Svjesni vrijednosti i zanačaja pučke pjesme, domaćega krčkog kanta, a još više i opasnosti njegova zaborava i nestanka poznavanja vještine njegova izvođenja, skupina otočnih zaljubljenika u glazbenu baštinu rodnog kraja pred nekoliko je godina pokrenula vrijedan i važan program provođenja škola krčkoga kanta. Mahom iz redova sopaca, čuvari i promotori dvoglasja tijesnih intervala, tako tipičnog za područje Istre i Hrvatskog primorja pa tako i otoka Krka, mala, ali u svojim nastojanjima odlučna skupina bodulskih sopaca dala si je u zadatak učiniti sve što je u njihovoj moći da se krčki kanat »po domaću« ne zaboravi, da se oživi i sačuva te da se, koliko god je to moguće, vještina i znanje njegova izvođenja proširi na čim brojniji krug otočnih pjevača – kantura i kanturica.

Jezgru te skupine zaljubljenika u pjevni oblik baštinjenja bogate povijesti svojih predaka činili su, i još uvijek čine, isti oni koji su kroz protekla desetljeća na Krku čudo napravili sa sopnjom sopela, a koje su kroz organizirane škole sopnje učili i naučili svirati deseci mladih otočanki i otočana koji svoje vještine već tradicionalno svakoga ljeta demonstriraju te međusobno odmjeravaju snage na susretima sopaca koji se održavaju u Pinezićeima, sjedištu Udruge sopaca otoka Krka.

– Shvaćajući da se, za razliku od sopnje sopila, poznavanje kanta po domaću danas u nas nažalost svelo »na dva slova«, na tek pokojeg starijeg kantura, prije nekoliko godina odlučili smo pokrenuti program kojem je cilj bio očuvanje kanta, otkrio nam je jedan od članova te »kanturske jezgre«, Darko Dujmović, tajnik spomenutog sopelaškog udruženja koje djeluje još od 1988. godine.

Teško je postići dvoglasje kakvo karakterizira krčki kanat

Specifičan glazbeni izričaj

Za razliku od sopnje koju je, ako u pravom trenutku na sopeli zatvoriš pravu »škujicu«, razmjerno jednostavno svladati, kanat je značajno zahtjevniji, teži i moglo bi se reći specifičniji oblik glazbenog izričaja, nastavlja naš sugovornik ističući kako je krčki kanat, u svojem izvornom obliku, zbog posebnosti ljestvice u kojoj se izvodi čak i onim najvrsnijim i glazbeno najpotkovanijim pjevačima zapravo vrlo zahtjevan i izazovan.

– Takav način pjesme jednostavno moraš »imati u uhu«. Danas kad mladi gotovo da i nemaju prilike slušati tu vrstu pjevanja, dolazimo do toga da je većini, čak i onim najtalentiranijima među njima, zbog ugođenosti njihova sluha na suvremenu temperiranu glazbu vrlo teško »dobiti« ono i onakvo dvoglasje koje krčki kanat karakterizira, kazuje nam Dujmović.

Ugroženost našega kanta, zahvaljujući onome što čine, pojašnjava spomenuti, danas je nešto manja no što je bila do pred koju godinu, iako smo još daleko od toga da možemo reći kako je kanat spašen od nestanka i zaborava.

– Školu kanta, formalno i službeno, pokrenuli smo 2020. godine shvativši da ćemo ga, unatoč njegovoj opće poznatoj vrijednosti i značaju te činjenici da je dvoglasje tijesnih intervala kao nematerijano dobro svjetske baštine zaštićeno i od UNESCO-a, naposljetku izgubiti odlaskom posljednjega kantura. Naš predsjednik Ive Kosić, potpomognut i ojačan iskusnim sopcem, jedinim izrađivačem sopela, ali i vrsnim kanturom, Marijanom Orlićem Senkićem te nekolicinom nas iz Udruge sopaca, u svibnju navedene godine okupio je nas desetak u Korniću, u Etno kući gdje smo pokrenuli Školu kanta.

Kosić i Orlić tako su zakotrljali priču i program koji se, na naše veliko zadovoljstvo, i danas uspješno provodi. U Korniću se od tad redovito okuplja, druži i kanta petnaestak kantura, ali i nekoliko kanturica. Kanturi su uglavnom odrasle dobi, imali smo i nekolicinu djece, ali se rad s njima, barem zasad, ipak pokazao prezahtjevnim te smo se, dok ne ojačamo svoju »bazu«, naposljetku ipak koncentrirali na rad s ponešto starijim kanturima, ističe nadalje naš sugovornik.

Kanturi se u školi krčkog kanta okupljaju u Etno kući u Korniću

Kanturi i kanturice

Prema njegovim riječima, plan je da se u skorijoj budućnosti kroz suradnju s otočnim školama poradi i na uključivanju mlađih kantura i kanturica, onako kako su uspjeli učiniti i sa sopcima, no zasad su ipak još uvijek usmjereni na rad s odraslima kroz čiji kanat tek nastoje spriječiti da se vještina kanta ne izgubi.

– S vremenom se školi kanta, osim članova naše Udruge sopaca, počeo priključivati i određeni broj onih koji su tom našem programu bili privučeni zbog različitih razloga i motiva. Imamo tako među aktualnim polaznicima talentiranih mladih studenata, imamo i akademski školovane glazbenike koji su u našim nastojanjima prepoznali vrijednost koju su željeli podržati te pritom upotpuniti i proširiti svoja glazbena znanja. U svakome slučaju, od svibnja 2020. do danas, prešli smo dug i zahtjevan put koji nam se, usudio bih se reći, isplatio već i kroz blago, ali ipak zamjetno, omasovljenje kanturskog »kadra«.

Iako nas sve krasi velika volja i entuzijazam, bitno nam je da uz znanje i iskustvo koje u kanturskome smislu krasi naše mentore – Ivana Kosića i Marijana Orlića – imamo i one koji imaju i formalnu stručnost, odnosno glazbeno znanje koje je posebice prisutno kod naših članova i podupiratelja, poput akademski obrazovanoga Nikole Kovačića, koji vodi škole sopnje. Bitno je napomenuti da je Orlić u međuvremenu pokrenuo našu »ekspozituru« u Krasu, gdje živi i gdje je u međuvremenu uspio kantu privući i nekoliko danas već iznimno dobrih kanturica, kazuje Dujmović.

Pokretači i provoditelji škola kanta, jednako kao i oni povezani sa sopnjom, naglašava, imaju snažnu i iskrenu podršku lokalne zajednice, lokalnih uprava, kao i turističkih zajednica koje ih, posebice u ljetnoj sezoni, nerijetko angažiraju u brojnim svečanim prigodama.

– Tu su i brojni folklorni festivali, smotre i slične prigode u kojima naši članovi imaju priliku izvoditi sve ono naučeno te na taj način predstavljati i promovirati glazbenu baštinu našega otoka. Sve u svemu, rekao bih da je mnogo toga napravljeno, mnogo se i danas čini, a još je više onoga što pred svima nama koji sopnju, tanac, a posebice krčki kanat nastojimo očuvati, tek stoji na putu, zaključio je naš sugovornik Darko Dujmović, tajnik Udruge i aktivni član njezinoga kanturskoga »pogona« te dodao da o tome jesu li ipak nešto postigli govori činjenica da je danas mnogo lakše među njima za neku manifestaciju naći par kantura, no par sopaca.