Ante Vukušić, Amel Topić i Adin Solak s ravnateljicom Mirom Žepinom / Foto Mateo Levak
Ante Vukušić, Amel Topić i Adin Solak bez ikakve opreme prvi su uletjeli na mjesto požara te iz dimom obavijenih prostorija izbavili 81-godišnju ženu
povezane vijesti
RIJEKA – Nakon požara koji je preksinoć izbio u samome središtu Rijeke, točnije na Korzu, u Happy Hostelu, te hrabre i brze intervencije trojice riječkih srednjoškolaca, Ante Vukušića, Amela Topića i Adina Solaka, koja je posve opradavno izazvala popriličan broj pozitivnih reakcija javnosti na društvenim mrežama – jer kako i neće kad je ovo jedno od onih djela koje pojedinca, ili u ovome slučaju pojedince, označi – odlučili smo se uputiti u Prometnu školu, čiji su ovi hrabri junaci učenici.
U razgovoru smo još jednom, nakon slegnutih dojmova i preksinoćnjeg mogućeg adrenalinskog šoka, porazgovarali o cijelome događaju te o požaru blizu kojega su se sasvim slučajno našli, nakon popodnevne smjene u školi i kratkoga klizanja, kada su bez razmišljanja, vođeni srcem, reći će njihova ravnateljica Mira Žepina, postali dio jedne male, ali tople i junačke priče, one o običnim ljudima koji pomažu drugim ljudima u nevolji.
Ante Vukušić, Amel Topić i Adin Solak
Brza reakcija
Nakon događaja o kojem je prvi pisao naš list, kaže ravnateljica, svi su se mediji zainteresirali za ovu hvalevrijednu (re)akciju trojice riječkih 17-godišnjaka koji su, dodat će, i inače dobri i mirni učenici sa srcem, a u ovoj su situaciji reagirali vrlo zrelo, promišljeno, sinkronizirano, s pravim koracima.
– Jako sam sretna i preponosna na naše učenike, no zapravo i nisam iznenađena jer to su takvi dečki; kad sam pročitala članak na vašemu portalu, ja sam u glavi imala tu scenu kako ulaze, hvataju, rješavaju, uopće ne misle, jer jednostavno su takvi. Ono što me jako razveselilo je to što u zadnje vrijeme kad vlada neka turobna atmosfera općenito i upiranje u nešto loše i negativno, a pozitivnoga itekako ima, dođe ovakva vijest. Mi koji radimo s njima, učenicima, znamo koliko tu ima plemenitosti, dobrote, koliko je to stvar trenutka i situacije da oni samo pokažu to. Drago mi je da je ovo otišlo u javnost zahvaljujući vama, jer mislim da je to jedan prekrasan poticaj da ih potakne na upravo ovakav način dokazivanja, ističe ravnateljica Žepina te dodaje da cijela škola odiše humanošću i spremnošću na suradnju, što je rezultat rada i odnosa djelatnika s učenicima, kao i različitih izvannastavnih aktivnosti koje učenici prakticiraju.
A da se hrabri trojac itekako dokazao, jasno je pokazala njihova (re)akcija; pored ostalih koji su promatrali što se zbiva, srednjoškolci su uspjeli bez ikakve opreme prvi uletjeti na mjesto požara te iz dimom obavijenih prostorija zgrade izbaviti 81-godišnju ženu prije dolaska vatrogasaca. U zgradu je prvo bez razmišljanja ušao Amel Topić koji, saznat ćemo u razgovoru, ima iskustva u dobrovoljnom vatrogasnom društvu.
Neočekivan događaj
– Nakon škole smo otišli na klizanje, potom smo u šetnji Korzom, s namjerom da odemo na piće, vidjeli šačicu ljudi kako promatra zgradu kroz čije je prozore izlazio gusti crni dim i snima to mobitelima, čuli smo povike kako gori, i na hrvatskome i na nekom stranom jeziku. Spustio sam torbu, uletio sam bez razmišljanja, a za mnom su potrčali Ante i Adin. Kad smo se popeli do stana vidjeli smo da gori, susjeda ispod sam pitao aparat za gašenje vatre kojime sam i počeo gasiti. Tek kasnije sam vidio da je okvir vrata ispod kojeg sam također bio u vatri, a onda sam vidio i da frcaju iskre, i osjetio sam peckanje po vratu te rekao prijateljima da odemo van. Iako sam gasio, još više je počelo gorjeti, vjerojatno zbog toga što je zahvatilo struju, kazuje Amel.
