Branimir Reindl, doktor veterinarske medicine iz Zagreba, kojeg mnogi nazivaju i hrvatskim dr. Dolittleom, bio je junak nedavne priče o odbjegloj servalici, ženki divlje mačke pronađenoj u Gorskom kotaru, točnije u Zelinu Mrzlovodičkom.

Servalica, za koju se kasnije saznalo da ju je uzgajivač iz Švicarske prodao jednoj gospođi u Njemačku, no zbog zavrzlame oko vlasništva nije ju moguće vratiti, ostaje na trajnoj skrbi u privatnom zoološkom vrtu obitelji Milec u Ruščici.

– Priču o odbjegloj servalici pratio sam na društvenim mrežama i spletom okolnosti na kraju su baš mene pozvali jer sam i ranije imao iskustva sa servalom. Nisam niti sekunde dvojio, odmah sam se uputio prema Gorskom kotaru. Čim sam došao, obavijestili su me da je serval uhvaćen, odnosno bio je zatvoren u drvarnicu. Bio sam smiren i krenuo sam u prostoriju gdje se nalazio.

Nisam imao nikakvu zaštitu, a prvi prvom kontaktu zahvaljujući njenom ponašanju zaključio sam da je preplašena, ali da je bila u kontaktu s ljudima te da je zapravo nečiji kućni ljubimac. Nisam imao nimalo dvojbe, lagano sam joj ponudio hranu, isprva je odbijala, a potom je uzela i lagano krenula prema transporteru. Nije bilo nikakve potrebe za uspavljivanjem, ispričao je Reindl.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Profesionalan pristup

Kako smo i sami svjedočili hvatanju servalice, impresionirao nas je smiren, staložen, profesionalan i organiziran pristup preplašenoj životinji.

– Situacija je bila pod kontrolom kada sam stigao i brzo smo je zapravo riješili. Istu sam večer krenuo prema Zagrebu te je idući dan predao u njen novi dom. U jako kratkom periodu dobio sam hrpu poziva i poruka za udomljavanje. Dosta ljudi zapravo ne zna da to zakonski nije moguće jer je ona nečije vlasništvo, ima čip. Bilo je tu uistinu svakakvih ponuda, dobronamjernih, ali i onih malo manje dobronamjernih.

No, naravno da smo poštovali zakon te je smještena u Utočište za divlje životinje koje se nalazi u Ruščici, kraj Slavonskog Broda. Ondje stvarno ima odlične uvjete i sve što joj je potrebno da se oporavi od stresa. Kako sam već rekao ima čip, no do vlasnika se sad pokušava doći. Također, ono što najviše interesira javnost, ali i nas, pitaje je nosi li mlade. Ona je poprilično jaka, sad je li pretila ili nosi mlade tek moramo saznati.

Nismo je htjeli dodatno mučiti te uspavljivati, stoga ćemo počekati još jedan period jer one inače nose oko 60 dana, objasnio je pitanje Reindl.

Morali smo otkriti otkuda mu takva smirenost i ljubav prema životinjama.

– Odmalena volim životinje. Zapravo sam odrastao s njima jer se moj otac bavio uzgojem pasa. Zbog te ljubavi bilo je logično upisati srednju školu za veterinara, a zatim i veterinarski fakultet. Kad sam počeo jahati, dobio sam interes i za velike životinje, a na fakultetu sam odlučio specijalizirati se za divlje, kaže Reindl.

Odrastajući uz životinje, nema što nije imao, a svaka životinja bila mu je posebna, no sa psima je nekako bio najviše okružen. Postupno mu je ljubav prema životinjama prerasla u hobi, ali i posao…

– U jednom periodu počeo sam se i ja baviti uzgojem pasa, ali i natjecanjem. Zatim je uslijedilo i sokolarstvo. Privlačio me spoj s divljom pticom, kako raditi s njom, kako joj pristupiti te steći njeno povjerenje. Nekako sam shvatio da su mi životinje životni put te da samo proširujem tu priču. Tako je došla i priča s lovom. Iako netko ne može shvatiti kako mogu biti i veterinar i uzgajivač, a onda se baviti i lovom, meni je to sve nekako povezano. Meni lov nije samo odstrel, to je i uzgoj i hranjenje. Primjerice, kontroliram uzgoj jelena lopatara, kozoroga, muflona u Austriji i Sloveniji, priča nam Reindl.

