U nas, u Hrvatskoj, premalo se govori o tome koliko su nam važni književnici (uopće umjetnici i znanstvenici) čija se djela prevode u svijetu, posebice na tzv. velike jezike kojima komuniciraju desetine, pa i stotine milijuna ljudi; naravno pri tome nije nevažna činjenica da se radi o kvalitetnim djelima/radovima, odnosno autorima, uz koje se onda obvezno, dakako u pozitivnom kontekstu, spominje i zemlja/sredina iz koje dolaze, odnosno potječu. Kultura je najveći promotor naših vrijednosti u svijetu, ona nas najbolje i najviše legitimira kao zrelu naciju i duhovno vjerodostojnu zajednicu. Naša ugledna spisateljica, višegodišnja profesorica judaistike na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (od 2016. Fakultet filozofije i religijskih znanosti) u Zagrebu, koja je objavila nekoliko značajnih, stručnih knjiga sa židovskom problematikom (»Židovska meditacija-istraživanje mističnih staza judaizma i druge«), autorica monografija (»Obitelj«, »Glasovi«, »Ako tebe zaboravim«, prilozi istraživanju židovskih porodica i životnih sudbina), također i autorica i scenaristica desetak dokumentarnih filmova (snimljenih u produkciji HTV-a), uglavnom vezanih uz teme holokausta, ali i za židovsku kulturu, tradiciju i religiju, imala je taj zasluženi privilegij da joj knjige pjesama i priča budu, do sada, prevedene (i objavljene) na engleski, talijanski, njemački, češki, hebrejski i slovenski jezik, a bile su i predstavljene na sajmovima knjiga u Leipzigu, Parizu, Bruxellesu, Jeruzalemu, Lecceu, Zagrebu…

Osamnaest priča

Nedavno, jedna njezina priča (»Purimspiel«) našla se i u najnovijoj, značajnoj antologiji moderne i suvremene židovske literature naslovljene »18: Jewish Stories Translated from 18 Languages« (Cherry Orchard Books, Boston, 2023.), prve takve u svijetu nakon 25 godina, koju je priredila ugledna kanadska spisateljica židovskih korijena, prof. dr. Nora Gold (rođena 1952. u Montrealu, diplomirala na McGill sveučilištu u Torontu), utemeljiteljica i urednica Jewish Fiction.Net koja je inače stručnjakinja za antisemitizam, anticionizam, pitanja židovske dijaspore itd. te autorica brojnih znanstvenih radova na te teme, uključujući i nedavo objavljenu knjigu priča, naravno, vezanu uz »židovski svijet«. Osim toga, aktivno djelujući i živeći na relaciji Toronto – Jeruzalem, istaknula se i kao jedna od osnivačica New Israel Fund. of Canada/NIFC (1982.), organizacije za zaštitu ljudskih prava, pluralizma i tolerancije, a posebice kao i jedna od suutemeljiteljica i aktivistica Canadien Friends of Givat Haviva (1996.), humanitarnog društva za bolje razumijevanje Židova i Arapa u Izraelu.

Dakle, u spomenutoj antologiji (predgovor je napisao prof. dr. Josh Lambert, direktor Jewish Studies na Wellesly College i česti suradnik/autor na stranicama Jewish Currents, Lilith i The New York Times of Book Review), naša Jasminka Domaš se našla u biranom društvu 18 istaknutih židovskih autora, među kojima svakako treba istaknuti nobelovce poput Elie Wiesela (»Talac«), te Shmuel Yosefa Agnona (»I krivo će se ispraviti«); uz njih su tu i klasik ruske židovske literature Isaac Babel (1894. – 1940.), kao i znana spisateljica na jidišu Lili Berger (1908. – 1996.), poznata i po sudjelovanju u antifašističkom otporu, ali svakako ne treba zanemariti nama manje poznate pisce (Maciej Plaza, Peter Sichrovsky, Augustoi Segre, Gabor T. Szanto, Varda Fiszbein, Entela Kasi, Norman Manea, Luize Valente…) koji su u svojim matičnim sredinama iznimno uvažavani autori. U svakom slučaju, kako kaže J. Lambert: »Ova antologija predstavlja fascinantnu modernu i suvremenu židovsku književnost prevedenu s 18 jezika: ruskog, ladino, portugalskog, turskog, danskog, jidiša, hebrejskog, grčkog, rumunjskog, francuskog, španjolskog, mađarskog, talijanskog, njemačkog, češkog, poljskog, albanskog i hrvatskog«, i priznaje kako su neki od pisaca unatoč desetljeća »halapljivog čitanja židovske literature« i za njega bili novost, dodajući kako je stvaranje takve antologije velik podvig, jer osamnaest priča u ovoj knjizi odražava široki raspon stilova i tema, što je uostalom i razumljivo, ako se u obzir uzmu raznolikost mjesta i vremenskih razdoblja kojima su i kada su (na)pisana. Također je »priznao« da mu je bilo teško povjerovati da se kroz jednu priču mogu shvatiti, dobiti pravi osjećaji (reprezentativni za određeni jezik i društvo) za modernu primjerice mađarsko-židovsku ili hrvatsko-židovsku zajednicu, i da bi za takvo što trebalo pročitati daleko više, ali naglašava kako se »susreo« s važnim glasovima koje prije nije čuo i koji su mu »proširili viziju što židovska književnost može biti i odakle može doći«.

