Na padinama brdsko-planinskog područja istarskog sjevera, nedaleko Lupoglava, općinskog središta kojem gravitira, malo je selo Semić. Oduvijek se u njemu kao najveći blagdan ljeti slavi dan sv. Lovre, Lovrečeva, a u zadnje vrijeme jesenskom manifestacijom pokušava se obnoviti staro tradicijsko jelo, žbravoada, maneštra sa svježim kupusom.

Selom dominira crkva sv. Lovre, sa zvonikom na pročelju, podignuta u drugoj polovici 18. stoljeća, možda na mjestu stare, posvećene sv. Trojstvu, moguće iz 1650. godine.

Najpoznatiji Semićan je dr. Anton Krajcar, autor četrnaest knjiga koji je radni vijek proveo u Buzetu gdje živi s obitelji. Najpoznatija Semišćica buzetska je poduzetnica, inženjerka odjevne tehnologije, pjesnikinja Marija Ribarić.

Semičke štuoriji

Marija u srcu nosi i Buzet u kojem živi, i rodno selo Semić. Ovjekovječila ga je u etnoslikovnici »Semičke štuoriji«, a prvi put opjevala u svojoj prvoj samostalnoj zbirci poezije »Mojo Semiće«. Semišćica s adresom u Buzetu, uza sve to još je i strastvena putoholičarka. No, rodnom selu uvijek se najradije vraća. Posvetila mu je pjesmu »Vajk gren ća i vajk ti se vrnen«. »Vajk gren ća i vajk ti se vrnen, aš si, za seh ki so tu rojeni kako jen liepi, moali roaj, mojo mićo Semiće – moj ruodni kroaj. I kamo got da grien sobun te nosin i kamo got da grien vajk se noazda h tebe vrnen.«

Za sebe kaže da je Semišćica, Buzećanka, Istrijanka. Piše na književnom standardu, ali i govoru rodnog kraja koji se rasprostire na granici između kajkavskih i čakavskih govora.

U jednoj od svojih pjesničkih zbirki »Zubalj va srcu«, u prijevodu »plamen u srcu«, koristi čitavu lepezu riječi i pojmova karakterističnih za svoje rodno mjesto, Semić, spašavajući ih od zaborava. Jer nisu li prava dijalektalna egzotika: škroabeća griža, skapiečeni grmići, šćurki šćurkoaju, šušnji vielje, snežuljkice… Obilježja specifične semičko-lupoglavske čakavštine su duljine vokala i dvoglasi u mnogim riječima koji samome govoru daju pjevnu notu.

Odmah na početku smo s Marijom, našom vodičicom, razriješili sve dileme. Mještani sela Semić u sklopu lupoglavske općine kažu da su u podnožju Ćićarije, a ne i u njenom obuhvatu. Često ističu kako se njihovo područje naziva Krajevina jer je u dalekoj prošlosti pripadao Austriji, dok je Ćićarija uglavnom bila pod Venecijom.

– Naše Semiće je kao Vatikan. Državica sama za sebe, između Ćićarije, Bazgonije i Krajevine, ustvrdila je Marija Ribarić. U šumi uz cestu, otprilike dva kilometra od Semića u pravcu Lanišća, kod skretanja za Ročko Polje, prvo nam je u šumi pokazala kameni kunfin, na granici između Bazgonije, Ćićarije i Krajevine. Na jednoj je strani oznaka SC – Semićki komun, na drugoj LC – Laniški komun i na trećoj RC – Ročki komun.

Iako na putokazu piše Semići, selo se zove Semić. U sklopu sela, objedinjeni su zaseoci Bieletići, Banjuhi, Dvorani, Čuki, Šiegeti, Hacmani i Zvoanjski u čijem su sklopu Vranjci, Dušeti, Panoadari i Prušijoni.

Najstariji stanovnici

Marija je u rodnom selu, na djedovini, uredila kuću i najmanje tri puta tjedno je u Semiću gdje joj žive roditelji, najstariji stanovnici Semića. Gotovo svakodnevno, iz obližnjeg Lupoglava u rodno selo dolazi Marijina sestra Eda, odnedavno u mirovini, koja je cijeli radni vjek provela u lupoglavskom vrtiću. Njihovoj majci Josipi Pini je 87 godina, a otac Josip Pepo Ribarić – Panoadarov, u travnju će imati 88 godina. Ove godine u kolovozu Josipa i Josip obilježavaju 65 godina braka.

U selu su, kazao je Josip, 1946. godine bila 332 stanovnika, a danas ih je tek šezdesetak. Bavili su se stočarstvom i poljoprivredom. Gotovo je svaka obitelj koja je mogla, držala krave i volove. U vapnenicama se na tradicijski način proizvodilo vapno od kamena vapnenca, prodavalo i tako podebljavalo kućni budžet. Koristilo se u građevini i za tretiranje vinove loze.

– Muški su većinom delali japlenice. Je trebalo drva naseć, je trebalo kamenje dopeljat, prisjetio se Josip Pepo Ribarić. Cijeli proces dobivanja vapna, uključujući i pripreme, bio je dugotrajan i mukotrpan, trajao je više od dva mjeseca. Vapnenica se gradila slaganjem kamena oko središnjega kupolastoga ložišta s manjim ulazom kroz koje se ubacivalo drvo. Gorjela bi dvanaestak dana.

Iako u devetom desetljeću, Josip Pepo Ribarić, umirovljeni željezničar, gotovo četrdeset godina radio je na željeznici, većinom kao poslovođa održavanja pruge, vješt je u obradi drva. Svojevremeno je izrađivao drvene ručke za motike, grablje, vile, a zadnjih godina minijature istarskog voza, figure istarskih težaka i domaćih životinja, poljoprivrednog alata, pluga… Svoje rukotvorine rado poklanja. Mnoge su završile u Americi, Argentini, Njemačkoj…

Njegova supruga Josipa sama je prela vunu, a sačuvala je i staru preslicu. Danas plete škafonice, zimske čarape od vune.

– Po tri, četire ure kad san čuvala kravi, san plela. Čentrine i škafonice. Nis mogla bit poli kravi da san stoala za nič, povjerila nam je Josipa. Nezaobilazna je tema i tradicijska gastronomija. – Palente, kapuza, repe i pažula ni nan falilo, prisjetila se Josipa Pina Ribarić, vitalna 87-godišnjakinja kojoj, iako je u devetom desetljeću, ništa nije teško.