Brijunsko iskustvo

Koliko je svestran, govori i činjenica da je radio i na nekoliko projekata izvan granica Hrvatske, iza njega je i nekoliko napisanih radova…

– Radio sam na raznim wildlife projektima, surađujem sa zoološkim vrtovima u cijelom svijetu, a radio sam i s nacionalnim parkovima te parkovima prirode. Specijaliziran sam za divlje životinje, pa sam uvijek na listi brzog biranja kad se nešto dogodi. Ispunjava me sve vezano uz životinje i stalno se neka vrata otvaraju i šire horizonti. No i van posla okružen sam životinjama jer doma imamo svojevrsnu mini farmu – od mini koza, pataka, papiga, pasa, konja…

Obitelj je to odlično prihvatila, moja djeca su od prvog dana okružena životinjama te im je to zapravo normalno. Primjerice, moja djeca nisu toliko ovisna o modernim izazovima odrastanja kao što je mobitel jer su naviknuti otići u dvorište, brinuti se za životinje, očistiti im nastambe, dati jesti. Dok su bili u nižim razredima osnovne škole, redovno su nam njihovi razredi dolazili u posjete i upoznavali životinjski svijet, otkrio nam Reindl.

Jedan od poslova u kojima je u potpunosti uživao bio je u Nacionalnom parku Brijuni gdje je bio zaposlen kao stručni voditelj.

– S Nacionalnim parkom Brijuni prvi sam put surađivao tamo negdje 1994., 1995. godine kada su htjeli prodati slonove u cirkus, ali se to izjalovilo zahvaljujući Društvu za zaštitu životinja jer ih nisu mogli transportirati. No, u tom pokušaju transporta, slonovi su bili ozlijeđeni, pa sam pozvan liječiti ih. Otada sam nekako i krenuo surađivati s njima, radio sam na raznim projektima te sam se onda i zaposlio kao stručni voditelj. Posao kao posao bio je odličan jer sam radio u prirodi, sa životinjama. Zaista jedno posebno iskustvo za mene, pojasnio je.

Otkrio je i da se u NP-u Brijuni povezao sa životinjama, a najviše bi »napunio baterije« kada bi jahao konja. Dandanas preporuča posjetu tom nacionalnom parku, no doduše van sezone kada nije tako vruće, kada nisu gužve i kada je mirnije te se može obići svaki kutak. Za vrijeme rada na Brijunima, bio je u kontaktu sa slonovima koji su mu ostali u posebnom sjećanju.

– Slonica Lanka bila je uistinu posebna. Povezali smo se na specifičan način, bio sam bez problema kraj nje, davao joj jesti iz ruke bez ikakve bojazni. Ona je uistinu posebno biće, preživjela je i gubitak partnera, slona Sonyja, te je stvarno jako osjećajna, otkrio je.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Rastrgane hlače i poderane čizme

Nismo odoljeli da ga ne upitamo u kakvim se sve pustolovinama našao kao veterinar.

– Uh, znalo je tu biti svega, jednom gospodinu je pobjeglo nekoliko junica. Nije mala stvar vratiti ih, pitanje je bilo: loviti ih lasom, uspavati ili nešto treće. Svaki slučaj je poseban izazov, bilo da je pobjegao konj bilo neka egzotična životinja. Kada radite sa životinjama, morate imati osjećaj, instinkt ako mogu reći. Morate je upoznati, saznati što je muči. Tako je bilo sa servalom u Gorskom kotaru.

