Belma Džomba, nekadašnja televizijska voditeljica, a danas direktorica Turističke zajednice općine Kostrena, već se preko šest godina rekreativno bavi trčanjem, a nakon šest godina došlo je vrijeme i za prvi – maraton.

Riječanka će danas u dalekom Tokiju sudjelovati na jednom od šest najvećih svjetskih maratona i prvi put u svojoj trkačkoj karijeri pokušati »odraditi« malo više od 42 kilometra.

Preciznije, s obzirom na vremensku razliku, Belma je u ovaj veliki izazov već krenula, a mi smo s njom razgovarali uoči samog puta u Japan.

Je li bilo teško odlučiti se, preciznije odvažiti na svoj prvi maraton? Kako je došlo do prijave i odlaska u Tokio na utrku?

– Maraton je disciplina o kojoj se ja nisam usudila maštati. Iako su brojni moji prijatelji trkači spremali maratone, mene je doista bio strah mogu li i ja to. Nisam se osjećala spremnom. Osoba koja je apsolutno zaslužna za to što ja trčim i što u ovom trenu pričam i pišem o tome jeste moj trener Damir Adžaga. On je ozbiljni trkač i strast mu je prikupljanje medalja na »World Marathon Majors Six Star«. Uz Boston, nedostaje mu Tokio. Kao podrška njemu, kolektivno smo se prijavili na sudjelovanje u Tokiju uz ideju da će onaj tko upadne na lutriji, proslijediti treneru broj. Od svih, jedino je mene sreća poslužila. Kada sam pokušala prebaciti prijavu na trenera, shvatila sam da to nikako neće biti moguće. Naime, pravila su stroga i nije dopuštena takva praksa. Na prvu sam mislila odustati jer upravo u tom periodu i nisam sudjelovala na trkačkim treninzima, ali na nagovor trenera, započela sam pripreme. Ipak je to utrka koja je od 2012. godine dio Abbott World Marathon Majora, odnosno posljednja uključena među šest najvećih svjetskih maratona, uz Boston, New York, Chicago, London i Berlin.

Plan treninga

Idete li ondje sami ili imate nekoga u pratnji? Što očekujete od samog maratona i ima li treme?

– U Tokio putujem s obitelji, ali nisam upoznata da netko iz Hrvatske sudjeluje na maratonu. Svake godine na toj utrci nastupi oko 35.000 trkača te već tradicionalno prima daleko najveći broj prijava od svih gore navedenih. Za maratonsku utrku prijavilo se otprilike 350.000 trkača. Tako je od trka na koje se ulazi lutrijom Tokio najteži za dobiti. Otkada imaju pretraživač po nacionalnostima, navodi se da 2015., 2017., pa od 2019. do 2022. nije nastupio nijedan Hrvat. Pet trkača iz Hrvatske nastupilo je 2016. godine, dvoje 2018. godine, a prošle godine njih 11.

Kako su izgledale vaše posljednje pripreme i treninzi za ovaj maraton? Kako i koliko inače trenirate?

– Bile su toliko dobre da sam i zaboravila na njih. Iskreno, slijepo sam pratila upute trenera i s nestrpljenjem očekivala plan treninga koji dolazi nedjeljom popodne. Kada primiš plan, onda ideš planirati radni i životni tjedan. S treninzima sam započela 1. studenoga i odrađivala i po pet treninga tjedno, odnosno nekih 50 kilometara tjedno. Iako se na početku činilo da zadnji tjedan neće nikada doći, evo me, pišem ovo nakon upravo odrađenog zadnjeg treninga u ovim maratonskim pripremama.

Uz treninge, koliku važnost pridajete i prehrani prije ovako izazovnih utrka?

– Slabo pazim na prehranu, odnosno slabo je kombiniram s treninzima. Podjednako se hranim kada imam treninge dužine, snage i sprinteve. Vjerojatno će se znalci u ovom području hvatati za kosu, ali to je jedan segment u kojem zaista imam mjesta napretku. Nisam se stigla time baviti, ali uvjerena sam da bi preformanse bile daleko bolje da se i taj dio uskladi. Ono što pokušavam jest hraniti se zdravo, koliko je to moguće, s vlaknima, povrćem, mesom i ribom… Pokušavam izbjegavati prerađene ugljikohidrate i slatkiše. Nekada je to moguće u većoj, nekada u manjoj mjeri.

Kako ste krenuli u svijet trčanja i koliko se dugo njime bavite?

– Krenula sam 2017. godine na poziv Nedeljka Vareškića koji je u to vrijeme ozbiljno radio na popularizaciji trčanja u Hrvatskoj. Trebala mi je godina dana da dođem na trening, ali od tada me nisu uspjeli otjerati. Mogu reći da sam prve dvije godine bila posvećena treninzima, odrađivala i određene utrke, a onda je započelo vrijeme isprekidano pauzama. Nisam uspijevala naći vremena za trčanje, pa je i forma bila znatno lošija. Bilo mi je važno samo da mogu sudjelovati na određenim kraćim utrkama i s time sam bila zadovoljna. Vidjet ćemo kako će sada biti, nakon odrađenih prvih 42 kilometra odjednom.

