Aj maleno po maleno, hajd’ u kolo ko j’ za kolo… U kolu smo svi jednaki, u kolu je brat do brata, koj’ se uzda taj se hvata…« Pjevaju tako iz godine u godinu novljanski »pivači od kola«, jer »pisma« kola njihovim venama već više od 350 godina. Ili, kako će brojni Novljani i Novljanke s ponosom reći, misleći pritom na vlastite starodrevne mesopusne narodne običaje: »Ov običaj kod nas traje od kad žarko sunce sjaje«.

I doista, pisani dokazi o Novljanskom mesopustu, koji je neodvojivim dijelom novljanske kulturne baštine, glazbe i folklora, postoje u jednom od urbara Novoga Grada, stoga je pouzdano zaključiti kako su ti običaji postojali još i prije Vinodolskog zakona iz 1288. godine. O kompleksnosti teme novljanskih narodnih običaja, kulturne baštine i folklora govori brojna literatura, stoga jedan novinski tekst zasigurno nije dovoljan kako bismo neupućenom u tu temu približili sve radnje, aktere, događanja i ostale pojedinosti vezane uz Novljanski mesopust.

Recimo za sada tek da je Novljanski mesopust 2011. godine proglašen nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske, kao i da je on, kako to u svojim radovima piše Tvrtko Čubelić, najpotpunije sačuvani primjer pučke usmene narodne drame. Također, iako su akteri Novljanskog mesopusta brojni, ovoga puta fokusirali smo se na već spomenute »pivače od kola«, ali i sopilaše, kao jedne od glavnih nositelja nematerijalne kulturne baštine Novog Vinodolskog, svakako onoga dijela baštine koji se odnosi na glazbu i folklor.

Prvi korak

Vrata vlastite tradicije, kamenitog Novoga Grada, grada Frankopana i Mažuranića odškrinuli su nam pivači od kola Zoran Krišković Šimela, Vinko Rubčić Mačak, Gordan Šamanić i Mario Butorac, koje smo posjetili u novljanskom Domu kulture. Potonji je i ravnatelj Centra za kulturu grada Novog Vinodolskog, a porazgovarali smo i sa sopilašem Vinkom Piškulićem Jurašem.

Šamanić u Novljanskom kolu pjeva od 1998. godine, Mačak od 1989. godine, Šimela je prvi put u kolu zapjevao davne 1983. godine, dok je Mario Butorac pivač kola od 2012. godine. Na početku momke pitamo jesu li novljanski pivači i sopilaši nužno vezani uz Novljanski mesopust ili mogu egzistirati i odvojeno.

– Kada kažemo »pivači od kola«, onda mislimo isključivo na aktere Novljanskog kola, koji je sastavnim dijelom Novljanskog mesopusta. Zapjevamo mi i unutar KUD-a »Ilija Dorčić« i u brojnim drugim prilikama, ali su pivači od kola nužno vezani uz mesopust i mesopusna događanja. Sopilaši su također akteri mesopusnih događanja, ali ne i samoga kola, te se oni pojavljuju na svim važnim događanjima u gradu, na kojima se, u pravilu, prvo čuje himna, a onda mantinjada na sopilama, govori Mario Butorac.

Akteri (glumci) Novljanskog mesopusta su veliki i mali mesopustari, sudac/tužilac (auditor), odvjetnik/branitelj, žitkopisac, mlada mesopustova, stari svati, picimorti, gledatelji, sopilaši i mnogi drugi, dok su pivači od kola, kao i igrači/igračice kola, publika, kolovođa i natezač, glavni akteri Novljanskog kola, koje se u sklopu Novljanskog mesopusta igra na mesopusnu nedilju, pondijak i utorak.

– Pivači od kola su uključeni u Novljansko kolo, oni su prvi i osnovni nositelji kola, glavni akteri koji se nalaze u sredini kola i bez kojih kolo ne bi bilo moguće. Pivači čine malo kolo unutar velikog kola, pivaju u parovima, a ima ih najčešće tri, četiri ili pet para. Pivači pivaju i igraju kolo, daju mu ritam, pojašnjava Zoran Krišković Šimela.

– Kolo je od pivači, oni se moraju slušati jer od njih sve kreće. Pivači daju ritam, tako da i onaj prvi i zadnji u kolu vidi pravi korak, inače 100 ili 200 ljudi ne bi moglo normalno funkcionirati, dodaje Goran Šamanić.

