Najprimjereniji predvez za lov škrpine je predvez klasične konstrukcije.

Na fluorokarbonsku osnovu, neznatno manje nosivosti od osnovne strune, vezuju se tri prame ne tanje od 0,35 milimetara, duge minimalno 40 centimetara. Prame su međusobno udaljene oko pola metra, s tim da najdonja prama lovi ispod olovnice. Padanjem sistema na dno, najdonja će udica polako pasti u neposrednu blizinu olovnice, što je jako važno jer zvuk udarca olovnice u dno uvijek privlači pažnju riba.

Širina luka korištenih udica ne bi trebala biti ispod 15 milimetara. Najboljima su se pokazale papagajke, i to prvenstveno zbog kuta uboda koji je kod ovih udica u odnosu na klasične, najčešće korištene parangalke malo oštriji, zbog čega su promašaji u kontrama nešto manje brojni.

Škrpina je pohlepna riba koja će progutati gotovo sve živo što joj se nađe nadohvat gubice. Svoju lovinu ne lovi plivajući za njom, već je prikrivena na dnu čeka u zasjedi. Uz mali trzaj tijela prema naprijed i vakumom koji stvori otvaranjem usta, škrpina nevjerojatnom brzinom i lakoćom usisava svoj plijen. Stoga joj i ješku treba plasirati na za nju prihvatljiv način.

Postavljanjem velike kozice, gambora ili srdele na udicu ne može se pogriješiti. Važno je samo da ješka zauzme prirodan položaj. Kozica i gambor se ješkaju od repa prema glavi, i to s donje strane tako da vrh udice viri među nožicama raka. Srdela se pak ješka tako da joj udica ulazi na leđima a izviruje neposredno iza glave, također s leđne strane. Oko repa se treba formirati čvor bez čvora kako bismo dobili na prirodnosti prezentacije, ali i izbjegli neželjenu rotaciju prame prilikom tonjenja sistema do dna.

Iako mnogi ribolovci prakticiraju lov s jednom vrstom ješke, idealno je, svaku udicu ješkati drugom ješkom.

Škrpina se može loviti i živom ješkom, što je puno učinkovitiji pristup. Živi knez, bokador, ili kakva druga slična sitna riba ulovljena na istom terenu, ješka se jednostavno, pod kožu po sredini leđa, malo bliže glavi, tako da može plivati. Ovako naješkane udice će zasigurno, ukoliko je u blizini, vrlo brzo privući uvijek gladnu i pohlepnu škrpinu.

Jedino je važno da prama sa živom ješkom bude s osnovom spojena barem 50 centimetara iznad olovnice kako se ne bi sakrila u zaraslom dnu.

Griz škrpine je tipičan. Nakon što napadne udicu, odmah se okrene u mjestu da bi se s plijenom vratila na poziciju odakle je krenula ili, što je češći slučaj, u svoju rupu. To se na struni, kao i na štapu, osjeti kao snažan, ali kratak mukli trzaj. Odmah po kontriranju treba početi izvlačenje kako bismo je spriječili da se zavuče u rupu. Škrpina će pružiti drhtav i ne osobito jak otpor prvih metar–dva koji će se na priboru osjetiti kao nekoliko neodlučnih odmjerenih udaraca popraćenih laganim treperenjem i zanošenjem, nakon čega do površine obješena na udici miruje bez gotovo ikakvog otpora. Prema površini ide širom otvorenih usta, tako da se čini težom i većom nego što jeste.

Prihvat škrpine nije uvijek jednostavan. Ulovljena škrpina je rijetko kada zakačena za sami rub usta, pa udica najčešće bude duboko progutana. Iskusniji ribari velike škrpine prihvaćaju rukom za donju vilicu, što se početnicima nikako ne preporučuje. Naime, čest je slučaj da ribolovac prevaren tek naizgled smirenim držanjem ribe posegne za udicom, nakon čega se riba zabatrga. Takve epizode najčešće završavaju bolnim ubodima i liječničkom intervencijom. Stoga je ulovljenu škrpinu najprikladnije prihvatiti oprarom, a pramu na kojoj je riba odrezati.

Izvučena na suho uglavnom miruje i mada tako ukočena izgleda kao evolucijski rudiment koji je u stanju preživjeti i najveće kataklizme, škrpina van mora za kratko vrijeme ugiba. Naravno, to nikako ne znači da se i uginula može dirati bez rizika od uboda.

Škrpina se može spremati na sve poznate načine, no najukusnija je kuhana u posoljenoj vodi pa zalivena maslinovim uljem i limunom. Manji su primjerci najukusniji u brudetu.