Prva takve vrste

Ili, kako je to napomenula urednica ovog izdanja na Jewish Fiction online (trenutno jedini internetski književni časopis na engleskom jeziku, isključivo posvećen židovskoj književnosti, osnovan 2010. godine i koji se može pohvaliti čitanošću u 140 zemalja svijeta) Nora Gold: »Ova antologija je prva takve vrste… Od 1998., kada su izašle dvije antologije višejezične židovske fikcije i od tada niti jedna više. Ova je knjiga stvorena da popuni tu prazninu i razlikuje se od prethodne na tri načina: sadrži prijevode sa znatno više jezika od ranije tiskanih, nema djela izvorno napisanih na engleskom jeziku i prva je koncepcijski strukturirana prema jeziku, odnosno jezicima.« Ovdje ćete otkriti autore, dodala je Nora Gold, za koje nikada prije niste čuli i koje ćete poželjeti ponovo čitati; jer židovska literatura nije samo ona (na)pisana na hebrejskom, ladinu ili jidišu; »fikcija na tim jezicima čini samo mali dio židovskog pisma koji postoji na globalnoj razini«. Sve priče uvrštene u ovu antologiju pojavile su se prvi put na engleskom jeziku na Jewish Fiction. Net, ali važno je podsjetiti kako se tu ne objavljuju samo priče, ulomci iz romana i druge književne forme eminentnih novodobnih i suvremenih autora, poput nobelovaca Yosefa Agnona (1887. – 1970.) i Elie Wiesela (1928. – 2016.) već i ostalih velikana židovske literature poput Aharona Appelfelda (1932. – 2018.), Amosa Oza (1939. – 2018.), Davida Grossmana (1954.), Zelde Schneurson (1914. – 1984.), Lee Goldberg (1911. – 1970.), Avrahama Gabriela Yehoshua (1936. – 2002.), sefarda grčkih korijena (podrijetlom iz Soluna), tzv. izraelskog Faulknera, Chave Rosenfarb (1923. – 2011.), židovsko-kanadske pjesnikinje, koja je romane pisala na jidišu i koja je poput Wiesela ili Appelfelda također preživjela holokaust, Devorah Baron (1887. – 1956.), prve žene pisca na modernom hebrejskom jeziku ili Nave Semez (1954. – 2017.) koja se bavila temama djece preživjelih u holokaustu, kao i problemima djece čiji su roditelji preživjeli nacistički genocid. Naravno, u fokusu su također i »stariji« autori, poput Mendel Mocher Sforima (1836. – 1917.), jednog od utemeljitelja moderne jidiš i hebrejske književnosti, ili Elia Rafael Karmona (1869. – 1931.), rođenog u Carigradu, autora desetak romana pisanih na ladinu, u kojima je opisivao život turskih Židova, ali je glavna svrha prikazati »bogatu polifoničnost, višeznačnost i multijezičnost židovske fikcije i tako promijeniti način na koji ljudi razmišljaju o židovskoj literaturi«, ali i općenito židovskoj kulturi i duhovnosti. Odnosno, o Židovima kao narodu koje u bitnom karakteriziraju: Knjiga, judaizam, mistika Kabale, meditativnost, egzil, život u dijaspori, geto, cionizam, kao i stoljetna izloženost društvenoj ekskomunikaciji u sredinama gdje su živjeli, progonima, mržnji jer se rasno, vjerski i kulturološki razlikuju, drukčiji su od nas kršćana i(li) muslimana, antisemitskim progonima, a sve je to kulminiralo u tragediji holokausta, najvećem zločinu koje čovječanstvo pamti tijekom svekolike svoje povijesti.

