Habsburška Monarhija već je nakon uspostave vlasti na području istočne obale Jadrana uviđala potrebu ulaganja u brodarstvo, odnosno trgovačku mornaricu. Tome je od tridesetih godina 19. stoljeća nadalje pridonijelo i otvaranje brojnih brodogradilišta za drvene jedrenjake, poglavito na području Rijeke i kvarnerskih otoka. Rijeka je imala sredinom stoljeća brojne brodograditelje, od kojih valja istaknuti Andriju Zanona, graditelja 80 jedrenjaka, među kojma posebno mjesto pripada jedrenjaku »Splendido«, a maketa toga broda, u mjerilu 1:32, autora Luciana Kebera, ne prevelikog jedrenjaka brika od 311 tona, koja čini dio fundusa PPMHP-a i smještena je u stalnom postavu »Jedra Kvarnera«, povezuje nas s osobom kapetana Ivana Visina.

Rodom Bokelj, Visin 1850. godine naručuje gradnju jedrenjaka »Splendido« kod brodograditelja Zanona, a dvije godine kasnije, 1852., kreće »Splendidom« na put prema jugoistočnoj Aziji i Dalekome istoku. Iako se nije nadao predugome putovanju, ono se na kraju pretvorilo u sedmogodišnje putovanje, dok se na kraju, 30. kolovoza 1859. godine, nije vratio u Trst.

Portret Ive Visina, šestoga pomorca nakon Magellana i jedinoga u Habsburškoj Monarhiji koji je oplovio svijet

Oluje na putu

Put je jedrenjak »Splendido« vodio iz Antwerpena, prema južnome Atlantiku, preko Ognjene Zemlje obilazeći Cape Horn. Na tome je području jaka oluja gotovo uništila brod. Nakon boravka u Montevideu i izvršenih popravaka na brodu, Visin se ipak uputio prema Cape Hornu, koji je tada i uspješno zaobišao, da bi nakon 276 dana plovidbe, 14. studenoga 1852. doplovio u Valparaíso.

Brod je potom iz Valparaísa krenuo za San Francisco, u koji je doplovio 17. ožujka 1853. godine, a ondje je kapetan imao velikih problema jer je gotovo sva posada napustila brod. Nakon što je sakupio novu posadu, brod se uputio prema Kini. Obilazeći prostor jugoistočne Azije, prije dolaska u Kinu, između Tajvana i otoka Luzona, jedrenjak je zahvatila strahovita oluja u kojoj je izgubio četiri glavna jedra.

Prvi je tajfun zahvatio »Splendido« 27. srpnja 1854. na filipinskome području, a drugi 9. kolovoza istočno od središta otoka Luzona. No prije toga u plovidbi iz Havaja prema Kini, sukobio se s četiri gusarska broda koje je ipak uspio pobijediti i spasiti brod. Uspjelo mu je pobijediti gusare, a o tome govori i dokument Ministarstva financija u Beču od 16. lipnja 1860. godine, iz kojega se razabire da je kapetan tražio da mu se dodijeli počasna crvena zastava, budući da je 1853. u blizini Kine uspješno odbio napade četiri gusarske lađe.

Tijekom 1854. »Splendio« je obilazio luke Sydney, pa u ožujku 1855. Manilu, a iz Manile opet u Australiju, u Melbourne, gdje dolazi 16. siječnja 1856. Tijekom 1856. »Splendido« je plovio na pravcu Australija – Singapur – Java – Jakarta, a sljedeće 1857. plovio je prema Maccau, portugalskoj koloniji, te iz Maccaa opet u Manilu u koju su stigli 10. srpnja 1857.

Povijesni susret

Nakon Filipina brod je obišao prostor Indonezije zaustavivši se na otoku Timor, a zatim su više puta plovili u smjeru Melbourne – Surabaya – Sumarange (Java) – Singapur, kamo su stigli 25. svibnja 1858. godine. Budući da ondje nije mogao naći povoljnu robu, Visin je krenuo za Kraljevinu Siam do grada Bangkoka, pa dalje za Hong Kong i Šangaj. U potonjem se zbio povijesni susret kapetana Visina i kapetana fregate Novara Wüllerstorfa Urbaira, koji ga je primio na svome brodu, ali je u svojoj knjizi »Viaggio intorno al globo della fregata austriaca Novara I–III« prešutio da je kapetan Visin prije njega pod austrijskom zastavom oplovio Cape Horn.