Utvrđen redoslijed pjesama

Tu su i kolovođa i natezač, koji, kako kaže Šimela, natežu kolo, odnosno paze da kolo na nešto sliči, da se ne »gužva«. Pivači pjevaju na način da prvi par otpjeva stih pjesme, ponovi, a onda za njima to otpjevaju drugi parovi. Potom prvi par pjeva drugi stih, i tako cijelu pjesmu – od dvadesetak do stotinjak stihova. Pjesme su pretežito pisane u osmercu i na novljanskoj čakavštini. Postoje dva osnovna koraka (senjski/arbanaški i poskočica), kao i tri osnovne melodije, a ono što je također zanimljivo za spomenuti jest i to da postoji točno utvrđen redoslijed i popis pjesama koje se pjevaju ovisno o danu mesopusta.

– Točno se zna kad se ka pisma piva, određene su pisme koje se pivaju u nedilju, va pondijak su druge, a u utorak treće… U utorak kad se čita žitak zna se i koje se pisme pivaju prije žitka, koja je prva nakon presude, a koje odmah poslije nje, ističe Šimela.

A od davnina točno utvrđen raspored postoji i po pitanju vremena i mjesta održavanja kola te drugih detalja vezanih uz igranje kola. Kao što smo rekli, narodno kolo o mesopustu igra se tri dana, i to nedilju mesopusnu, pondiljak i utorak mesopusni. Sva tri dana kolo se igra u poslijepodnevnim satima, uglavnom na Placi, odnosno »okol korprivića«. Do pred večer nije dozvoljeno igrati kolo u građanskoj odjeći, kako bi se stimuliralo na oblačenje narodne nošnje. A kako nam kažu naši sugovornici, gotovo da i ne postoji kuća u Novome u kojoj nije moguće pronaći neku nošnju, od otprilike 700 narodnih nošnji.

– Najprije je nastala ženska narodna nošnja, a muška se pojavljuje kasnije. Pivači od kola igrali su kolo u civilnoj odjeći sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, a onda je prema starim zapisima skrojena i muška nošnja, govori Šimela.

U predvečernjim satima kolo postaje najveće. Svi oni, koji su do tada bili samo promatrači, bez obzira na to jesu li u narodnim nošnjama ili nisu, hvataju se u kolo pa svi sudionici kola s pivačima kola pjevaju skupne pjesme »ćurumbele«, kao npr. »Kad se Pavle ženjaše«, »Sijala sam pšenicu«, »Dva se draga na livadi ljube«…

(Ne)temperirano pjevanje

Kako napominje Šimela, po narodnoj predaji Novljansko kolo s pivačima i pjesmom, ovakvo kako je danas, staro je oko 350 godina. To su utvrdila i neka istraživanja u okviru Katedre Čakavskog sabora »Novljansko kolo«. Prije toga narodna predaja govori da se novljansko, a bolje bi bilo reći vinodolsko kolo, igralo i u dane donošenja Vinodolskog zakona (1288.). A o čemu govore pjesme koje se mogu čuti u Novljanskom kolu?

Kroz dvoglasje bučnih pivača oživljavaju uskočke i mletačke galije, turski haračlije, vapaji potlačene raje, bude se osvetnički likovi narodnog junaka Sibinjanin Janka, Ive Senjanina, Novice, Malenoga Relje, despota Jure, bana Sekule, Starine Novaka, Zrinskog bana… Kako kažu naši sugovornici, riječ je o junačkim pjesmama kroz koje se obnavljaju uspomene na slavnu borbenu i kulturnu prošlost grada, na ilirski preporod, obitelj Mažuranić, pobjede nad Turcima i Mlečanima. Uz epske junačke pjesme, pjevaju se i umjetničke pjesme poznatih autora te ćurumbele, pa pitamo pivače tko ih je naučio izvoditi ovakve pjesme. »Stariji«, kratko odgovara Vinko Rubčić Mačak, pojasnivši kako pivači ne pjevaju po notama, već »po sluhu« koji se među pivačima prenosio s generacije na generaciju.

– U Novomu su se nekada u svakoj kući pjevale te pjesme. Kad se hodilo va poje ili iz poja, kad se kosilo, kopalo, sadilo. One su mlađima ostale va uhu, i riči i pisme, govori Mačak, a Butorac dodaje i da su se ove pjesme često mogle čuti u gostionicama, naročito u ono vrijeme kad nije bilo radija i televizije.