Što je židovska fikcija?

I upravo stoga se Nora Gold upitala: što je to židovska fikcija? Od svih silnih definicija najuvjerljivija joj se (u)činila ona koju je dala Ruth Wisse (»The Modern Jewish Canon«), poznata kanadska povjesničarka (i spisateljica), Židovka rođena (1936. godine) u Rumunjskoj, u Černovicu (danas u sastavu Ukrajine), koja se posebice bavi pitanjima i promjenama paradigme židovske kulture i literature, naročito one pisane na jidišu, uostalom slično kao i njezin brat David Roskies, svjetski poznati ekspert za jidiš literaturu i njezine veze s ostalim jezičnim formama židovske književnosti i kulture općenito. Zapravo, tezu/frazu da je židovska književnost ona koja je »središnje« židovska, preuzela je i doradila koristeći se radovima Cynthie Ozick, a zapravo naglašava i odražava »židovsko iskustvo, svjesnost/duh i židovsko stanje«. I kao primjer uzima židovsko iskustvo i pismo (na jidišu) nobelovca Isaaca Bashevisa Singera (1902. – 1991.) kada primjerice opisuje štetu, židovsko naselje u Poljskoj 17. stoljeća i daje sliku »gdje na površinu izlaze svi slojevi židovske civilizacije«, a raznim učenjima, citatima, aluzijama i tome slično (pre)daje bogato intertekstualno iskazivanje židovskog identiteta, neovisno o religijskoj ili kulturološkoj dimenziji.

Kroz fikciju/literaturu se upoznajemo, piše Nora Gold, s različitim tipovima ljudi, koje susrećemo gotovo svaki dan, ili su pak njihova iskustva posvema drukčija, nama nepoznata i toliko daleka da nam je potreban napor, vodič kroz slojeve te i takve duhovnosti da bi je/ih shvatili, a potom se i životno obogatili. Jer, svaki susret s drukčijim pruža nam novo iskustvo, čini nas, ili bi barem tako trebalo biti, boljim i tolerantnijim osobama. Time književnost sama po sebi, svojim konzumentima pruža jedno nepredvidivo, začudno veliko i značajno transformativno iskustvo, »koje nas može promijeniti na bolje«. Uostalom, i sama židovska zajednica kao cjelina, u Izraelu i u dijaspori izrazito je polarizirana, a čitanje priča 18 vrsnih autora, među koje je uvrštena i naša Jasminka Domaš, može snagom i kvalitetom svog rukopisa »natjerati« svakog čitatelja da duboko razmisli što mu to ovi pisci poručuju, što to znači biti Židov i možda ono najvažnije: kako da se i sami Židovi međusobno bolje razumiju, ali i da bolje razumiju svijet oko sebe, kao i da ih svijet prihvati i razumije u svekolikoj njihovoj izuzetnosti i specifičnosti. Nora Gold je uvjerena da literatura ima moć mijenjati ljude, odnosno da ima moć »promijeniti način na koji ljudi razmišljaju« i da je upravo zato, ciljano izabrala određene autore i uvrstila ih u svoju antologiju, jer svojom »stvaralačkom karizmom« taj »posao«/zadaću mogu najbolje obaviti.

Bogato nasljeđe

Ali, ime Domaš i njezin književni rad nisu bili »primamljivi« samo Nori Gold; još 2011. godine Josef Kodek je u Pragu objavio antologiju hrvatske židovske literature (o kojoj sam svojedobno pisao na stranicama Mediterana) u kojoj su se našli i njezini književni prilozi. U Beogradu je, ima tome godina, nedavno preminuli David Albahari, nesporno jedan od velikana srpske/jugoslavenske, ali i židovske literature u dijaspori objavio antologiju, zbirku priča »Pegla i dijamanti«, u kojoj se među 30 žena, židovskih spisateljica (iz 11 zemalja svijeta s tri kontinenta), najviše iz SAD-a i Izraela, našla i priča »Omnibus« Jasminke Domaš, koja na aktualnosti do danas ništa nije izgubila; naime radnja počinje u Budimpešti, nastavlja se u Berlinu i Aškelonu (grad u Izraelu), potom seli na Hvar, da bi na koncu svršila u Jeruzalemu, prigodom terorističkog napada. Albahari je zapisao: »Te su priče iz raznih književnih tradicija, a ipak su objedinjene jedinstvenom željom autorica da što uvjerljivije dočaraju židovski pogled na svijet, koji je prikazan iz ženskog ugla.« To je svijet razapet između tradicionalnog i suvremenog shvaćanja uloge žene. Nazočna je i svijest o povijesnoj tragici i neophodnosti očuvanja nade između posvećenosti Izraelu i vjernosti životu u dijaspori. Uostalom, nije u Talmudu uzalud zapisano: »Bog je obdario ženu posebnom mudrošću koja muškarcu nedostaje.«

