Nematerijalna kulturna baština koja uključuje, dakako, i glazbu, ima važnu ulogu u oblikovanju kulturnog nasljeđa određenog područja ili zajednice. Prenoseći duh neke zajednice s generacije na generaciju, nematerijalna kulturna baština predstavlja stoga svojevrsnu poveznicu prošlosti i sadašnjosti. O definiciji (nematerijalne) kulturne baštine, problematici koja se veže za njezinu zaštitu, kulturnoj raznolikosti te kulturnoj baštini kao (potrošačkoj) robi razgovaramo s prof. dr. sc. Dianom Grgurić, muzikologinjom s Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Prije svega, kad uopće govorimo o kulturnoj baštini, time i glazbenoj, kako uopće definiramo kulturnu baštinu, što ona jest?

Pojam kulturne baštine je širok. Već sami za sebe pojmovi kultura i baština teško su svedivi na jednoznačne definicije. Pojam kulture obuhvaća ukupnost tvorbi ili pojava u materijalnome i duhovnome životu naroda i čovječanstva u cjelini, dok pojam baštine podrazumijeva materijalno i nematerijalno nasljeđe koje preci ostavljaju potomcima. Prema tome, pojam kulturne baštine bi se odnosio na dostignuća koja su nam preci ostavili u područjima koja zajedno čine ukupnost kulture.

Pojam baštine tako, u složenom izrazu – kulturna baština, odražava shvaćanje o naslijeđenim dobrima, što onda uključuje i obvezu zaštite i očuvanja za buduće generacije. Može se reći da je kulturna baština evoluirajući koncept. Kako pojam kulturne baštine nije moguće jednoznačno definirati, tako je teško i oblikovati bilo kakav normativni akt, pa se u pravilu zakonsko normiranje kulturne baštine prilagođava UNESCO-ovim smjernicama i ciljevima.

Kulturno dobro

S obzirom na to, jasno je da u cijeloj priči UNESCO svojim smjernicama i ciljevima ipak igra značajnu ulogu glede akata vezanih za baštinu, no kako je sve krenulo?

Zanimljivo je iz današnje perspektive prisjetiti se nekih pravnih akata u okviru UNESCO-a te kako su se oni definirali. Evo, krenimo od Haške konvencije o zaštiti kulturnih dobara iz 1954. godine, za koju je korišten termin »kulturno dobro«, koji je bio skovan za tu priliku. To je bila prva međunarodna konvencija isključivo posvećena zaštiti kulturnih dobara. Razlog osnivanja bio je u negativnom iskustvu iz Drugoga svjetskog rata kada su nacisti namjerno uništavali kulturna dobra.

Dva protokola ove Konvencije obavezivale su stranke na zaštitu kulturnih dobara na svojim teritorijima u vrijeme mira i na sprječavanje neprijateljstva usmjerenih na dobra u vrijeme oružanog sukoba. Posebno je u preambuli istaknuto da je kulturno dobro zajedničko nasljeđe svih ljudi na svijetu. Kasnije, godine 1970. UNESCO je prihvatio Konvenciju o mjerama za zabranu i sprječavanje nedopuštenog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara.

Konvencijom se htjelo stati na put crnog tržišta kulturnim dobrima koje je tada bilo u porastu. U ovoj Konvenciji se pojam kulturnog dobra nešto šire definira nego u Haškoj konvenciji, pa se kulturnim dobrima pridružuju i rijetki rukopisi, kiparska djela, poštanske marke, fotografske i kinematografske arhive, starine i pokućstvo starije od stotinu godina te još mnogo drugih stvari. Ova je konvencija pridonijela osvještavanju kulturnog identiteta nacija.

Godine 2006. UNESCO je donio Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine. Prema ovoj konvenciji i nematerijalna kulturna baština ulazi u program zaštite, a njome se smatraju prakse, reprezentacije, izričaji, znanja, vještine, kao i instrumenti, predmeti, rukotvorine te kulturni prostori koji su povezani s njima, koje zajednice, skupine i pojedinci smatraju dijelom svoje kulture.

Sopci, Bela nedeja u Kastvu, Foto: Vedran Karuza

Mehanizmi zaštite

Na koji način je reguliran status nematerijalne baštine u nas te koji su akti?

Nematerijalna se kultura u hrvatskome kontekstu regulira od Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz 1999. godine. Jedan od njegovih mehanizama – Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – preuzeo je ulogu nacionalne liste nematerijalne kulturne baštine, te danas funkcionira kao predvorje hrvatskih nominacija na UNESCO-ovoj listi. Naime, upis u Registar preduvjet je za nominaciju na jednu od tih listi.

