Foto: Nicholas Hunt/UiT/ University Of Sidney
Norveški i australski znanstvenici stvorili su verziju „pametnog“ inzulina u kapsulama sastavljenog od sićušnih nanonosača inzulina, odnosno omotača koji štite inzulin u želucu od kiseline i probavnih enzima, i tako omogućuju da inzulin završi tamo gdje treba – u jetri
povezane vijesti
Preko pola milijardi ljudi na svijetu bori se s dijabetesom, a od toga njih oko 75 milijuna mora svakodnevno ubrizgavati inzulin.
Iako je šećerna bolest veoma raširena i očekuje se daljnji rast oboljelih, prema procjenama struke na 650 milijuna do 2030. godine, moderna medicina još nije našla adekvatnu alternativu unošenju inzulina u tijelo bez igle.
Čini se da su udruženi znanstveni timovi Arktičkog sveučilište Norveške (UiT) i Sveučilišta u Sydneyu korak bliže do cilja da se dijabetičarima širom svijeta olakša život tako da inzulin uzimaju oralno.
Drugim riječima, stvorili su verziju „pametnog“ inzulina u kapsulama sastavljenog od sićušnih nanonosača inzulina, odnosno omotača koji štite inzulin u želucu od kiseline i probavnih enzima, i tako omogućuju da inzulin završi tamo gdje treba – u jetri. Čestice toliko su male da ih se ne može vidjeti ni pod normalnim mikroskopom, slikovitije, njihova je veličina tek 1/10.000 debljine ljudske vlasi.
„Ovaj način uzimanja inzulina je precizniji jer se njime inzulin brzo doprema u dijelove tijela kojima je najpotrebniji. Kada uzmete inzulin špricom, on se širi po cijelom tijelu gdje može izazvati neželjene nuspojave“ – pojasnio je jedan od istraživača Peter McCourt s norveškog sveučilišta.
Osim što je jednostavnije i ugodnije progutati kapsulu nego se pikati iglama, oralnim uzimanjem inzulina izbjegavaju se akutni događaji moguće hiperglikemije i hipoglikemije koje sa sobom nose rizike po zdravlje.
U slučaju oralnog uzimanja inzulin se ne aktivira u organizmu po defaultu, kao kod unošenja iglom. S obzirom da je zaštićen oblogom koja se u jetri razgrađuje pomoću enzima samo kad je šećer u krvi visok, inzulin se aktivira samo kad treba i pomaže odstranjivanju šećera iz krvi, odnosno pohranjivanju šećera u jetru, mišiće i masnoću kao izvor energije.
Istraživanje norveških i australskih znanstvenika u poodmakloj je fazi, oralni inzulin se već pokazao učinkovitim na životinjama, babunima i miševima, i trebao bi krenuti u klinička ispitivanja na ljudima naredne godine. Ako sve bude u redu, prema procjenama znanstvenika iz Norveške i Australije, za najviše tri godine dijabetičari širom svijeta mogli bi dobiti revolucionarnu zamjenu za uštrcavanje inzulina u tijelo putem igle.
