Glazbenici i supružnici Geraci – Andrejka Srdoč Geraci, teologinja i mr. sc. gregorijanskog korala i Giovanni Geraci, mo. zborskog dirigiranja i kompozitor – crkveni su glazbenici koji tu baštinu doista žive, ali isto tako i prenose dalje. I jedno i drugo približili su nam u ovome razgovoru.

Čini se da ste baš vi kao supružnici izvrsni sugovornici za Baštinu koju živimo – u ovome broju posvećenu glazbi.

ANDREJKA: Neophodno je i prevažno poznavati, živjeti i širiti našu hrvatsku baštinu, ona je dio našega života. Za nas crkvene glazbenike to je uvijek izazov i imperativ. Liturgijska i duhovna glazba spadaju u nematerijalnu, duhovnu baštinu hrvatskoga naroda koju je potrebno čuvati i prenositi na nove generacije. Kaže stara poslovica: »Da bi znao kuda ideš, moraš znati odakle dolaziš«.

Nekada su ljudi jako držali do tradicije tako da su napose u manjim mjestima vjerski i kulturni život vezali samo uz Crkvu, crkvene blagdane, procesije, blagoslove, pjevanje u crkvi i izvan nje, za Božić, korizmu, križni put, pasionsku baštinu, tijelovsku procesiju, župne blagdane, Gospine blagdane… Jednostavno, cijeli život bio je isprepleten tradicijom i kulturom uz crkvu. Danas je to puno manje jer je materijalizam i konzumerizam okrenuo fokus čovjeka s duhovnog na materijalno. Drago mi je čuti da se u Istri i na otoku Krku još pjeva Misa po starinski, uz stare napjeve koji potječu iz staroslavenske liturgije. Daj Bože da se i dalje pjeva i prenosi na mlađe generacije.

Kao crkveni glazbenici nastojimo prenositi znanje iz crkvene glazbe jer smatramo da ozbiljan orguljaš i zborovođa treba poznavati povijest crkvene glazbe i naše lokalne hrvatske skladatelje, ali i repertorij svjetske baštine od gregorijanskog korala, srednjovjekovne polifonije, barokne glazbe, glagoljaškoga pjevanja, pučke popijevke, zatim karakteristike cecilijanskoga pokreta u devetnaestome stoljeću te smjerove današnje suvremene liturgijske glazbe nakon Drugoga vatikanskog sabora.

Životni poziv

Posvećeni ste crkvenoj glazbi, no kako ste do toga došli?

ANDREJKA: Odmalena sam pjevala u dječjemu župnom zboru, onda u zboru mladih i mješovitome župnom zboru u župi Srca Isusova na Zametu, koju vode patri isusovci. Počela sam svirati u crkvi, u župi sv. Križa na Srdočima, s petnaest godina, a nakon toga sam vodila dječji i mješoviti zbor u župi Zamet. Pjevala sam u Vokalno-instrumentalnom sastavu Sinaj i Ženskoj klapi Luka. U mojoj obitelji, s mojom braćom, uvijek se pjevalo i sviralo, i glazba je bila sastavni dio moga života.

Jako sam voljela Crkvu i liturgijsko pjevanje i nije mi bilo teško svirati na zornicama u došašću, križne putove u korizmi, klanjanja, sprovode, vjenčanja, pripremiti božićne recitale, koncerte i udružiti župne zborove za velika svečana liturgijska slavlja. Jedno sam vrijeme vodila studentski zbor na Teologiji u Rijeci i odmah su moji nadređeni primijetili moje glazbene i organizacijske sklonosti, te su me poslali na daljnji studij u Rim. Glazba je dio moga života, dio mene, tako da nije bila teška odluka izabrati životni poziv u glazbi.

GIOVANNI: Ne govorim ništa novo ako kažem da obavljanje službe crkvenoga glazbenika jest i mora biti prije svega poziv. Za mene to znači biti pozvan obavljati aktivnosti koje neizbježno obuhvaćaju cijelo moje biće i prožimaju svaki trenutak moga života iz dana u dan. S četrnaest godina počeo sam svirati na svetoj misi u mome rodnom mjestu Mussomeli na Siciliji i brzo shvatio da želim biti crkveni glazbenik.

Pohađao sam klavir i kompoziciju u Palermu i svirao u župi. Osnovao sam zbor mladih Schola Cantorum Madrice i tada sam počeo skladati svoje prve liturgijske skladbe: kratku pričesnu pjesmu, »Jaganjče Božji« pa čak i cijelu misu. Tih godina bavio sam se tradicionalnim napjevima iz moga mjesta, koji su vezani uz obrede Velikoga tjedna. Nakon toga upisujem studij crkvene glazbe na Papinskom institutu za crkvenu glazbu, gdje sam 2007. postigao magisterij iz zborskoga dirigiranja i kompozicije. Tada se selim u Veronu, gdje sa suprugom Andrejkom počinjem raditi za biskupiju Veronu i Rijeku. Preponosan sam što mogu djelovati i u Hrvatskoj, jer se jednim dijelom osjećam kao dio vas i vaše tradicije.

