Na 45. Ri Rock Festivalu održanom prošlog mjeseca u OKC-u Palach dodijeljene su brojne nagrade, a čak dva Ri Rock Kipića osvojio je ča metal bend Po’ metra crijeva.

Tim smo povodom razgovarali s gitaristom Armageljonom Espaljonom, odnosno Jasenom Kekanovićem, a cijeli intervju možete pročitati u nastavku.

Na top-listama najboljih

Na 45. Ri Rock Festivalu osvojili ste čak dvije nagrade, za najbolji album »Boškarin IV« i za najbolji spot za pjesmu »Prokjeti pust«. Jeste li očekivali ovakav rezultat i koliko vam ove nagrade znače?

– Nagrade za »Boškarina« i »Pusta« koje smo osvojili na Ri Rock Festivalu su dobre i lijepe zato što doprinose rastu popularnosti ča-metala i Po’ metra crijeva, a uz to su, nadamo se, vjetar u leđa mladim glazbenicima koji mogu vidjeti da uz porast vidljivosti u medijima i pred publikom, postoji i materijalno opipljiv rezultat mukotrpnog rada i mentalne gimnastike koju valja obavljati kako bi se, kao autori i izvođači, uspješno nosili s izazovima u vremenu u kojem nema jednostavnog načina za probijanje na scenu koja se mijenja strahovitom brzinom…

Osim toga, vaš zadnji album »Boškarin IV« našao se na listama najboljih domaćih i regionalnih albuma prošle godine na više glazbenih portala uključujući Muzika.hr i Telegram. Kako ste kao bend doživjeli ovu široku pozitivnu reakciju publike i kritike?

– To nisu jedine top-liste na kojima smo prisutni! Smatramo da je pojavljivanje »Crijeva« na listama najboljih domaćih izdanja zasluženo zbog materijala koji smo napisali, snimili i objavili. Nemamo nimalo razloga sumnjati u to da je Po’ metra crijeva trenutačno najcjelovitiji hrvatski metal bend.

Kroz pjevačke dionice čuvamo narodno istarsko pjevanje (na tanko i debelo), u melodijama su tonalni odnosi istarske ljestvice, nosimo nošnje krčkog folklora. Tekstovi su nam izmiješani na različitim čakavskim dijalektima Istre, Primorja i kvarnerskih otoka. Ovaj dio UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine smo zaštitili i nema brige od zaborava i smatramo da je prirodno da i publika i kritika prepoznaju autentičnost.

Vizualni identitet

Čini mi se da u zadnje vrijeme imate doista puno svirki, što je svojevrsni indikator rasta popularnosti benda. Utječe li to i na koji način na vašu glazbenu kreativnost i stvaralaštvo?

– Povećavanje broja svirki je najbolja inspiracija i poticaj za daljnji rad! Vaši spotovi su prepoznatljivi po originalnosti, a neki od njih su čak animirani.

Kako birate koncepte za svoje spotove i kako surađujete s kreativcima, poput Gržinčića, na stvaranju vizualnog identiteta benda?

– Profesionalci poput Gržinčića su dobri u svom poslu zato odmah prepoznaju ono što je bitno kod izvođača s kojima surađuju i onda to jednostavno prenesu na svoj medij, koji je u ovom slučaju video. U animiranim spotovima smo veći dio priče imali isplaniran, konkretno u »Čižićima« se radilo o brainstormanju o ilustraciji Hrvoja Silića, ilustratora svih čudovišta iz svijeta Po’ metra crijeva, koje je onda u animaciju pretočio Saša Đuračić Undertoon. Naravno, bilo je tu modifikacija putem, ali prirodna smjernica nam je uvijek bila vizualni identitet koji kao bend njegujemo na pozornici, a koji je došao kao posljedica načina na koji gledamo čudnovat imaginarni svijet u kojem postoji Po’ metra crijeva.

Foto: Dark Indigo

Tri scenarija

Inspiraciju za glazbu pronašli ste u istarskim legendama, mitovima i pričama. Kako pristupate stvaranju glazbe iz takvih inspiracija, i koliko su tekstovi pjesama povezani s elementima iz mitologije i folklora?

– U principu dogodi se jedna od tri stvari: ili smislimo vlastitog lika/priču, ili smislimo priču o već postojećem liku, ili se dogodi kombinacija, pa onda te likove i događaje prenosimo u mitski svijet PMC-a koji ima vlastita pravila i zakone, koji su bazirani na lokalnom folkloru ili na njegovim nadogradnjama, a i glazbu stvaramo slično.

U specifičnom ča-metalu kombinirate različite žanrove poput death metala, thrasha, black metala, punka i etna. Kako usklađujete te različite elemente?

– Iako smo originalni ča-metalci, siguran sam da nemamo člana benda koji sluša isključivo metal glazbu. U pravom svijetu idemo na partyje, bavimo se bauštelom, sviramo po KUD-ovima, pjevamo u zborovima, penjemo se uzbrdo i brijemo na film, stripove i francusku salatu. Ne postoji formula, ali uvijek se dobro prisjetiti kako su žanrove, okuse i boje kombinirali stari majstori, pa vlastitu interpretaciju tih principa pokušati primijeniti u kreaciji.

Odbacivanje klišeja

Od samog početka krilatica benda je »Smrt ozbiljnom metalu«, a s obzirom na vašu želju da »propitate metal« i izbjegavate dogmu, kako vidite evoluciju metal scene u regiji i kako se Po’ metra crijeva uklapa u taj kontekst?

– Nažalost, metal scena u regiji je, uz nekoliko iznimaka – konfekcijska. Postoje bendovi koji savršeno sviraju, predivni su za gledanje i ovlaživanje, vrhunski pjevaju, ali stvaraju glazbu koja će za 12 mjeseci biti nebitna, a glavni razlog je činjenica da se boje staviti muda na panj, griješiti, pa se preozbiljno shvaćaju i teže zvučati poput nekoga tko je već 10, 20, 30, 40, 50 godina etabliran na sceni u Engleskoj ili preko bare. Takav modus operandi može dovesti samo do savršenog oponašanja, eventualno do zarađivanja novca, nikako do stvaranja novca (Armageljon misli da bi za napredak lokalne scene možda trebalo probati osnovati npr. izuzetno ružan bend). Mi se, kao PMC, trudimo odbaciti klišeje odbacivanja klišeja, hodati po slabije utabanim stazama, ali se istovremeno ne bojimo posuditi ono što smatramo dobrim iz glazbe, kombinirajući posuđeno s našim shvaćanjem lokalnih glazbenih i neglazbenih idioma…

U stotom izdanju istarskog kalendara Jurina i Franina za 2024. godinu našao se i članak o vašem bendu. O čemu se radi u članku i koliko vam znači priznanje lokalne zajednice?

–  Naš prijatelj i profesor Bruno Ćurko dobio je poziv da složi članak o »Crijevima« za navedeni godišnjak, i čast nam je biti dijelom nečega što se smatra institucijom na području talijanske, slovenske i hrvatske Istre i Kvarnera. Uz jednu fotografiju Dark Indiga gdje smo maskirani i odjeveni u narodne nošnje otoka Krka, Bruno nas je predstavio kao »glazbene ambasadore Istre i storytellere istarskih priča«. Za cijelo objašnjenje najbolje je zaviriti u godišnjak…