Lijepo je sresti osobu iznimne energije i duha, koja je sposobna dati se u svoj posao ili službu svim srcem i neprekidno, od najmlađih dana pa do doba smirivanja. U razgovoru takvom vidimo Reginu Kristanić, sestru Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, utemeljiteljicu i orguljašicu, voditeljicu zbora »Cantores Sancti Viti« velebnih šezdeset godina, od 1955. do 2015. godine. Ubrzo nakon što je 12. rujna 1955. godine u Crikvenici Regina Kristanić položila redovničke zavjete, otišla je na službu u katedralu sv. Vida s tek 18 godina. I, ondje je zajedno sa sestrom Celinom počela okupljati djecu i mlade u katedralni zbor koji će kasnije postati katedralni zbor »Cantores Sancti Viti« i obići Hrvatsku, te, između ostalog, pjevati i u Rimu pred papom Ivanom Pavlom II., kao i na njegovome dočeku u Rijeci.

Od početaka do danas

Vedra i nasmijana Regina Kristanić prisjetit će se svojih redovničkih početaka od dolaska u katedralu sa sestrom Celinom, a razgovaramo i o njezinome radu i danas, jer neumorno vodi dva zbora – onaj u župnoj crkvi u Rukavcu te zbor u kapucinskoj Crkvi Gospe Lurdske u Rijeci koji pjeva večernju nedjeljnu misu.

– Stigla sam u katedralu s časnom sestrom Celinom, no ona je nakon godine dana otišla u Ogulin na službu, gdje je išao i nadbiskup Pavlišić, a ja sam ostala u katedrali te u našemu samostanu Družbe sestara Presvetog Srca Isusova gdje sam pomagala oko domaćinskih potreba te sestrama, govori uvodno Regina Kristanić i prisjeća se izgleda katedrale iz sredine 1950-ih godina.

– To je bilo, još možemo reći, kratko iza rata, Katedrala je trebala biti zatvorena, već u 11 sati prije podne. Podne se nije zvonilo, glavni ulaz je bio zatvoren te se ulazilo na sporedni. Crkva je bilo vrlo mračna, umjesto vitraja na prozorima su bile šperploče, a gore na galeriji umjesto stakala cigle. Možete zamisliti kakav je bio osjećaj doći iz Crikvenice, lijepog primorskog gradića. No, Bog je tako odredio da dođem u Rijeku. Ja uvijek kažem, ako je to Božja volja i ja sam tu, govori nam sestra Regina.

Potom se prisjeća kako je u početku po katedrali čistila, premještala vaze, činila sve što je potrebno. A kako bi katedrala »oživjela«, počela je okupljati i učenice i učenike za zbor. Glazbi i orguljanju našu je sugovornicu podučavala s. Mercedes Domić, orguljašica i voditeljica zbora obližnje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije – Assunte, a sestra Mercedes je na početku sa svojim zborom i pomagala u pjevanju misnih slavlja.

– Za pjevanje sam okupljala mlade djevojke od sedmog razreda osnovne škole, pa do početka srednje škole. Koju god djevojku bih vidjela u crkvi ili drugdje, pitala bih bi li došla pjevati, a one su se vrlo rado odazivale, te bi dovele i svoje prijateljice, ali i prijatelje, pa smo imali mješoviti zbor. Oni bi ostajali u zboru obično do prve godine studija, a kada bi odlazili, i zbor se počeo širiti, pjevali smo, trudili se. Naravno, trebalo je puno truda uložiti i da ostanu, zato sam uvijek s njima bila nasmijana, trudila se oživjeti atmosferu, a nakon proba zbora ili svetih misa imali bismo druženje.

Nije to uvijek lako, nekad se i sami osjećate umorno, ali tada treba »pregristi«, reći »Bože, uz tvoju pomoć ja sam ovdje za te mlade ljude« te biti s njima, priča nam Regina Kristanić.

Dokument jedne ljubavi

Selidba pjevača

Probe su imali tri puta tjedno, ponedjeljkom muški članovi, srijedom ženski, a petkom svi zajedno. Nakon nekog vremena zbor se počeo širiti, zboru se priključio dirigent Eugenio Nacinovich, nakon njega i Nino Nacinovich, pa je zbor počeo pjevati četveroglasno. Nove orgulje dobili su 1969. godine, a tada se zboru priključuju i članovi obitelji Venucci, glazbenici, Patrizia, Lilly, Gianfranco.

Taj je period trajao do početka 1980-ih kada je imenovan novi rektor katedrale Ivoslav Linić. Pjevači su, za razliku od danas, kada ih vidimo s lijeve strane od ulaza u katedralu, bili na koru, a novi rektor pobrinuo se za sviraonik koji je smješten kod oltara, te je počela selidba pjevača s kora, dolje u crkvu. Taj se sviraonik spojio s gornjim orguljama i tako su dobili mogućnost da zbor bude bliže puku. Regina Kristanić prisjeća se i nekih od najljepših pjevanih misa, naprimjer, kada je današnji kardinal Josip Bozanić mijenjao tadašnjeg riječko-senjskog nadbiskupa Antona Tamaruta, okupilo se više zborova te su ponovo pjevali gore na galeriji, i u svakoj lađi bila je po jedna dionica glasa.