Na izlasku, priča dalje Amel, vidjeli su stranca, vjerojatno Nepalca koji je na engleskome vikao »woman, woman«, zbog čega su zaključili da nisu svi napustili zgradu koja se punila crnim dimom vrlo intenzivnog mirisa koji se u samoj zgradi osjetio i dan kasnije. Starija žena koju su izbavili, ističe pak Ante, bila je kat iznad onoga u kojemu je, prema policijskom očevidu, požar nastupio zbog kvara na električnim instalacijama.
– Muškarac kojeg smo čuli da viče prvo na svojem jeziku, što nismo razumjeli, potom na engleskome, prvi je krenuo u pomoć ženi na katu iznad, a s obzirom na to da je znao gdje je ona, zgrabio ju je i krenuo s njom po uskome drvenom stubištu, no ništa se nije vidjelo od dima, pa su se u jednome trenutku spotaknuli i pali, a mi smo pali nakon njih. Doslovno se ništa nije vidjelo, čak niti nakon što smo upalili svjetlo na mobitelu. Scenarij je bio kao u nekome filmu, kaže Amel te nadodaje da je prava sreća što se nisu jače ozlijedili prilikom pada, ili što su uspjeli izaći, jer bi se dogodio crni scenarij, ugušili bi se od dima koji je bio vrlo gust – kao dimna zavjesa i vrlo intenzivna mirisa, opisuje.
Koordinirano djelovanje
Dok je jedan gasio požar, prepričavaju nam, drugi je evakuirao ljude kojih je bilo više, većinom iz hostela, van, a dim je bio toliko jak da je, priča Amel, u jednome trenutku pao na koljena, gušeći se od kašlja.
Ipak, uspjeli su stariju ženu izbaviti iz zadimljenoga stana te su joj pružili pomoć.
– Kad smo izašli, zvao sam Hitnu i opisivao sam im što se dogodilo. Žena je ozlijedila nogu, osjećala je bol u području koljena, pa smo je posjeli, a nakon što sam joj pregledao nogu i utvrdio da nema nikakvih izbočina mobilizirali smo je i podignuli je na drugu stolicu, a onda je premjestili na drugu stranu Korza.
Potom smo je malo smirivali, jer se uspaničila. Izašli smo ipak na vrijeme jer, kad su vatrogasci došli, počelo je još više gorjeti, kaže Amel.
Nakon ovog događaja koji je mogao i kobno završiti, zaključuju kako su dobro i koordinirano djelovali, bez panike, iako su u trenutcima ipak osjetili strah, posebice zbog dima od kojeg nisu ništa vidjeli. A na takvo su se rizično djelovanje u kojemu im je ipak neko prijašnje vatrogasno volontersko iskustvo pomoglo, odlučili instinktivno, čim su čuli povike u pomoć, kažu momci koji nisu sigurni kojim će putem nakon srednje škole; jedan se dvoumi oko dodatnoga vatrogasnog obrazovanja, drugi oko toga da nastavi s policijskim obrazovanjem, a treći možda da upiše koji fakultet. Što god odabrali, zasigurno su na pravome putu.
Čin je ovo trojice riječkih junaka, i to samo sedamnaestogodišnjaka, koji pokazuje da još uvijek ima onih nesebičnih koji ne razmišljaju o sebi, već u prvi plan stavljaju onog potrebitog u nevolji.
U općem društvenome sivilu koje danas nedvojbeno vlada, iste one gustoće kao što je bio i dim u zgradi na Korzu, ovakav je hrabar čin, uskličnik ljudskosti, podsjetnik na one vrijednosti koje se čini da polako, ali sigurno iščezavaju.
Ovaj je čin i primjer svima drugima kako se ostavlja trag u zajednici i u društvu – dobrim djelima.