Kakva bi liturgijska glazba trebala biti danas?

GIOVANNI: Liturgijska glazba našega vremena mora uzeti u obzir tisućljetnu tradiciju Crkve, koja se mora aktualizirati kako bi zadovoljila današnje obredne potrebe i aktivno sudjelovanje vjernika. To je glazba koja mora težiti vječnome. I moj skladateljski stil oslanja se na tisućljetnu glazbenu tradiciju Crkve, pokušavajući uhvatiti njezinu veličanstvenost i visoku umjetničku dubinu.

U isto vrijeme, u svjetlu smjernica Konstitucije Sacrosantum Concilium Drugoga vatikanskog sabora u vezi s »Glazbom u svetoj liturgiji«, pazim da dajem prednost dijalogu između »schole« i puka kako bih osigurao njegovo aktivno sudjelovanje u liturgiji, te istovremeno nastojim staviti »scholu« u njezinu temeljnu funkciju »predvoditelja« liturgijskog pjevanja (vodiča) i dati joj određene »solističke izvedbe« tijekom svečanih liturgijskih slavlja.

Brojni polaznici

Prije 15 godina zajedno ste u Rijeci pokrenuli Nadbiskupijsku školu za crkvenu glazbu. Što znači ta škola za Riječku nadbiskupiju, metropoliju, i šire prostore?

ANDREJKA: Ponosimo se našom školom i od srca zahvaljujemo dragom Bogu za milost i snagu koju nam je dao da osnujemo takvu školu. Posebno želimo zahvaliti nadbiskupu Ivanu Devčiću koji nam je prije više od petnaest godina iskazao povjerenje i odobrio osnivanje Nadbiskupijske škole za crkvenu glazbu, kao i sadašnjem nadbiskupu Mati Uziniću koji je potvrdio nastavak djelovanja te glazbene škole.

Po uzoru na mnoge takve škole u Italiji, željeli smo prenijeti slično iskustvo i kod nas u Rijeku, osluškujući potrebe našega podneblja. Ova škola je jedinstvena u Hrvatskoj jer ima specifičnu strukturu, metodu i cilj, dakle nije samo običan glazbeni tečaj. Postepeno je rasla i mijenjala svoje programe sve dok nije pronašla najbolju moguću formulu za glazbeno-liturgijsko obrazovanje i edukaciju odraslih, mladih i djece.

Od samih početaka uz mene i Giovannija velikodušno su se školi priključili profesori za poučavanje klavira, solfeggia, harmonije, dirigiranja, orgulja, pjevanja, violine, gitare, flaute, iz Glazbene škole »Ivan Matetić Ronjgov« u Rijeci. Kroz školu je do sada prošlo više stotina polaznika iz biskupija naše metropolije, ali i iz drugih dijelova Hrvatske. Svi naši polaznici imaju liturgijsku službu u svojim župama i mnogi od njih nastavljaju studij crkvene glazbe na višim institutima.

Nadbiskupijska škola za crkvenu glazbu u Rijeci nudi liturgijsko-glazbene programe sa svrhom da se što veći broj vjernika, i mladih i odraslih i djece, formira za sviranje na svetoj misi. Stoga u smjeru Liturgijska glazba nudimo programe za starije od 14 godina, dakle za mlade i odrasle, u kojemu polaznik može izabrati instrument orgulje, klavir, gitaru ili pjevanje. Uvjet za upis je da kandidat ima dobar sluh, osjećaj za ritam i intonaciju.

Mogu se upisati osobe bez prethodnog glazbenoga obrazovanja ili osobe koje već posjeduju osnovnu ili srednju glazbenu naobrazbu. Na kraju školovanja polaznici dobivaju kvalifikaciju voditelja liturgijske glazbe ili liturgijskog orguljaša, koje ne omogućuju znanstveni stupanj, ali služe polaznicima za ostvarenje željenog angažmana u župi. Osim za mlade i odrasle, imamo programe za djecu od 7 do 14 godina – koji mogu upisati klavir, gitaru, violinu, pjevanje i solfeggio.

Promocija liturgijskog slavlja

U toj školi ste svojevremeno formirali i Riječki nadbiskupijski zbor, koji je veoma zapažen i izvan Crkve.

ANDREJKA: Taj zbor je srce svih zborova mjesne Crkve. Većinom Nadbiskupijski zbor čine pjevači, orguljaši i dirigenti koji su već angažirani u svojim župama, i koji se stavljaju na raspolaganje na višu crkvenu službu. I na taj se način ostvaruje toliko željeno zajedništvo sinodalnoga hoda koje naša Crkva trenutno živi.

