Prošlu je godinu ugledni hrvatski književnik Ivica Prtenjača zaključio novim romanom. Nakon romana »Sine, idemo kući« i zbirke priča »Kino Sloga« u kojima se Ivica Prtenjača vrlo uspješno okrenuo opisivanju odrastanja u Rijeci, novim se romanom »Albert« iznova vratio oslikavanju života jednog intelektualca, lika s kakvim smo se već sreli u romanima »Brdo«, »Plivač« i »Tiho rušenje«. Što je motiviralo povratak tim okvirima, pitamo autora.

– Prije svega, vratio sam se potrebi da izmišljam svijet, da stvaram likove koji su izrazita mješavina mnogih ljudi koje sam poznavao, ali i nekih mojih želja, projekcija i naravno fabularnih zadanosti. Vratio sam se jednom čovjeku koji mijenja svoj život jer mi se čini da je upravo to nemoguća varijanta u našim životima, da se to jako rijetko događa i da još rjeđe uspijeva. Zato sam izmislio Alberta, sanjariju koja to ustvari i nije. Inače, život nas stalno opominje svojim bogatstvom, mnogi su se pronašli u hodaču u knjizi »Brdo«, prisvojili su tu knjigu, a zloguka mini proročanstva koja su u njoj napisana prije više od deset godina redom se ostvaruju. Živimo u vremenu u kojem ako igrate na propast ne možete pogriješiti. »Albert« je napisan prije više od pet godina, on je prethodio i romanu »Sine, idemo kući« i knjizi priča »Kino Sloga«, ostavio sam ga da sazrijeva i preživi pandemijske, potresne i ostale apokaliptične situacije. Stvarnost je prepuna priča, meni je kao piscu lako krenuti za ponekom od njih i onda stvoriti »Alberta« ili nešto slično. Ali i književnost se vraća u tzv. stvarnost, neki ljudi uređuju stanove uz »Tiho rušenje«, neki ispraćaju najbliže uz »Sine, idemo kući«, neki proživljavaju djetinjstvo u »Kinu Sloga«. To kruženje mene kao pisca dodatno motivira. Da parafraziram ono poznato: Djeco Ivica se zovem, kog napišem bude živ.

Apokalipsa više nije samo riječ

Albert mi, kao i vaši raniji likovi koji se polako pretvaraju u galeriju zanimljivih književnih likova, djeluje poput netipičnog hrvatskog (pa i šire!) intelektualca. Treba li i može li se u toj njegovoj idealističkoj težnji k Utopiji i očiglednom neprihvaćanju za intelektualce (pa i ostale) tipičnih oblika ponašanja, iščitavati i svojevrsni protest, odnosno kritika društva?

– Svakako, svaka riječ je u tim knjigama svojevrstan otpor i pobuna, potreba da se živi poštenije i bolje. Trećemilenijske slobode, tu prije svega mislim na slobodu kapitala da našu svakodnevicu i našu budućnost oblikuje do krajnjih granica, sav taj sad već dramatičan raspad bilo kakvih postulata na kojima su zapadna društva izgrađena, posebno tu mislim na američko nesnalaženje i srljanje u pravo, dekadentno, imperijalno samourušavanje znaci su da je čovjek, taj moj čitatelj usamljeniji nego ikad, da je njegov svijet ugroženiji nego ikad i da apokalipsa više nije samo riječ. Pitanje je samo njezina slijeda i trajanja, koliko još ustvari ovako ili bilo kako možemo. Pisac poput mene jest tu da se obrati onom svom čovjeku, sebi i čitatelju. I ponudi ma kakav san.

Foto Marin Gospić

Zanimljiv mi je i vaš pristup muškim i ženskim likovima. Muškarci su, čast izuzecima, agresivci i divljaci (Albertov otac, djed i pradjed poginuli su u ratovima koji su konstanta čovječanstva), a žene su daleko mirnije, kreativnije i okrenute napretku. Ima li to veze s onim što je jednom rekao Hemingway konstatiravši kako su žene bolji dio čovječanstva?

– Za odgovor na to pitanje dovoljno je pogledati crnu kroniku, vidjeti kako se iz dijela muške populacije tretiraju i procjenjuju žene, taj patrijarhalni modus ne samo da nije nestao nego se usložio i postao nekažnjen, a stravično brutalan. U tom smislu Albert je nešto sasvim drugo, da ne otkrivam previše reći ću samo da se on sa ženama odlično slaže i da su žene u njegovom životu, bolničkom oporavku i uopće u svim njegovim odlukama vjerno na njegovoj strani. Pritom jasno govorim o ljubavima: majčinskoj, sestrinskoj i prijateljskoj. U ovom pornografskom i patrijarhalnom vremenu kao da smo zaboravili na obično, neucijenjeno i bezinteresno prijateljstvo između muškaraca i žena. A to postoji, na tom se bazira mnogo dobrog u našim životima. Kod Alberta je to put u novo sutra, u životnu promjenu.