Homo si teć

Koja vam je bila prva utrka na kojoj ste sudjelovali i u kakvom sjećanju vam je ostala?

– Prva utrka bila je »Homo si teć«. Nakon samo mjesec dana treniranja, kum i ja prijavili smo se na utrku od 10 kilometara. Nisam znala gdje sam od adrenalina. Odradila sam je sa smiješkom od prvog do zadnjeg kilometra, i to mi je definitivno najdraža utrka kojoj se uvijek vraćam. Jako se veselim da ću i ove godine sudjelovati na njoj, samo možda promijenim kilometražu.

Koja vam je dosad najduža i najizazovnija utrka na kojoj ste bili? Jeste li morali nekad odustati ili ste tip koji se ne predaje tijekom utrke?

– Nisam baš dobra s odustajanjem. Ako smatram da nešto neću moći, niti ne počinjem s time. Tako mi je lakše. Odustajanje kao takvo nije opcija, i uvijek se trudim odraditi nešto do samog kraja. Ono što sam naučila u trčanju jest to da ako na utrku dođete nespremni, požalit ćete iste sekunde i pamtit ćete je po lošem cijeli život. Meni se to dogodilo u Zagrebu, kada sam pokušala srušiti svoj osobni rezultat polumaratona. Odustala nisam, ali rezultat nisam popravila. Tada.

Jeste li se i ranije bavili nekim sportovima, odnosno jeste li bili sportski tip i prije rođenja dviju djevojčica Une i Ade?

– Cijeli život sam u rekreativnom sportu. Prošla sam puno sportova, od plivanja, odbojke, rukometa, karatea… Najduže sam se zadržala u karateu, nekakvih osam godina, ali uvijek je to bio hobi i nikada nije preraslo u nešto više. Jednostavno nisam imala glavu za to. Posebna je to vrsta ljudi – profesionalni sportaši. Uz supruga, imala sam sreću zaviriti u taj svijet i moje divljenje prema njima nema kraja.

Bave li vam se i kćeri nekim sportom i potičete li ih sa suprugom Mirzom, ujedno bivšim sportašem, da uđu u taj svijet?

– Naše cure smo od malih nogu usmjeravali u sport, s obzirom na to da smo i suprug i ja iznimni zagovaratelji uključivanja rekreacije i sporta u život djece, mladih i odraslih osoba. Kako u našoj općini Kostreni imamo mogućnost odabira među velikim brojem sportova, cure su se našle u odbojci te sada već nekoliko godina treneriraju i nastupaju za OK Kostrena. Bez obzira na njihov uspjeh u sportu, nadam se da će u svom odrastanju uvijek imati dio srca posvećen tome.

Od sidra do dimnjaka

Gdje najradije trčite na Kvarneru?

– Gotovo cijele pripreme otrčala sam u Kostreni od tzv. sidra do dimnjaka termolektrane. Znam svaki kamenčić na cesti i najbolje se osjećam upravo ondje. Glava je već spremna, a noge same idu. Iako sam u svom rodnom mjestu fureštić, Kostrena će uvijek biti i ostati početak i kraj svega. Veliki sam lokalpatriot i najbolje se osjećam upravo ondje.

Koje bi pluseve istaknuli kada je trčanje u pitanju, odnosno zašto bi nekome preporučili da se bavi baš trčanjem? Kako se na vas odrazilo trčanje?

– Ono što je meni donijelo trčanje ne znači nužno da će donijeti i vama. Dok sami ne osjetite potrebnu za time, nema smisla niti počinjati. Meni je uz zdrastvene benefite donijelo koji kilogram više – da, valjda jedina osoba koja se u maratonskim pripremama udebljala, ali i puno briga manje.

Je li vam s godinama sve teže ići na utrke i trenirati ili baš suprotno?

– Što više treniram, mlađe i bolje se osjećam. Ako konstantno radite, trenirate, ne može vam biti teže. Upornost i konstanta jedini su put k uspjehu (u trčanju). Baš mi je moja kuma Ana rekla neki dan da je razmišljala o mojoj odluci da odem na drugi kraj svijeta trčati. I zaključila je da sam luda, ha, ha. Ne znam, možda i jesam, ali moram priznati da me to poprilično uzbuđuje. Volim si postavljati izazove u životu, vidjeti što sve mogu i moram priznati da se radujem onome što budućnost nosi. Dok vi čitate ove retke, nadam se da sam ja već odradila ovaj izazov koji sam si postavila, jer sam u trenucima prolaska ovog novinskog papira kroz traku u tisku, ja gazila svoje prve kilometre u Tokiju. Nadam se uspješno do samoga kraja…