Iako se baštinjenje tradicije i kulturne ostavštine koju su nam ostavili oni prije nas često odvija kroz očuvanje izvornih formi i sadržaja, bilo materijalnog ili nematerijalnog tipa, umjetničko stvaranje inspirirano lokalnim, regionalnim ili drugim vrstama identiteta one hrabrije poziva da se s nasljeđem uhvate u koštac i reinterpretiraju ga prema svojem viđenju stvari. Kada je u pitanju područje glazbe, riječko-kastavsko-pazinsko-zagrebački kvartet Giipuja upravo to čini već godinama.

U njihovoj suvremenoj jazz izvedbi oživljavaju se brojne od autohtonih melodija i napjeva iz bogate škrinje istarske i primorske baštine te, ono najvažnije, pronose se po cijelome kraju koji se ponosi svojim specifičnim melosom. Bend u sastavu Marko First na sopelama, violini, mihu i cindri, Aldo Foško na bas klarinetu, Damjan Grbac na kontrabasu i Tonči Grabušić na bubnjevima i udaraljkama pjesme poput »Lipo jadri novi brod po moru«, »Cviće moje«, »Žela je Ane« i »Oj divojko« svira na jedinstveni i prošireni način, a u njihovome se radu ujedno stvaraju i nove skladbe stvorene prema istarskoj ljestvici.

Karakteristični dvoglas

– Kroz spoj instrumenata sopele i bas klarineta tradicionalnu glazbu sviramo onakvu kakva je, autentična, specifična i dvoglasna, pa je nadograđujemo netipičnim bubnjem i kontrabasom. U našoj se svirci čuje da taj karakteristični dvoglas i njegov prizvuk vode priču, a osim što obrađujemo napjeve koji potječu iz našega kraja, na motivima glazbe Istre i Primorja napravili smo i svoje nove kompozicije koje su prilagođene za naš kvartet.

Naša glazba je konverzacija između nas četvorice, svakog sa svojim instrumentom. Ona je kao razgovor u kojem se nađe četvero ljudi i svatko od njih doprinosi i nadopunjuje druge u toj interakciji, govori Damjan Grbac, idejni začetnik i voditelj kvarteta, objašnjavajući kako sam naziv benda u sebi krije definiciju projekta. Naime, Giipuja je skraćenica koja u svojoj proširenoj verziji označava ni manje ni više nego ono što skupina svira – Glazbu Istre i Primorja u jazz aranžmanima.

Ideja za nesvakidašnji spoj tradicijske i jazz glazbe nastala je dok je Grbac studirao kontrabas u Trstu, kada je za potrebe svog diplomskoga rada s prvom postavom kvarteta odsvirao koncert na temeljima istarskih i primorskih napjeva. Ovaj glazbenik kaže kako su tršćanski profesori tada bili zapanjeni dvoglasnom glazbom koja se svira na sopelama, mihu i cindri, koja ima neki svoj ritam, s tempom koji varira od pjesme do pjesme, a bez taktova koji se mogu zapisati klasičnim notnim zapisom.

Tada je nastao poticaj za daljnje eksperimentiranje u započetome smjeru. Od početaka prije desetak godina do danas kroz projekt su prošli Denis Razumović i Andreas Marinello, na prvom Giipuja albumu zasvirao je i Grpčev profesor Klaus Gesing, a pokretanju cijele priče mnogo je pridonio i istarski etnomuzikolog Dario Marušić. Kompatibilnost tradicijske glazbe ovog područja i jazza pokazala se velikom zbog važne karakteristike ova dva »đira« – činjenice da ne robuju striktnim zakonima uklesanima u kamen.

Kompatibilnost dva »đira«

– Za različitost glazbe Istre i Kvarnera od ostalih vrlo je bitno da nema akordsku podlogu i da nema harmonija. Ona je takva jer je krenula iz naroda, prije svih pravila, prije svih današnjih koncepata zapisivanja glazbe. To je dvoglasje nastajalo u suradnji gdje su se glazbenici uvijek morali snalaziti i prilagođavati, a baš je jazz improvizacija u kojoj se treba snaći, slušati i komunicirati među sobom. Nas četvorica ne radimo tako da se slijepo držimo nekih nota, mi glazbu promatramo s te jazz strane, gdje ima puno improvizacije i slobode.