Do sada Jasminka Domaš je objavila pet romana (»Rebeka u nutrini duše«, »Knjiga o ljubavi ili kako sam srela Anu Frank«, »Nebo na zemlji«, »Izabrana – život Edith Stein« i »Kadišl i nebeski putnici«) i šest knjiga poezije (»Tjedne minijature slobode«, »72 Imena«, »Poetski mistik«, »Žena sufi«, »Duša je nebo«, »Šutljivi tumač snova«) koje nažalost u našoj javnosti i književnoj kritici nisu doživjeli recepciju kakvu svojom kvalitetom i provokativnoću obrađenih tema nedvojbeno zaslužuju. Zašto je tome tako, mogu samo pretpostavljati; ali siguran sam da su oni prije i iznad svega izvanknjiževne naravi; uostalom to potvrđuju priznanja i uvažavanje koja je za svoj književni i publicistički rad dobila u inozemstvu. Domaš pripada maloj, danas po brojnosti gotovo neznatnoj židovskoj zajednici koja je nakon holokausta (i) u Hrvatskoj praktički nestala. Ali, gledajući povijesno, ostavila je na širem društvenom planu, prije svega kulturnom, umjetničkom, znanstvenom i gospodarskom bogato nasljeđe koje je u mnogo čemu bitno utjecalo i na društveni i duhovni razvoj hrvatske zajednice i u velikoj se mjeri proželo, utkalo u duhovne i civilizacijske vrijednosti hrvatskog bića kao takvog.

Demoni ustašluka

Jasminka Domaš kao eminentna predstavnica svoje, židovske zajednice, intelektualka par excellance, nastavlja stopama svojih prethodnika, ali to mnogima u Hrvatskoj, kakva jest danas (ne)izravno smeta, jer nas svojim stvaralaštvom, knjigama, javnim istupima, civilnim aktivizmom na zaštiti ljudskih prava, naprosto svojom pojavom koja, kada to i ne želi ona sama, iritira i podsjeća na neka prošla, zla vremena s kojima hrvatska historiografija, a posebice politika inficirana ksenofobijom nisu još »raščistili račune«; ti i takvi demoni ustašluka nažalost nisu nestali, srećom nisu dominantni, ali dovoljno su snažni i utjecajni, posebice u nacionalističkoj sferi kulturološkog mainstreama, da zagađuju javni prostor. Neprestano i sustavno izložen izazovima restauracije »neželjene«, posebice novodobne povijesti, ustašoidnim resentimentima i jednoj maloumnoj relativizaciji zla želi se umanjiti značaj, snaga i civilizacijski dosezi hrvatskog antifašizma, promijeniti (s)misao povijesti, a često pri tome bezočno lagati i negirati evidentne činjenice o (primjerice) zločinačkom karakteru logora smrti Jasenovac, u kojem je i veliki broj hrvatskih Židova monstruozno pobijen, samo stoga jer su bili Židovi. Kada su Domaš odbijali projekte koje je nudila institucijama kulture u nas, kada su je ignorirali pri dodjeli priznanja koja je daleko više i prije drugih zaslužila, kada već četvrti put uzastopno na natječju Ministarstva kulture i medija RH nije dobila književnu potporu, znala je između redaka/riječi pročitati, odnosno čuti kako još nije vrijeme za to, ili kako »eto baš sada« nije dobro/pogodno vrijeme za adekvatno vrednovanje njezina rada, a zapravo je dovoljno samo pogledati tko sve primjerice dobiva nagradu »Vladimir Nazor« i koliko su tu »manjinski« pisci zastupljeni. Kao i u svemu u nas, politika ima završnu, odlučujuću riječ, u konkretnom slučaju spomenute nagrade ona pripada predsjedniku komisije, akademiku Zvonku Kusiću, onkologu i stručnjaku za nuklearnu medicinu koji u »određenom, nezgodnom trenutku« (za koga?), ma što to značilo, a zapravo ne znači ništa, izuzev bijednog izgovora, može stopirati, odbaciti nečije imenovanje/dodjelu nagrade, samo stoga jer se radi o pripadniku/ci male zajednice, dakle »nezgodnom trenutku«, a da se osobno nikada nije upitao, zašto je u RH židovska zajednica tako mala, svedena na statističku grešku. Čija je to »zasluga«? Užasno bi bilo i pomisliti da se pri donošenju odluka prebrojavaju nečija »krvna zrnca«, tko je čiji, kome pripada, ali nedvojbeno su i ti »kriteriji« često presudni, a ne nečiji književni opus koji bi ga jedino morao i trebao legitimirati pred nekakvim komisijama, na koncu pred javnošću u čije se ime visoka nacionalna priznanja i dodjeljuju.