Iz baštine našega kraja izdvajaju se dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja i pokladni ophod zvončara s područja Kastavštine, na UNESCO-vom Reprezentativnom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Zanimljivo je istaknuti da će iduće godine biti punih petnaest godina od uključivanja dvoglasja na UNESCO-vu listu. Za očekivati je da ćemo to obilježiti. Između ostalog, bilo bi dobro i analizirati utjecaj same registracije na razvoj ovog glazbenog oblika, u duhu onog našeg pitanja, je li pomoglo ili odmoglo, ili smo na istome.

Proizlazi li iz toga zapravo problem pravne sistematizacije?

S kodifikacijom kulturne baštine otvorili su se i neki problemi. Jedan od bitnijih je povezan sa shvaćanjem vlasništva kulturne baštine; drugim riječima, tko, kako i zašto nad kulturnom baštinom ostvaruje pravo te isključuje li ovo vlasništvo druge subjekte. Na ovaj problem odgovara UNESCO-ova konvencija iz 2005. godine priznavanjem da su kulture u međusobnoj interakciji. Međutim, pomalo idealizirani pogled na kulturu koji je predodređen poštovanjem i tolerancijom, oduzima shvaćanje kulture u kategorijama moći, i svih onih konotacija sukobljavanja, osporavanja i kontaminacije.

Teoretičar Richard Ford, baveći se rasnom kulturom, uvidio je paradokse pravnih okvira kulturnoga dobra. On tumači da s jedne strane zakoni štite kulturu, a s druge je guraju u vlasnički odnos, odnosno on ovdje vidi prostor za proizvodnju logike vlasništva. U očuvanju vlastitoga identitetskog kapitala, baština može postati opsesija nesuradljivih čuvara koji se ne libe ni režimskih načina, onih nimalo prijateljskih i još manje simpatičnih. Na neki način, svako definiranje skupina ili zajednica ljudi koji su usko povezani uz zajedničke predmete prakse i teritorije, potiče konformizam i postojanje tzv. »autentičnih« izvedbi na tragu Taineova tumačenja određenja kreativnosti utjecajem okoline i podneblja.

Simbol pobune

Postoji li neki primjer kodifikacije nematerijalne baštine koji bi najbolje ocrtavao ovu problematiku?

Koliko su stvari ovdje osjetljive i kompleksne, možda najbolje ilustrira primjer pjesme »El condor pasa« iz 70-ih u izvedbi Paula Simona i Arta Garfunkela. Pjesma starosjedilaca s Anda, »El condor pasa«, postala je simbol pobune protiv bijelih ugnjetača koji zlostavljaju domaće stanovništvo dok u visinama leti kondor, vladar neba i duh Inka. Album »Bridge over Troubled Water«, na kojem se našla obrada ove pjesme, osvojio je nagradu Grammy za album godine i odmah se našao na broju jedan Billboardove ljestvice pop albuma. Bolivijske vlasti obratile su se UNESCO-u, s ciljem zaštite korištenja ove pjesme u komercijalne svrhe od stranih glazbenika, jer ima veliki identitetski kapital za narod Bolivije.

Na kraju je pravni epilog izostao, a slučaj je ostao zapamćen u povijesti kao problem kodifikacije nematerijalne baštine u kontekstu odnosa moći, premda jest moguće da su američki umjetnici izvedbom pjesme željeli pokazati solidarnost sa siromašnim i potlačenim narodima. No, bila to njihova namjera ili ne, u Boliviji se na to gledalo kao na izrabljivanje i krađu glazbene tradicije.

Koje su, dakle, dobre, a koje su loše strane UNESC-ovog projekta zaštite i očuvanja nematerijalne baštine?

Nema sumnje da je Projekt puno napravio za kulturu čovječanstva. Zanimljivo je i to da je UNESCO jedina UN-ova specijalizirana agencija koja djeluje kroz sustav Nacionalnih povjerenstava koji djeluju kao savjetodavno tijelo, pomažući pri provedbama mnogih inicijativa, kao naprimjer izrada studija i ekspertiza, unaprjeđivanja i dijeljenja znanja, razmjenama i distribuciji informacija i tome slično.

Ali, ako pogledamo Projekt s kritičke strane, onda nam se nameću i neka pitanja poput onoga pomaže li UNESCO svođenju kulturne baštine na priredbu i produkciju spektakla; primjerice, ne podupiru li UNESCO-vi certifikati stvaranje normativnih autoriteta, a onda posljedično i njihovu hiperprodukciju u industrijama koje ih pretvaraju u svoje proizvode?

Uzmu li se u obzir suvremene društvene tendencije i imperativi, komodifikacija kulturne baštine je logična posljedica. Ali je isto tako i indikativna; štoviše, u brojnim je slučajevima i poražavajuća, naročito za one koji su u taj proces uključeni, od zajednica, pojedinaca i struka, do institucija.