Nakon toga, od 8. veljače 1859. godine, napokon slijedi početak povratka u domovinu. Visin je usmjerio »Splendido« u pravcu Rta dobre nade, a tu je udaljenost od 5.850 milja, zahvaljujući dobrim vjetrovima, brod prešao za 66 dana. Pred sam rt brod je stigao 15. travnja 1859. godine. Ulaskom u Atlanski ocean »Splendido« je koristio južni vjetar, da bi nakon prelaska ekvatora u područje Azora napokon zaokrenuo prema Gibraltaru.

Kako je vrijeme povratka broda bilo doba sukoba između Austrije i Francuske, Visin se ne odlučuje za plovidbu Sredozemljem, već ide prema Engleskoj. Put je od Gibraltara do Engleske, uključujući i put od Rta dobre nade, »Splendido« prevalio za 85 dana. Smirivanjem ratnih sukoba, potpisivanjem mira između Austrije i Francuske, brodu je omogućeno da otplovi za Trst, u koji je stigao 30. srpnja 1859. godine, čak prije fregate Novara.

Kapetanu Visinu je nakon tog podviga, te plovidbe oko svijeta kao šestome pomorcu nakon Magellana, Habsburška Monarhija ipak dodijelila počasnu bijelu zastavu Merito navali, kao jedinome pomorcu s našega Jadrana te uopće jedinom u povijesti monarhije. A također i zbog širenja utjecaja Monarhije i na područje Dalekog istoka i južne Azije.

Kvarnerska pomorska povijest

Tijekom pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća mnogo je hrvatskih pomoraca ostalo zabilježeno u memoriji riječke i kvarnerske pomorske prošlosti. Pored Ivana Visina, rodom Bokelja koji se proslavio jedrenjakom »Splendido« 1859., jedan lošinjski pomorac, Anton Celestin Ivančić, ostavio je veliki trag u povijesti otoka Lošinja kao naš drugi pomorac kojeg je Habsburška Monarhija odlikovala.

Krajem pedesetih godina 19. stoljeća Austrija i Francuska našle su se u kopnenome i pomorskome sukobu, koji se preslikao i na Jadransko more. Jednu manju epizodu u sukobu dviju najvećih europskih sila toga vremena odigrao je i kapetan Ivančić, zapovjednik riječkog jedrenjaka »Eolo«. On je 1859. krenuo iz Cardiffa za Rijeku. Kada je stigao do Dugog otoka, ne znajući za rat između Francuske i Austrije, pao je u zarobljeništvo francuske mornarice te je odveden u Veneciju.

Nakon toga je odlučeno da se odvede na sud u Toulon. No Ivančić je iskoristio nevrijeme prilikom prolaska svoga broda »Eolo« pored Lastova i uspio je razoružati francuske vojnike na svome brodu, zatim je stigao u Gruž. Bečki je dvor taj postupak kapetana Ivančića ocijenio pohvalno, a u znak priznanja dodijeljena mu je počasna crvena zastava Fortitudini navali. O tome svjedoči povelja koju je u znak zahvalnosti dobio od nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana.

U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka čuva se svečani poziv nadvojvode Maksimilijana Antonu Celestinu Ivančiću na svečanost u povodu dodjele nagrade. Nagrada mu je uručena u Trstu 1859. Nagrada Fortitudini navali dodjeljivala se za zasluge u ratnim okolnostima, dok je zastava Merito navali koju je dobio Visin, bilo odlikovanje za pomorski poduhvat u mirnodopsko vrijeme.

Treći pomorac kojeg ovdje spominjemo je Kostrenjanin Pavao Randić. Upravo nedavno otvorenje Kuće kostrenskih pomoraca, prilika je da se podsjetimo i njegova značaja. Randić je u drugoj polovici šezdesetih godina 19. stoljeća, na pokusnoj plovidbi Sueskim kanalom plovio jedrenjakom »Primo«, na relaciji Port Said – Suez – Port Said. Ta je plovidba zabilježena i prije službenog otvorenja kanala 1869. godine.