Budući da je kultni rock sastav Radiohead zadnji album, »A Moon Shaped Pool«, objavio još 2016. godine, brojni sljedbenici ovog alt i art-rock, indie i prog-rock benda rado su prije nepune dvije godine prihvatili album »A Light for Attracting Attention« grupe The Smile koju su činili i čine vrlo bitni članovi Radioheada – Thom Yorke (gitare, glas, piano, klavijature) i Jonny Greenwood (gitare, klavijature) te bubnjar Tom Skinner, član jazz-rock grupe The Sons of Kemet.

Kako se, kad je o grupi Radiohead riječ, ništa ozbiljnije novo ne najavljuje, logično je da je najava novog albuma grupe The Smile iznova izazvala veliku pažnju.

Kombinacije stilova

I ne samo to. Prva preslušavanja potvrđuju ono što se dalo naslutiti nakon debitantskog istupa. The Smile u sebi nosi itekako puno od Radioheadovog ozračja pa neće samo fanovi biti itekako zadovoljni, već se s pravom počelo postavljati pitanje ne postaju li The Smile Yorkeu (ipak je on glavni!) bitniji od Radioheada?

Jer, matičnoj je grupi za zadnja dva albuma trebalo 13 godina, a tzv. projekt sa strane u nepune dvije godine ima isto dva! Dakle, moguće je da se Yorke zasitio Radioheadovih okvira!

No, odgovor na to dat će budućnost, a sadašnjost je »Wall of Eyes« koji u 45 minuta i 16 sekundi nudi osam pjesama od kojih nijedna ne traje manje od pet minuta, kao što nijedna nije stilski jednobrazna, odnosno u svakoj slušamo izmjene ritma i glazbenih stilova.

Iz psihodelije i prog-rocka plovi se u elektrozvukovlje pa u dodire s klasičnom glazbom, potom u jednostavni rock-ritam koji se koji tren kasnije pretvara u art-rock i eksperimentalni rock… I tako puno, puno puta uz činjenicu da je sve to »umotano« u zvukovlje u koje se na gitare dodaju klavijature i sintesajzeri, a elektronika se spaja s moćnim gudačkim dionicama koje izvode članovi London Contemporary Orchestra.

Složeno i zahtjevno

Ljubiteljima Radioheadovog zvuka ne treba dodatno pojašnjavati kako je to vrlo slično glazbenim okvirima tog sastava, a sličnosti pronalazimo i u tekstovima jer Yorkeu transformacija iz Radioheada u The Smile ne znači promjenu stavova ili istraživanje nekih drugih područja.

To pak znači da se kroz tekstove Yorke osvrće na suvremenu stvarnost i kritizira neke od pojava koje mu se ne sviđaju, ponajprije nespremnost suvremenog društva i pojedinaca da se odupru negativnostima, odnosno dozvoljavaju put u propast koji svi gradimo nereagiranjem na ekološke opasnosti, sve uočjivije socijalne razlike, netoleranciju i mržnju prema onome tko nije poput nas…

Istina, otvaranje albuma vjerojatno će ljubitelje Yorkeove glazbe malo šokirati. »Wall of Eyes« kreće uz jednostavne akustične gitare, a psihodelije ima tek u trunčicama sastrane, u zvuku klavijatura i u nekim blagim elektrododacima. No, završetak pjesme jednostavno mora biti u košmarnom i kaotičnom prog-rock psihodeličnom stilu. Jer da nije tako, najvjerniji bi ih sljedbenici optužili za »popiranje«!

Taj uvod u album jedini je trenutak približavanja radiofoničnosti, a sve ostale pjesme ipak su složenije i zahtjevnije te, što je bitno napomenuti, tiše od agresivnog stila prethodnog albuma koji je bio znatno više okrenut rocku, prog i alter-rocku. I »Read the Room« počinje neagresivno da bi se potom sve pretvorilo u kaotičnu psihodeliju koju u drugom dijelu mijenjaju klasični rock zahvati i plesni ritam.

Slična joj je po toj kompoziciji »Under our Pillows«, a već znani singl »Friend of a Friend« jedan je od vrhunaca albuma, kako tekstualno jer kritizira nezajažljivost i lakomost u bogaćenju, tako i glazbeno jer kroz šest minuta prelazi put od pop pjesme do art-rock okvira, a uzore je moguće tražiti u primjerice Beatlesima, Doorsima, Randyju Newmanu…

Filmska priča

Sjajna je i »Bending Hectic«, više od osam minuta duga skladba s filmskom pričom o teškoj prometnoj nezgodi negdje u Italiji, odnosno metaforički o negativnostima koje ti život može donijeti. Za kraj trojka iz grupe The Smile čuva uspavanku »You Know Me« (slična joj je »I Quit«) što će itekako oduševiti one koji su voljeli sjajan Radioheadov album »OK Computer«. No, treba li ovaj album kao cjelinu uspoređivati s nekim ranijim radovima grupe Radiohead, onda je to svakako zadnji album »A Moon Shaped Pool«. Ta sličnost u znatnoj mjeri izvire iz činjenice da je producent novog albuma grupe The Smile Sam Petts-Davies koji je producirao ne samo »A Moob Shaped Pool« već i Yorkeovu glazbu za film »Suspiria« (2018.).

U konačnici će »Wall of Eyes« najveći dio poštovatelja grupe Radiohead prigrliti s puno oduševljenja. Riječ je o cjelini koja je svakako bolja od nekih filmskih i sličnih glazbenih izleta Yorkea i ostalih članova grupe te predstavlja, dok se ne pojavi novi album grupe Radiohead, odličnu poveznicu s glazbom i poetikom tog kultnog sastava.