Prijateljstvo, zajedništvo, predanost, traganje za lijepim, te liturgijski i slavljenički duh su stvarnosti koje pokreću zbor. S glazbenoga stajališta, Nadbiskupijski zbor može postati mjesto koje promovira kulturu i glazbenu umjetnost, potom mjesto gdje se uči novi repertoar, gdje se može doživjeti Crkvu, i na taj način postaje uzor za nasljedovanje u župnim zborovima.

Nadbiskupijski zbor ima zadaću animirati izvanredne događaje u životu nadbiskupije na lokalnoj i nacionalnoj razini te promovirati duhovno-meditativne koncerte; promovirati novi liturgijski repertoar, vodeći računa o specifičnosti određenog liturgijskog slavlja, uključiti pjevače i zborove iz različitih župa, razviti uzoran liturgijsko-glazbeni stil.

Sakralni repertoar zbora kreće se od gregorijanskih napjeva i renesansnih polifonih kompozicija, preko kompozicija cecilijanskog pokreta do zborskih kompozicija suvremenih autora. Zbor se prihvatio i zadatka promocije nove liturgijske glazbe skladane na hrvatske tekstove, u skladu s odredbama Drugoga vatikanskog koncila. Do sada je održao brojne koncerte, mise i duhovna skazanja u Hrvatskoj i inozemstvu, a od osnutka ga vodimo suprug i ja.

Svaka župa kod nas ima svoje pjevače, svoj zbor.

ANDREJKA: Riječka nadbiskupija ima puno dobrih i kvalitetnih crkvenih zborova i zborovođa. Veliki trag je ostavio na našem području sluga Božji fra Ivo Peran koji je puno godina pastoralno i glazbeno djelovao u Rijeci i na Krku. Sjećam se njegova poleta i oduševljenja kao profesora crkvene glazbe na studiju teologije u Rijeci. Ponosni smo na njega, i mnogi zborovi rado izvode njegove skladbe. Nadamo se uskoro njegovoj beatifikaciji, zato mu se rado molimo i utječemo.

Zanimljivo je da su nekada orguljaši većinom bile časne sestre, a danas tu ulogu preuzimaju vjernici laici. Ne mogu ne spomenuti moje najdraže časne sestre od kojih sam jako puno naučila. One su: s. Regina Kristanić, nekadašnja orguljašica u katedrali sv. Vida, kod koje sam kao djevojčica dolazila učiti svirati harmonij, zatim s. Kruna Samardžić, koja je bila orguljašica na Zametu, a s njom sam počela pjevati kao dijete u dječjem zboru i kasnije u mješovitom zboru te s. Fidelis Leventić iz Gospe Lurdske na Žabici s kojom sam godinama surađivala u pripremanju Smotri dječjih župnih zborova.

Stilovi liturgijske glazbe

Kako je danas spajati tradicionalnu i modernu crkvenu glazbu?

GIOVANNI: Danas, kao katedralni dirigent mogu reći da je moje služenje Crkvi artikulirano kroz primjenu brojnih pastoralnih, liturgijskih i glazbenih iskustava koja sam proživio u mojih gotovo četrdeset godina sviranja u Crkvi. Nekada nedjeljom sviram dvije ili tri mise s različitim repertoarom na orguljama ili na klavijaturama. Sviram sintesajzer u tzv. »obiteljskom zboru« uz pratnju gitare te surađujući sa župnikom katedrale animiram liturgiju za djecu i mlade s njihovim članovima obitelji. S ovim zborom izvodimo pjesme iz karizmatske obnove i duhovne šansone, dakle ritmički repertoar.

Iste nedjelje mogu se naći na orguljama u katedrali, kada pratim staro gregorijansko pjevanje u okviru liturgije koja se slavi na latinskome. Radim to s puno strasti i brige, jer gregorijansko pjevanje je vrlo dragocjeno i zahtijeva puno majstorstva, pripreme i umjetnosti. Njime morate pažljivo rukovati. Konačno, čast mi je voditi Cappellu, fantastičnu grupu od četrdeset profesionalnih ili kvalificiranih pjevača amatera. Oni su moj ponos.

Upravo s vođenjem glazbene kapele u katedrali spajaju se sva iskustva o kojima sam govorio i daju smisao i sadržaj mojoj ministerijalnoj ulozi u Crkvi. U mome radu isprepliću se svi stilovi liturgijske glazbe, one drevne i tradicionalne od gregorijanskoga korala i klasične polifonije nadalje, koju sam opširno produbio u rimskim godinama na PIMS-u, zatim pučke popijevke i nove zborske skladbe, koje su nastale s Drugim vatikanskim koncilom, te moderne šansone s djecom. Sve te različite vrste glazbe stapaju se u divno iskustvo, i cilj im je dati hvalu i slavu Bogu kroz glazbu i pjevanje.