Nakon niza izložbi i projekata kojima su u proteklih desetak godina obrađivali crikveničku ribarsku baštinu, Muzej grada Crikvenice realizirao je još jedan poduhvat koji će o bogatoj povijesti ribarstva i pomorstva ovog područja progovoriti na živ i upečatljiv način.

Nakon obnove »Smilje«, tradicijskog guca nastalog 1954. godine u radionici lokalnog barkarijola Nikole Ivančića, u crikveničkoj je luci održano njezino svečano porinuće na radost mnogobrojnih stanovnika i štovatelja ribarskog naslijeđa. Kao izdvojeni muzejski primjerak barka registarske oznake CK 238 na vezu na ovoj lokaciji pronaći će i svoj novi dom te svjedočiti o prošlosti u kojoj je Crikvenica bila jedno od središta sjevernojadranskog lova na tunu i sitnu plavu ribu.

Krunski izložak

– Dugačak je put bio od ideje do realizacije obnove, na tom nam je putu pomogao veliki broj ljudi koji su svojim znanjem, iskustvom i vremenom omogućili da se ovaj projekt materijalizira. Ovom smo obnovom učinili veliki skok naprijed jer smo ušli u društvo onih koji se mogu pohvaliti time da imaju svoju tradicijsku drvenu barku, pa se nadamo da ćemo svojim primjerom potaknuti druge ljude da očuvaju svoje drvene barke jer su one dio našeg identiteta, kazale su Silvija Huljina i Tea Rosić, ravnateljica i kustosica Muzeja grada Crikvenice, istaknuvši kako su u obnovu »Smilje« mošćenički brodograditelji Loris i Josip Rubinić uložili mjesece rada, a sada ga svi posjetitelji Crikvenice konačno mogu pogledati.

Kako život u svojoj nepredvidljivosti imitira more, tako je do materijalnih sredstava za obnovu ove barke došlo sasvim neočekivanim putem kada je crikvenički muzej dobio oporučnu donaciju bračnog para iz Kanade koji su gradom vezani svojim korijenima.

Također, kontaktima s potomcima Crikveničana koji žive u Njemačkoj i Zagrebu izrađeni su i nabavljeni jarbol, argola, jedro i metalni okovi, odnosno brodski motor, čime se ideja o muzejskoj barci mogla ostvariti. Kako navodi Tea Rosić, muzejskim artefaktima poput ribarskih alata, maketa barki, dokumentarne građe, pomorskih karata, fotografija i literature na temu razvoja pomorstva Crikvenice i šireg područja »Smilja« je nadodana kao krunski izložak koji aktualizira sjećanja na nekadašnju svakodnevicu crikveničke luke.

Silvija Huljina, Foto: Mateo Levak

Narativ prošlih vremena

Od izložbe naziva »Rogi ribaru: O ribarstvu Crikvenice i okolice« 2011. godine, prve kojom se Muzej uhvatio ove tematike toliko značajne za cijelu regiju, prikupljanje, obrada i prezentiranje predmeta, fotografija i svjedočanstava o egzistenciji uz more i na moru jedan su od fokusa djelovanja Muzeja, kao i zapisivanje povijesnih činjenica te pripovijedanje o nekim prošlim vremenima.

– Izložba »Rogi ribaru« predstavila je kronološki razvoj crikveničkog ribarstva, od prvih zapisa o ribarenju do razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata kada ono postupno počinje stagnirati i propadati. Velik je prostor izložbe posvećen djelovanju braće Ivana i Josipa Skomerže koji su obilježili zlatno doba crikveničkoga ribarstva i upravo ovdje promovirali začetak modernoga ribarstva na Jadranu.

U Ribarskoj kućici u Jadranovu, našem izdvojenom izložbenom prostoru koji je uređen 2015. godine, izlažemo predmete koji su bili dijelom te izložbe, a tijekom ljetnih mjeseci u kućici gostuju i druge izložbe povezane ribarskom i općenito pomorskom tradicijom. Tako je prošle godine u Kućici bila postavljena izložba s maketama barki i jedrenjaka iz našeg fundusa naziva »Miće barki – brodomaketarstvo Slobodana Cara«, a ovog je ljeta bila postavljena izložba »Pjeskari – melari« vrsnog brodomaketara i istraživača pomorske baštine Luciana Kebera koji je prikazao razvoj vađenja pijeska iz mora specijaliziranim brodovima melarima, govori kustosica Muzeja Tea Rosić, dodajući kako se spomenuta »Kućica od ribari« nalazi na mjestu koje je i samo značajno za ribarstvo Vinodolskog kanala i priobalja.

U uvali Perčin stanovnici nekadašnjeg Svetog Jakova stoljećima su lovili tune i istezali mreže potegače, a i sama je kućica izgrađena za potrebe tunolova i to 1878. godine na inicijativu i pod financiranjem Stanka Mažića, ondašnjeg zakupnika tunere. Nestankom tune iz uvale s radom je 1955. godine prestala i tunera, no važnost ove lokacije za jedinstven način ribolova u Hrvatskome primorju danas nije ostala zanemarena.

Tunera u Selcu 1909. godine, fundus Muzeja grada Crikvenice, Foto: Muzej grada Crikvenice

Tunera kao dio baštine

S ciljem valorizacije ribarske baštine Grad Crikvenica ove je godine u uvalama Perčin u Jadranovu te Bršćanovici na Kačjaku postavio dvije novoizgrađene tunere, točnije visoke drvene ljestve s kakvih se nekad stražarilo, odnosno radilo izvid upliva jata tune. Prema riječima Tee Rosić, pojam tunera nekad je označavao i obuhvaćao sva sredstva i prostor koji su na nekoj lokaciji potrebni za lov na tunu, a osim onih u Jadranovu i Kačjaku, to jest Dramlju, povijesni izvori spominju kako je među četrdesetak lokacija stajaćih ili obalnih tunera diljem Primorja i Kvarnera postojala i ona u Selcu i to još u 17. stoljeću.

– Tunere su bile svojevrsne zamke za ribu, s tri su strane bile stalno zatvorene i omeđene, a četvrta se strana zatvarala pokretnom mrežom. Veličina tunere ovisila je o konfiguraciji terena, a smještale su se u zaljevima i dubokim uvalama iz kojih tuna, jednom kad uđe, teško pronalazi izlaz. Ribolov na stajaćim tunerama bio je sezonski posao koji je započinjao u travnju i trajao je do listopada.

Međutim, razvojem ribarstva i pojavom motornih brodova tunolovaca 30-ih godina prošloga stoljeća tuna se počinje loviti na otvorenome moru, a tradicionalan način tunolova na Kvarneru se mijenja i napušta nakon Drugoga svjetskog rata.

Nažalost, od bogatog pomorskog nasljeđa danas je malo toga preostalo, ističe Rosić, kazavši kako su općom orijentacijom crikveničkog stanovništva na turizam kao glavnu gospodarsku granu ribarstvo i ostali segmenti pomorskog nasljeđa postali ugroženi. U takvom kontekstu, očuvanje materijalne i nematerijalne baštine, guceva i tunera, običaja i znanja, dobiva svoju pravu interpretaciju koja neće služiti samo da se njome upakirani proizvod prodaje gostima, već onu koja će pružiti svijest o životu kakvog su živjele brojne generacije koje su na ovim obalama živjele prije nas.