Andski kondor, simbol slobode, prema kojem izvorno peruansko djelo dobiva naziv

Potrošačka roba

Dolazimo li sad kad spominjemo hiperprodukciju do jednog drugog problema, pitanja kulturne baštine kao robe?

Tu sad dolazimo do današnjeg potrošačkog društva i komercijalizacije koja je kulturnu baštinu pretvorila u robu. Danas se sve nastoji pretvoriti u robu. Zarada je imperativ, a kultura je resurs. Tako se može govoriti o baštini koja se proizvodi, o tradiciji koja se komercijalno konzumira ili nekoj novoj tradiciji, još institucionalno neprihvaćenoj.

Bogatstvo i dinamičnost razvoja kulturne baštine, kao i višestrani koncepti umnogome su danas otežali shvaćanje kulturne baštine i njezine vrijednosti u društvu. Donedavno je javni sektor vodio glavnu riječ u konceptualizaciji, a danas to čine svi, od turističke industrije i građevinskog sektora do ekonomista i menadžera. Uglavnom, svi je vide u stvaranju »doživljaja«. Iza ove vrijednosti skriva se opasnost.

Za početak, zapitajmo se što izostavljamo, a što ističemo iz baštine u ključu ove vrijednosti. Kako ono što ističemo doprinosi identitetu društva, a kako onima koji su osmisli »doživljaj«. Opasnost se skriva i u jednoličnoj slici kulture. Kao primjer može poslužiti tradicijska glazba, zato što ona uglavnom ne dijeli familijarni kôd s glazbenim obrascima i harmonijama danas sveprisutne popularne glazbe; većina popularnoglazbenih žanrova je prisvojila njezina određena obilježja i prilagodila ih svojim glazbenim obrascima.

U izvornom obliku tradicijska je glazba ostala konzervirana u rijetkim izvedbama KUD-ova i entuzijasta. Eto, slični se procesi događaju kad je u pitanju zaštita okoliša i bioraznolikosti, zar ne? Čini mi se da bi UNESCO trebao više govoriti o ovim problemima. Premda UNESCO-ova konvencija iz 2005. artikulira i promiče viziju kulturne raznolikosti, i dalje koristi jezik i sliku svijeta u kojem postoje koherentne kulture u interakciji, ali koje ta interakcija ne mijenja.

Rješenje može ležati u balansiranju između tradicionalnih elemenata i modernih inovacija, čuvajući suštinsku dušu tradicije, dok se istovremeno otvaramo suvremenim interpretacijama. Time možemo sačuvati raznolikost kultura i glazbenih izričaja, omogućiti im da evoluiraju i prežive u suvremenom svijetu bez da izgube svoju posebnost.

Migracijski procesi

Sam spomen kulturne raznolikosti, odnosno raznolikosti kultura, implicira i pitanje migracija i migracijskih procesa; koliko oni utječu na očuvanje (glazbene) baštine?

Do nedavno se Hrvatska suočavala s izazovom oblikovanja nacionalnog identiteta u kontekstu stvaranja novih država na prostoru bivše Jugoslavije. Danas je već suočena s izazovima migracijskih procesa i kreiranjem politike integracije stranaca. U tom kontekstu baština najčešće ima funkciju amortizacije oštrih granica različitosti i stvaranja mostova među kulturama. Navest ću jedan primjer dobre prakse inkluzije putem glazbe, koji je primjenjiv u svim društvima.

Radi se, naime, o zajednici ljubitelja glazbe u Torontu nazvani »Choir!Choir!Choir!«, koji koriste glazbu kao alat za povezivanje ljudi iz različitih zajednica. Sudionici se okupljaju na tjednim probama i zajedno izvode pjesme, bez obzira na njihove glazbene sposobnosti. Projekt promiče inkluzivnost i pozitivnu atmosferu te omogućava ljudima da izraze svoju strast prema glazbi i da se povežu s drugima.

Važno je prepoznati da baština može biti dvosjekli mač – s jedne strane izdašno polje za razumijevanje i toleranciju među različitim kulturama i zajednicama, a s druge strane izvor sukoba i nesporazuma. Stoga je ključno raditi na prevladavanju potencijalnih konflikata i izazova koje ona može donijeti. Zaključila bih da je baština važan aspekt našeg postojanja, ona je imanentna ljudskome identitetu. Oblikuje našu percepciju samih sebe i našeg mjesta u svijetu. Kako se mijenjamo, tako i ona evoluira, postajući svjedokom našeg razvoja i našom snagom koja nas potiče na rast i napredak.