I upravo s pojavom radija i televizije dolazi i do problema očuvanja izvornog, autohtonog pjevanja »po starinsku«. Naime, pjesme koje izvode »pivači od kola« spadaju u grupu pjesama koje danas po Ivanu Matetiću Ronjgovu svrstavamo u područje tzv. »istarske ljestvice«, a to se područje prostire od Istre preko Kastavštine i Grobinšćine do Senja te na otoke Hrvatskog primorja. Prva karakteristika tog pjevanja je netemperirano pjevanje, tj. pjevanje po prirodnim tonovima četvrt-tonskih razmaka, za čije fiksiranje u ovom kraju ne postoje četvrt-tonski instrumenti i notacije.

– Problem se javio pojavom radija, televizije, a danas još i više pojavom mobitela, zbog čega je naše netemperirano pjevanje počelo prelaziti u temperirano. Mlađima danas ovo netemperirano pjevanje kao da smeta, jer se ono ne može poput drugih pjesama odsvirati i otpjevati na klaviru, pojašnjava Butorac.

– Ti intervali mlađima nisu u uhu. Zvuči im kao da je pjesma pokvarena, reći će Goran Šamanić, dodavši kako je pokojni skladatelj, dirigent, zborovođa i melograf Dušan Prašelj već početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća primijetio razliku u pjevanju kod starijih i mlađih generacija novljanskih pivača od kola.

Nastavak tradicije

Ipak, složit će se svi, od pjesme je možda važniji korak, jer ako on nije pravi »celo kolo se zaljulja«. A još je važnije to da interes mladih i dalje postoji, kao i da su ljubav i želja spram očuvanja i nastavka tradicije i običaja i dalje jake. U rad s mladima uključen je sopilaš Vinko Piškulić Juraš, koji sope gotovo cijeli svoj život, što će reći oko pedeset godina. Na pitanje kad je počeo sost, Juraš odgovara:

»Dočim sam mogal sopilu u usta stavit.« I doista, u njegovoj obitelji sopile su oduvijek prisutne. Jurašev otac također je bio sopilaš, jednako kao i djed te pradjed. Za vrijeme mesopusta, Novljansko kolo prati samo jedan par sopilaša. Po kretanju u kolo sopilaši sopu koračnicu »Va brdo«. Kad spominjemo sopile, treba reći da su one arhaični, aerofoni, drveni narodni instrument Hrvatskog primorja. Sopu (sviraju) se na otoku Krku, u priobalju od Novog Vinodolskog do Kastva, a u Istri se nazivaju i roženice. Svaka sopila sastoji se od četiri dijela, a to su krilo, prebiralica, štibrica (špulet) i pisak.

O nastanku sopila nema puno podataka, ali postoje sličnosti s glazbalima koja su ljudi izrađivali u prošlosti. Neki teoretičari dovode ih u vezu s grčkim »aulusom« i rimskom »tibijom«, dok drugi tvrde da sopile potječu od starog europskog instrumenta »šamaja« tipa oboe, koji je nestao još u 17. stoljeću. Bilo kako bilo, sopile su tijekom stoljeća uveseljavale ljude Vinodola, Bodulije i Liburnije. Sve do kraja 20. stoljeća one su bile jedini instrument u svakoj svečanoj zgodi, bez njih se nije moglo ni zamisliti bilo kakve narodne svečanosti ili priredbe, a tako i obiteljske veselice prigodom zaruka, napose ženidbe.

Sopile su se mogle čuti prilikom obrađivanja zemlje i vinograda, a Novljani su ih nosili sa sobom po čitavome svijetu jer su i »stranome svitu pajdaša za sost našli«. Ipak, kako će reći Vinko Piškulić Juraš, Novljani su prvo počeli pivat, a onda sost. Danas on poučava šest malih parova sopilaša i tri odrasla. Kako kaže, ako se od svih njih isprofilira jedan par sopilaša koji će nastaviti sa sviranjem, puno je razloga za veselje.

– Velik je problem taj što mnogi odlaze na fakultet u Zagreb, Rijeku i druge gradove. Puno djece se bavi nogometom, koji je sigurno popularniji nego sviranje sopila. Nije mlađe najjednostavnije zainteresirati za sviranje sopila, ali veseli da ih ipak ima i da se tradicija nastavlja, zaključuje Juraš.