»Manjinski« autori

Pa da podsjetimo, što još krasi, osim navedenih romana, pjesama, priča, znanstvenih radova, dakle knjiga i monografija, Jasminku Domaš? Primjerice, nedavno je jedan od naših najboljih suvremenih skladatelja Davor Bobić pobrao ogromna priznanja, nakon što je na sveučilištu Wisconsin River Falls (specijaliziranom za glazbu) održao koncert i tom prigodom praizveo svoj Američko-hrvatski triptih za zbor, glasovir i udaraljke, a na stihove Jasminke Domaš. Ne zaboravimo, D. Bobić je imenovan prvim stranim rezidencijalnim kompozitorom u povijesti spomenutog sveučilišta. Nedavno je Domaš dobila priznanje za svoj »ekumenski« doprinos promicanju međuvjerske i međuvjerničke tolerancije; mogao bih nabrajati slične primjere, ali čemu zalud rasipati bisere pred svinje, »nolite jacere margaritas ante porcos«?

Jasminka Domaš ujedno je dobar »loš« primjer kako hrvatska kazališta ne koriste u dovoljnoj mjeri književno bogatstvo domaćih, pa makar i »manjinskih« autora. Primjerice, ZKM je uspješno izvodio kazališnu predstavu »Eichmann u Jeruzalemu«, prema tekstu iz dokumentarnog filma »Shoah« Claudea Lanzmanna (1925. – 2018.), ali nikoga u Hrvatskoj nije zaintrigirao vrstan tekst, odnosno djelo »Kadišl i nebeski putnici« J. Domaš, čija radnja tematizira fenomen holokausta, odnosno stradanja Židova u Zagrebu za vrijeme Pavelića, ustaša i NDH. Ali, taj sindrom »Hrvatskog Fausta«, kako vidimo nije »rezerviran« samo za jednog od naših najboljih pisaca danas (i u srednjoeuropskom kontekstu), uz Slobodana Šnajdera krug se isključenih širi; čini se kako je našim kazališnim upravama, »čuvarima domoljubne vatre«, lakše propustiti da se na kazališnim daskama radi i izvodi predstava o zbivanjima u Poljskoj za vrijeme nacističke okupacije, negoli u Zagrebu, u isto doba. A, »Kadišl« bi bio izvrstan predložak za uprizorenje za Jom hašoa. Istina, na Trećem programu Hrvatskog radija taj je tekst maestralno režirao Dario Harjaček, ali nažalost takve su stvari u nas gotovo pa izuzetak.

I što onda preostaje Jasminki Domaš; osim da i dalje uporno piše; uskoro joj izlazi nova knjiga poezije »Bog govori jidiš« i ona tako nastavlja svoj usamljenički »posao«, za koji u inozemstvu prima priznaja, ali u vlastitoj kući i dalje ima status podstanara. Budući da još uvijek i nakon niza godina nije riješeno pitanje povrata oduzete židovske imovine za ustaškog režima, pa da budem sarkastičan, ili barem ironičan; kada to pitanje u nas dođe na dnevni red, valjda će se i primjerenije valorizirati snažno i veliko književno djelo Jasminke Domaš. Za sada, to se, nažalost, čini dalekom budućnošću; jedina joj utjeha može biti da će, u to sam siguran, »jednog dana« biti priznata i slavljena kao značajno ime hrvatske književnosti. To tako obično u nas biva s istinskim talentima, posebice ako su pripadnici manjina, shvaćeno u najširem luku, od nacionalnih, preko rodnih do svjetonazorskih. A, Domaš se, na njezinu žalost, gotovo »idealno uklapa« u sve ove spomenute stereotipe.