– Muški glasovi pa ženski glasovi, to je bilo pjevanje i kardinal je rekao da nikad nije čuo takav pjev u crkvi. Posebno je bilo i kada je monsinjor Ivoslav Linić slavio pedeset godina svećeništva, maestro Prašelj iz »Jeke Primorja« je sa svojim zborom izveo jedan dio »Stvaranja svijeta« Josepha Haydna, a i mi smo svečani pjevali tu misu, njegov zlatni jubilej, opisuje.

Zbor se tako sve više širio, predano su radili i u jednome trenutku imao je oko šezdeset članova. Najveći nastup svakako je bio onaj kada su u Rim putovali s tadašnjim novim riječkim nadbiskupom Ivanom Devčićem, koji je kod pape Ivana Pavla II. išao primiti palij, bijelu traku s crnim križevima od janjeće kože, kao simbol povezanosti biskupa s Rimom, i kada su pjevali Rossattijevu »Papinsku himnu«, a na osobni zahtjev Ivana Pavla II. su je, nakon prve izvedbe, otpjevali još jednom.

U zboru je tijekom godina pjevalo oko 200 pjevača, a Regina Kristanić s mnogima i danas održava vezu. Rado je se sjete pri velikim događajima u svojim životima, a s nekima je i tješnje povezana pa se i češće čuju.

Nakon što je 60 godina vodila katedralni zbog, sestra Regina Kristanić i dalje neumorno vodi dva zbora

Duh zajedništva

Kako dalje govori, zbor je bio i mjesto susreta i upoznavanja, pa su se tako i pjevači povezali. Znali su zajedno ljetovati te bi u crkvi u mjestu gdje se nalaze pitali župnika želi li da animiraju svetu misu, pa bi fotografiju s mise poslali sestri Regini.

– Najbitniji je duh radosti i zajedništva. Pjevači moraju osjetiti da su dobrodošli. I kad bi netko bio nesiguran hoće li nastaviti dolaziti, uvijek sam ustrajala na tome da ostane. Ako bi on ili ona inzistirali da ima i drugih pjevača, rekla bih im: »Da, ali ako mi ti nedostaješ, nedostaje mi cijeli zbor. Vrijedan si, molim te da dolaziš.«

Njegovala sam obiteljsku atmosferu, kaže nam. Od katedralnog zbora oprostila se 15. rujna 2015. godine, nakon blagdana Gospe Žalosne, nakon punih šezdeset godina u katedrali i zboru.

– Lijepo sam se s njima oprostila u crkvi. Bilo je i malo suza, ali to je normalno, nakon toliko vremena. No, i dalje se čujemo, a posebno mi je bilo drago kada sam ljeta bila slobodna te došla na misu u katedralu. Kako nije bilo orguljaša, pozvali su me »hajde, časna, svirajte«. Bila sam jako radosna zbog toga, opisuje nam sestra Regina.

Nakon odlaska iz katedrale, naša sugovornica služi u samostanu Družbe sestara Presvetog Srca Isusova na Pomeriju, a kako smo rekli na početku, danas vodi dva zbora – na Rukavcu i u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci.

– Već osam godina pomažem u samostanu koliko mogu i koliko treba, radim kućne poslove, po vrtu, bavim se cvijećem, koje volim, iako se u njega mnogo ne razumijem. A onda su jednoga dana došla dvojica svećenika i pitala bih li preuzela zbor u Rukavcu. Ostala sam »paf«. Rekla sam časnoj majci »pa gdje ću ja u svojim godinama«, ne znam jesam li sposobna. Ali oni su navalili, govoreći da ne treba puno, da su probe jednom tjedno.

I tada sam rekla časnoj majci, da ako ona to podržava, ja ću uz Božju pomoć prihvatiti. I tako sam ja prihvatila Rukavac. Imamo probe jednom tjedno, naravno dođu po mene, te pjevaju svetu misu nedjeljom ujutro, opisuje nam Regina Kristanić. Nakon toga zvali su je i kapucini, da pomogne oko zbora koji animira nedjeljnu večernju misu u njihovoj crkvi.

“Cantores Sancti Viti” s nadbiskupom Ivanom Devčićem u Lurdu

Učinite žrtvicu

– Prvo sam pitala kako ću to prihvatiti, kad već vodim zbor u Rukavcu. No, rekli su da je njima potrebno za večernju svetu misu, pa sam i to prihvatila. Sve to mogu isključivo zahvaljujući Bogu koji mi daje snagu, zaključuje sestra Regina, koja je sa svojim zborovima kada smo razgovarali baš pripremala pjevače za svetu misu kojom će se proslaviti sveta Cecilija, zaštitnica glazbe.
–

Rekla sam im: »Ako želite nešto dobro otpjevati, potrudite se«! Znam da je nekad teško se ustati iz fotelje i doći u osam navečer na probu, ali pozvala sam ih da učine tu žrtvicu. A žrtvu imamo i za što prikazati: potrebno nam je duhovnih zvanja, mir u svijetu. Ljudi toliko čeznu za mirom. A potrebna je i ljubav. U tom smislu je bitno znati; koliko daješ, toliko ćeš i primati. To vrijedi i u glazbi. Ako ćete se žrtvovati, onda ćete i lijepo pjevati, rekla sam svojim pjevačima, zaključuje naša sugovornica.