Prvo sam u prostoriju ušao sam, bez ičega, i smireno i lagano joj pristupio, a njeno ponašanje otkrilo mi je da je zapravo naviknuta na ljude te da je zapravo bila nečiji kućni ljubimac. Onda sam krenuo korak dalje, ponudio hranu i vodu. Ima tu nekoliko koraka, ali po meni najveći je faktor ostati smiren jer životinja sve osjeti, objašnjava hrvatski dr. Dolittle.

S obzirom na to koliko vremena provodi i radi sa životinjama, logično je bilo pitati je li ikad doživio napad.

– Napad kao napad bez razloga do sada nisam doživio, a u tom svijetu sam više od 25 godina te sam se susreo s raznim životinjama. Ali bilo je opasnijih situacija i to zbog moje nepažnje, doživio sam udarce konja, krave, a ugrizao me zapravo kućni ljubimac – pas mojih prijatelja koji su mi rekli da mu ne dam jesti ništa sa stola, što baš njemu i nije sjelo te me pas ugrizao za ruku, ali ništa strašno.

Susrete sam imao i s medvjedom, tigrom… ali za sada ništa ozbiljnije… Sve to nekako spada pod posao i sitne ozljede, pojasnio je.

Nadodao je i da je prilikom uspavljivanja vepra bilo i rastrganih hlača i poderanih čizmi.

– Svi misle da je uspavljivanje s puškom samo tako, no nije. Mora prostor između vas i životinje biti čist, ne smije biti ni grane ni lišća, ništa što bi zasmetalo, ali znalo je svega biti što bi na kraju rezultiralo kojom lakšom ogrebotinom po tijelu ili rastrganom odjećom, priznao nam je.

I smijeh i suze

Osvrnuo se i na smiješne anegdote.

– Uh, njih ima popriličan broj, ali ih se teško sada svih prisjetiti jer su tu godine i godine. Ali, ovako kada sada razmišljam ima tih anegdota s papigama koje te drže za prst i nikako ne puštaju jer žele da ih držiš za prst i maziš, češkaš…

Nezgoda sa psima u igri ili primjerice kada me kobila prilikom jahanja zbacila iz sedla. To se dogodilo jer je bio vrući dan, mi smo jahali i ona je htjela u vodu, nisam joj dao, nakon tri pokušaja, odlučila me baciti iz sedla i pao sam u plićak, a ona se lijepo osvježila i skroz ušla u vodu, uz smijeh nam prepričava Reindl.

No, ima i teških dana, a oni su povezani uz gubitak životinje.

– Koliko god da sam dugo u ovom poslu i sve znam, ipak kada dođe do gubitka životinje, bilo kućnog ljubimca bilo kada me netko pozove, teško je. Meni je to iskreno kao da sam izgubio člana obitelji. Povežeš se, imaš hrpu uspomena, godinama si s njima i onda se one razbole… Iako znaš da je kraj neizbježan, pogodi, znam da one imaju kraći životni vijek od nas, no svaki rastanak pogodi.

Također, kada sam bio mlađi i tek počeo raditi, primjerice ako je neka životinja imala tumor, raznim načinima pokušao sam joj pomoći iako sam znao da je kraj neizbježan. No, s godinama ipak sam naučio da je, usudio bih se reći, humanije prekinuti im bol, agoniju te ih uspavati. Tada se dobro isplačem i krenem dalje.

Sve je to sastavni dio života, zaključio je Reindl.

Istaknuo je da će do kraja života imati ljubav prema životinjama, da su njegov i život njegove obitelji podređeni životinjama.

– Zna biti jako izazovno i dinamično jer je to briga od 0 do 24, ali to je prvenstveno ljubav i ne znam drugačije. Srećom mi je obitelj velika podrška u svemu tomu. Sin je prohodao uz psa, brojnih je tu situacija. Nama je sasvim prirodno biti okružen životinjama i dati im svu našu pažnju, za kraj je kazao Reindl.