Mi surađujemo na kreaciji glazbe tako da svatko sa svog gledišta dâ svoj savjet za aranžmane, a onda se ta pjesma stvori na licu mjesta. Imamo neki grubi materijal, nađemo se na probi, pa zasviramo. Neke stvari za koje misliš da će biti super, zvuče loše, a neke za koje misliš da će biti loše, zvuče super, pa se naprave prilagodbe i naprave na fino, navodi Damjan Grbac, dodajući kako u svom radu tradicijsku glazbu istražuje s njezine praktične strane, a ne sa znanstvenog i teoretskog aspekta.

Iako mu je u počeima uvelike pomogla suradnja s Ustanovom »Ivan Matetić Ronjgov« preko koje je stigao do mnoštva notnog materijala, starih Matetićevih zapisa i knjiga izdanih na temu glazbe dvoglasja, danas radije voli doživjeti tu glazbu u njezinoj izvedbenoj formi, bilo na glazbenim i etnosmotrama, bilo putem online snimaka. Jer ipak je osjećaj taj koji glazbu čini toliko posebnom.

– Najdraže od svega mi je da sviramo jako slobodnu muziku i da se osjećamo lijepo i slobodno u tom našemu svijetu. U jazzu uvijek postoji rizik jer nikad ne znaš što će u izvedbi ispasti, ali to je njegova draž, da ne moraš svirati tako kako je negdje zapisano, i da nisi ograničen notnim zapisom.

Naravno, mi imamo melodiju standarda koju sviramo, ali nakon toga kreće stvaranje. Jazz je glazba trenutka, inspiracije, u njoj se nikada neće ponoviti ista izvedba, zato jer ona uvijek ovisi o tome kako se glazbenik osjeća i u kojim uvjetima svira. Glazba je veselje, zabava i igra. Malena djeca se igraju s barbikama, autićima i mobitelima, a mi se igramo s muzikom, ističe kontrabasist.

100 šterni, ćo!

Iako se izvedbe s pet snimljenih albuma, od kojih je posljednji snimljen prije dvije godine u čast Ivana Matetića Ronjgova i 140. obljetnice njegova rođenja, mogu poslušati na online glazbenim servisima, ništa ne može zamijeniti živu glazbu i zvuk koji stvara instrument, doslovne valove, vibraciju i komunikaciju glazbenika s publikom.

Da je tako, uvjerili su se brojni mještani i posjetitelji koji su pohodili barem jednu od »100 šterni, ćo!« po Istri, Kastavštini, Krku, Crikvenici i ostatku Primorja oko kojih je Giipuja zasvirala u protekloj godini. Obići i osuvremenjenom tradicijskom glazbom pozdraviti troznamenkasti broj šterni, danas često zapostavljenih vodoopskrbnih instalacija koje su nekad predstavljale prava mjesna okupljališta, bio je pravi poduhvat, onaj koji je u male sredine nakratko vratio duh nekih prošlih vremena.

– Kako kroz glazbu njegujemo našu baštinu, a šterne su dio baštine čiji društveni moment danas nestaje, oboje smo željeli istaknuti na način da istarsku i primorsku glazbu dovedemo u manja mjesta i sela, pogotovo oko zajedničkih, komunjskih šterni. Željeli smo da se ljudi iz tih mjesta podruže zajedno s nama, htjeli smo uključiti i probuditi lokalnu zajednicu i mogu reći da nas je popratilo puno ljudi. Zbog nas su se čistile zapuštene šterne, none su pekle kolače, susjedi su nosili rakiju i sok, dolazila su djeca i stari ljudi.

Nekad smo istog dana zasvirali na više lokacija, nekad su se ljudi s nama selili da bi nas slušali, a nekad publike oko nas nije bilo, nego su gledali i slušali iz svojih kuća. Kroz tih stotinjak koncerata svirali smo u duu, triu i kvartetu, s gostima, čak su i ljudi koji su se našli s nama znali zasvirati, kaže Damjan Grbac, napomenuvši kako je bendu u posebnom sjećanju ostao nastup u selu Veli Ježenj kod Pazina gdje je osamdesetak okupljenih ljudi tim povodom priredilo pravu feštu.

Također, zapamćena je ostala okrugla, stota šterna koja je prošlog studenog odsvirana u Kastvu, mjestu ishodišta cijele turneje, a ove godine koncertni nastupi Giipuju su odvodili i do šterni na Braču. Preko nastupa na festivalima po Hrvatskoj, Mađarskoj i Italiji, glazba Istre i Primorja u svojim se jazz aranžmanima širi i do ušiju koji za takvu vrstu izričaja još nisu čuli, uvijek i svugdje na oduševljenje publike koja zna cijeniti tradicijsku i suvremenu priču kakvu kroz svoj spoj priča ova entuzijastična četvorka.