Je li prošlotjedna neuspjela dražba bila posljednji pokušaj prodaje većinskog udjela novog Uljanika, znat će se nakon Skupštine vjerovnika Uljanik brodogradilišta u stečaju, koja se danas treba održati na pazinskom Trgovačkom sudu. Jedno je sigurno, uđe li stečaj ponovo kroz glavnu portu Arsenala, bit će to kraj pulskih navoza jer će se cijela ta priča samo dodatno zakomplicirati i razvodniti. Ako se s potpuno novom tvrtkom i početnim kapitalom nije uspjela revitalizirati brodogradnja u Puli, već je u tek nešto više od tri godine doživjela financijski fijasko, kako očekivati da će se u stečajnom postupku, čiji je primarni zadatak namirenje vjerovnika, uspjeti iskristalizirati model brodogradnje koja će biti okosnica nove pametne reindustrijalizacije Pule, na što se u svom zaključku prošli tjedan pozvali gradski vijećnici Pule?

Prijeteća opasnost

Nakon tromjesečne blokade računa, Uljanik 1856 ušao je u zonu kad taksativno iščitavanje zakonskih odredbi nalaže podnošenje zahtjeva za stečaj, na čemu posljednjih tjedana ustrajava stečajni upravitelj bivšeg pulskog brodogradilišta Loris Rak. Nije zgorega podsjetiti kako se upravo tom, prijetećom opasnosti od stečaja pravdao prijedlog da se 54,77 posto udjela u novom Uljaniku proda direktnom pogodbom tvrtki Adria-mont iz Kukuljanova, iza čijih se osnivača vuku repovi podnesene kaznene prijave i nepodmirenih poreznih dugovanja prema državi od nekoliko stotina tisuća eura.

Pritisak koji je stvoren teško da može izroditi ičim dobrim po pitanju održanja proizvodnje u pulskom Arsenalu, a dodatno zastrašuje što, čini se, svih proteklih mjeseci na obzoru nije bilo ni natruhe ideje, a kamoli poduzetih konkretnih koraka da se novi Uljanik spasi od potpune propasti. Crveni alarmi u poslovanju aktualnog pulskog brodogradilišta poodavno su se počeli paliti i svijetliti na uzbunu. Vidjelo se to u bilancama društva i stanju knjige narudžbi, a da nitko s ključnih adresa nije postavio pitanje odgovornosti uprave, na čelu sa Samirom Hadžićem, još manje da se pokušalo dovesti neke druge ljude da pokušaju napraviti zaokret. Dogodilo se samo to da su dvije predstavnice države u Nadzornom odboru Uljanika 1856 dale ostavke na svoje funkcije, što dovoljno govori o poslovnoj politici, ali i načinu (ne)odlučivanja kad je u pitanju novi Uljanik. Vrijedi spomenuti da je član tog istog NO-a, po svojoj funkciji, i Loris Rak koji danas citira zakonske rokove za podnošenje prijedloga za otvaranje stečaja.

Smisleni potezi

Pulski gradonačelnik Filip Zoričić na prošlotjednoj sjednici Gradskog vijeća kazao je da se populizmom problem Uljanika neće riješiti. Zvuči izlizano, ali čovjek je u pravu. U slučaju Uljanika 1856 treba radikalan zaokret, a sve konce u rukama ima država koja je i većinski vjerovnik Uljanik brodogradilišta u stečaju, a uz to u svom vlasništvu drži i oko 42 posto udjela u Uljaniku 1856. Želi li zaštiti vrijednost svog udjela odnosno stotinjak milijuna kuna vrijedne imovine s kojim je prije četiri godine dokapitalizirala novi Uljanik, stečaj nije opcija. Osim toga, projekt novog Uljanika bila je politička volja i odluka aktualne Vlade i premijera Andreja Plenkovića, a proglašenje stečaja u javnosti bi odjeknulo kao poraz. Prema zadnjim dostupnim podacima, za deblokadu računa Uljanika 1856 u ovom trenutku potrebno je oko 1,7 milijuna eura, čime se otklanja prijeteća opasnost i dobiva na vremenu. Opcija na koji način bi Vlada mogla kanalizirati taj novac prema pulskim navozima jest dokapitalizacija, čime povećava svoj poslovni udjel, a brodogradilište dolazi do nasušno potrebnog novca. Međutim, da bi taj potez imao smisla, treba istovremeno postaviti nove ljude u upravu i Nadzorni odbor brodogradilišta, one koji umiju i moći će provesti vatrogasne mjere i spriječiti daljnju štetu.

Prije Rumunja Gabriela Comanescua, iza kojeg se također vuku određene kontroverze, a koji se najnovijim podneskom prema Skupštini vjerovnika Uljanik brodogradilišta u stečaju nudi kao strateški partner hrvatskoj Vladi, valjda bi nešto trebalo pitati i manjinske udjelničare u Uljaniku 1856 – hrvatske tvrtke Motortech Consulting, UTP i Metal marine, a svakako i susjedni Tehnomont, koji već dugi niz godina dokazuje da brodogradnja može imati perspektivu i biti održiva. Naravno, pod uvjetom da je koordiniraju i vode ljudi koji posjeduju znanje i vještine.