Zanima me čovjek

Brojne su u Albertovim razmišljanjima poveznice s filmom, glazbom, filozofijom i književnošću, a čekajući da prođe noć na »trojci« Hrvatskog radija sluša esej o čuvenom slikaru Pollocku. To svakako pripomaže u shvaćanju Alberta kao lika, a istodobno šalje i poruku o važnosti umjetnosti. No, koliko su ljudi našeg doba uopće svijesni tog značaja umjetnosti?

– Mene nikad nisu zanimali ljudi, ali me je uvijek zanimao čovjek. Dakle pojedinac, milijun pojedinaca, ali ne i milijun ljudi, nadam se da me razumijete. Taj esej je moja malena igra s radiom i njegovim značenjem kao i malena zamka za čitatelja, ovdje ironiziram esejističko i slično trkeljanje o svemu i svačemu, na neki način upućujem čitatelja na oprez. Pritom se kao pisac dobro zabavljam i u tom kako rekoh trkeljanju o nesvjesnom u umjetničkoj gesti slikara Pollocka pokušavam signalizirati mogućnosti slobodnijeg mišljenja. Taj je slikar spomenut i u mom prvom romanu, pa se nekako vraćam i sebi u tim godinama, a on je ovdje važan jer je poginuo u automobilu, kao i Camus koji je također važan za mog Alberta.

Aha, pitali ste me koliko su ljudi svjesni značaja umjetnosti. Malo i nimalo. Sve manje.

Koliko vam je trebalo da stvorite ovaj roman i kako je tekao stvaralački proces?

– Roman je nastajao 2019. godine, bio je završen u nešto drukčijem obliku nego što je objavljen. U međuvremenu se svašta dogodilo, pisao sam druge stvari, a onda sam se našao pred pitanjem što s »Albertom«. Neko sam ga kraće vrijeme popravljao i čistio i onda sam ga odlučio objaviti, bio mi je potreban da krenem dalje, a nekako mi se učinilo da je njegov utopijski san potrebniji nego prije pet godina. Sve je manje budućnosti, ona je Pollockova apstrakcija.

Novi roman

Kakve su do sada reakcije?

– Bilo je nekoliko lijepih i ganutljivih reakcija, kritike još uvijek čekam, a ono što mene posebno veseli jest da je knjiga izvrsno posuđivana u domaćim knjižnicama, da se dobro i prodaje. Što bi pisac u malenoj kulturi kakva je naša više i mogao očekivati? Ja ne pišem manifeste, ne podilazim čitatelju i ne pojednostavljujem svoj jezik, isto se tako ne dodvoravam temama, izvedbama, nisam aktivan na mrežama i ne bavim se samopromocijom. Moje knjige nastaju iz moje potrebe, iz mog mraka i s mog svjetla i tu su da odgovore i užitak ponude prije svega meni. Sve se ovo događa dok se piše, kad je knjiga objavljena onda ništa više nije moje, sve pripada čitatelju i njegovom užitku, ljubavi ili mržnji.

Što je u planu za budućnost?

– U planu je živjeti dugo i sretno. Također završiti novi roman o hrvatskom pjesniku u Parizu. To je u nizu onih likova koje ste spomenuli, opet je intelektualac koji svašta mijenja u svome životu. Kad to obavim, onda ću malo stati s intelektualcima, ha ha ha, i napisat ću jedan triler, noir roman. Imam i naslov i skicu već za to, ali zasad neka ostane nerečeno.

O autoru

Ivica Prtenjača rođen je 1969. u Rijeci gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Objavio je više knjiga poezije i proze od kojih su najpoznatije »Pisanje oslobađa«, »Uzimaj sve što te smiruje«, »Brdo«, »Tiho rušenje« i »Plivač«. Po dvostruko nagrađenom romanu »Brdo« snima se igrani film. Knjige su mu prevedene na nekoliko jezika, više je puta nagrađivan i antologiziran. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, a živi i radi u Zagrebu.

Primio je sljedeće nagrade: Nagrada 25. Salona mladih za književnost, 1998., Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti (2001.), Kiklop za pjesničku knjigu godine (2006.), »Dobriša Cesarić« za još neobjavljeni pjesnički rukopis (2009.), »Risto Ratković« za pjesničku zbirku, Crna Gora (2010.), V.B.Z. i Tisak media nagrada za najbolji neobjavljeni roman 2014.