanitarne pomoći, ali ubrzo su vlasti nove, Titove Jugoslavije (za)branile kontakte »svojih« Židova sa Svjetskom cionističkom organizacijom. U Hrvatsku se vratilo oko 1.300 Židova, gotovo polovina pokrštenih, da bi se u međuvremenu dio vratio »svojoj židovskoj vjeri«, ali već krajem 1945. godine došlo je do zastoja u pružanju pomoći, jer je humanitarnim židovskim udrugama, primjerice JDC/JOINT, sa sjedištem u New Yorku bilo onemogućeno neovisno djelovanje, jer su komunističke vlasti tražile da se pomoć dostavlja isključivo preko državnih institucija i time su uvjetovale njihove aktivnosti, što je za udrugu tog i takvog tipa iz niza u principu opravdanih razloga bilo teško prihvatljivo.

Interesantna su i razmatranja do kojih je o vjerskom životu židovskih zajednica toga doba u Hrvatskoj došla dr. Michal-Brandl »kopajući« po arhivama: do 1948./9. godine još ga je donekle i bilo, ali se odvijao uz velike poteškoće, budući su sinagoge bile sravnjene sa zemljom, molitvenici i sakralni, ritualni predmeti uništeni, ali usprkos svemu nadrabin Hinko Urbach (došao u Hrvatsku iz Sarajeva 1946.) se iznimno angažirao oko judaističke organizacije religijskog života, ali kada je 1948. otišao u Izrael, vjerski se život, iz niza razloga (prije svega nedostatka adekvatno školovanog kadra) praktički sveo na nabavke macesa i obilježavanje židovskih blagdana. Sudbini židovske imovine otete za vrijeme NDH, ali i zakonima reguliranoj nacionalizaciji koju su provodile nove, komunističke vlasti glede vlasništva »neprijateljske« građanske klase, pa se samim time odnosila i na židovsko vlasništvo, autorica je poklonila posebnu pozornost.

Naime, još u vrijeme rata AVNOJ/ZAVNOH se počeo baviti pitanjima vlasništva općenito, a 1945. godine kada je »narodna vlast« usvojila niz zakona, odnosno donošenjem Ustava 1946. bili su i određeni novi vlasnički odnosi. Osnovna (za)misao tih pravnih akata bila je poništenje svih zakona donesenih nakon 6. travnja 1941. godine, ali i uspostava izravne veze repatrijacije i državljanstva s pravom povrata imovine, odnosno vlasništva. Autorica (ujedno i glavna istraživačica na projektu restitucije židovska nepokretne imovine u RH koju provodi WJRO-World Jewish Restitution Organization) navela je različite oblike i metode »oduzimanja imovine« (sekvestracija, konfiskacija, nacionalizacija…), ali je naglasila kako se u svom radu bavila onim zakonima koji su najviše pogađali pripadnike židovske zajednice: »Zakon o postupanju imovinom koju su vlasnici morali napustiti u tijeku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača izmijenjena je i dopunjena 1946. godine. Prema tim izmjenama i dopunama, državljani FNRJ koji borave u inozemstvu, a nisu registrirani kod predstavništava FNRJ u državi u kojoj borave, niti su se odazvali pozivu da se vrate u domovinu, ne mogu preko opunomoćenika tražiti povrat imovine.«

Tragične priče

Kada se govori o židovskoj pokretnoj imovini, posebnu su kategoriju činile umjetnine; ogroman dio za vrijeme NDH od njihovih vlasnika otuđile su ih ustaše, a dobrom dijelu tih umjetnina nakon rata izgubio se svaki trag. O sudbini pojednih »židovskih« zbirki i njihovim vlasnicima pisala je i dr. Michal-Brandl, posebice apostrofirajući kolekcije Roberta Deutscha Maceljskog (ubijen u Auschwitzu) koju je nakon rata pokušala u obiteljsko vlasništvo vratiti Robertova kći, ali bezuspješno. U knjizi se također govori i o usudu zbirke Julije König, Oskara Fröhlicha, Malvine Herman itd. Posebno su interesantni primjeri Židova koji su u partijskoj/komunističkoj i državnoj nomenklaturi imali određenu ulogu ili položaj; iako ih se znatan broj pridružio KPJ/SKOJ-u još u predratno vrijeme, a dio je Židova potražio spas pred ustaškom kamom pridružujući se partizanskom pokretu, tek ih je neznatan broj imao važne funkcije, najpoznatiji je na prostorima čitave naše zemlje svakako bio Moša Pijade, a u Hrvatskoj dr. Leon Geršković i Leo Mates.

Ali, ne treba zaboraviti niti tragične usude, primjerice Mirka Mirkovića (Herman Friedmann) koji je kao urednik lista Vjesnik zbog kritika vlasti bio uhićen i deportiran na Goli otok, ili doktora, psihijatra Desidera Juliusa, neposredno nakon rata ravnatelja Vojne bolnice na Rebru, koji je zbog insinuacija o antikomunističkoj aktivnosti izvršio samoubojstvo. Autorica se osvrnula i na tragičan usud Olge Hebrang i njezine troje djece, supruge u komunističkim kazamatima ubijenog Andrije Hebranga, jednog od prijeratnih prvaka radničkog pokreta u Hrvatskoj, navodno je u dosluhu sa Staljinom radio na svrgavanju Tita s vlasti, a za tu kasnije dokazanu neistinu njegova su djeca i supruga prošli pravu kalvariju.

Vrijedno je i upoznati se s analizama dr. Michal-Brandl o Židovima kao »klasnim neprijateljima«, kojima se posebno bavila OZNA/UDBA, sumnjajući da su neki od njih i britanski/ruski špijuni, a posebno su dramatična bila stradanja Židova koji su imali njemačko državljanstvo. Iako su iz njemačkog, nacističkog Reicha pobjegli kako ne bi svršili u logorima smrti, a nakon rata oni koji su se zatekli na teritoriju Jugoslavije, zarad državljanstva su bili zatočeni u logore kao pripadnici njemačke narodnosne skupine i kroz te paradoksalne, duboko tragične priče možda se najbolje može iščitati svekolika kompleksnost tadašnjih političkih (ne)prilika. A, ujedno i tragika Židova s prostora njemačkog Reicha koji su (s)trpani u isti koš s ostalim folksdojčerima, iako se tu radilo o dva posvema odvojena svijeta.

Iseljavanje

Od kraja rata do 1950. Jugoslaviju su napustile, što svojevoljno, a daleko više pod prisilom brojne narodnosne skupine: Nijemci, Mađari, Talijani, Turci i Židovi, a zajedno s iseljavanjem tekao je i proces nacionalizacije njihove imovine. Još od 1944. godine preživjeli europski Židovi počeli su se iseljavati u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju i Mandatnu Palestinu, prije svega zato što su bili suočeni s nemogućnošću povratka u prijeratna prebivališta. Tako je i jedan dio hrvatskih Židova odlučio život nastaviti negdje drugdje i kako kaže dr. Michal-Brandl »najjednostavnije je bilo odbiti repatrijaciju, postati apatrid i u nekom od logora za raseljene osobe čekati mogućnost odlaska u neku od zemalja koje su primale takve izbjeglice.« S obzirom na to da su Britanci ograničavali židovsko useljavanje u tadašnju Mandatnu Palestinu, židovska organizacija Sohnut je, uz pomoć Mosada, organizirala ilegalno useljavanje (alija bet) na te prostore, a dio te »podzemne trase« iz Istočne Europe dijelom je išao i preko teritorija Jugoslavije, a u to doba Titove komunističke vlasti nisu dopuštale »svojim« Židovima odlazak iz zemlje, tako da su se neki odlučili na bijeg ili su pokušali ishoditi politički azil (primjer Žige Goldšmita).

Ali, kada je 16. svibnja 1948. godine i službeno bila proglašena država Izrael, započela je faza masovnog židovskog useljavanja (alija koja je započela još 1882. i u nekoliko faza se odvijala do osnivanja Izraela, ali praktički traje do naših dana) u njihovu (pra)domovinu, nisu automatski ostajali u Izraelu, neki su išli dalje, prvenstveno u pravcu SAD-a i Australije. Ali, neki pojedinci se nikako nisu znali, mogli, niti možda htjeli prispodobiti novim društvenim, kulturalnim i inim, njima posvema drukčijim okolnostima života i vratili su se u Hrvatsku, između ostalih autorica tu spominje i naše poznate intelektualce Slavka Goldsteina i njegova brata Danijela Ivina, pri čemu su se »povratnici« iznova suočavali s novim problemima, prije svega imovinskim, jer su se pri napuštanju zemlje morali odreći svojih vlasničkih potraživanja. U svakom pogledu radi se o iznimno važnoj znanstvenoj studiji, koja se u pojedinim segmentima čita kao pravo romaneskno štivo, posebice u prilikama kada autorica konkretnim osobama i događajima iz »židovskog svijeta«, zarad veće uvjerljivosti i objektivnosti ilustrira svoje teze. Ili, kako je napisao jedan od recenzenata ove knjige prof. dr. Aleksandar Jakir sa splitskog sveučilišta: »Knjiga predstavlja tek djelić priče male zajednice koja je nastala na rubu velikog, ali ovim smo rukopisom dobili utemeljen prikaz povijesnog konteksta nastanka i povijesti židovske zajednice u Hrvatskoj nakon 1945. godine.«