Za kraj godine trebalo bi napisati nešto prigodno. Ideje naviru… i sve odvode na more. A, gdje bi drugdje? Tema bi, na primjer, mogla biti ribarska, što se i koliko lovi, kako se ribari nose sa skupom naftom, lovostajima, uvijek hirovitim tržištem. Pa je sljedeća mogućnost za pisanje brodogradnja, posebno mala uz koju sam godinama vezan. Zatim nautički turizam, po kojemu su naša obala i naša zemlja poznati širom svijetu, kako su poslovale marine, charteri, što je s koncesijama. Ako se odlučim pisati o zaštiti mora i njegovih bogatstava, fizičkom i kemijskom zagađivanju, to je tema koja nema kraja. Neću dalje nabrajati, jer u glavi mi se vrzma jedna mala tema, mala u odnosu na današnje gospodarsko značenje navedenih. Ali nije zanemariva, u bogatoj povijesti imala je i važnu gospodarsku ulogu. Danas je, nažalost, postala posve periferna.

Na današnji dan, 31. prosinca, misli se uvijek vraćaju jednoj temi, jednom događaju. Na pameti mi je Mali Lošinj. I ne samo meni, nego mnogima koji su ga pohodili posljednjih dana u godini. Tko je barem jednom bio zauvijek pamti – Novogodišnja natjecanja podvodnih ribolovaca. Kakva velika manifestacija u svojim zlatnim godinama, kada sam imao sreću nazočiti, pa posredno i sudjelovati. Na kraju svake godine Mali Lošinj postajao je svjetski centar podvodnog ribolova. Svi su željeli sudjelovati na tim natjecanjima, tko god je nešto značio u tom sportu nije ih propuštao! Usred zime sa svih strana Europe, pa i šire, podvodni ribolovci hrlili su u Mali Lošinj. Ništa ih nije moglo zaustaviti, daljina, loše prometne veze, putovanje na otok preko mora, nepovoljni zimski meteorološki uvjeti, zapreka nije bilo.

Vrhunski organizirano

Kad se samo sjetim jednog Rusa. Daleko sa sjevera, iz Sankt Peterburga gdje je tada bilo minus 27 stupnjeva, sa suprugom i malim djetetom, zaputio se na Lošinj. Po zamrznutim i snijegom zametenim cestama, u vrijeme kada su mobiteli bili rijetkost da da bi se mogao javiti. Znalo se da dolazi, a neizvjesno je bilo hoće li doći. Osvanuo je na otoku, sljedećeg dana šetao u kratkim rukavima po Čikatu i pričao mi »kako je kod vas toplo«. Za mene bila je to jedna od najhladnijih zima na Lošinju. Ne sjećam se kako je prošao na natjecanju, ali je sudjelovao.

Kako je sve to bilo veliko i vrhunski organizirano. U svijetu podvodnih ribolovaca lošinjskim natjecanjima često se dodavao epitet neslužbenog svjetskog prvenstva. Osobno sam tvrdio i znalci su to prihvaćali, da je Novogodišnji kup gradova kvalitetom jači i od svjetskog prvenstva. Uvažavali su moje obrazloženje. Na svjetskom, ili europskom, prvenstvu za reprezentaciju love tri ribolovca. Mnogi od vrhunskih naprosto ne mogu nastupiti. U Mali Lošinj dolazili su svi najbolji talijanski ribolovci, najmanje njih 20, pa desetak Francuza i Španjolaca, a to su bile i ostale svjetske velesile. S naslovom ekipnih svjetskih prvaka jednom su došli i Kubanci.

Sadržaj i program Novogodišnjih natjecanja godinama je bio standardan, nije se mijenjao. Sve se precizno unaprijed znalo, od mjesta i vremena svečanog otvaranja, preko isplovljavanja na more, vaganja ulova do podjele priznanja najuspješnijima. U jednom razdoblju po povratku s mora ribolovce i njihovu pratnju na rivi je dočekivala limena glazba. Bila su dva natjecanja – Zimski kup nacija na kojemu su sudjelovale državne reprezentacije, te Novogodišnji kup gradova, podrazumijeva se, za gradske ekipe.

Početak četverodnevnog programa bilo je svečano otvorenje – 28. prosinca u 18 sati. U početku je održavano na gradskom trgu, a kasnije u sportskoj dvorani. Dan kasnije, 29. prosinca u moru su bile državne reprezentacije, a 30. gradske selekcije. I vaganje ulova u početku je održavano na trgu, po hladnoći često je dugo trajalo. Izgradnjom dvorane puno se toga promijenilo i u podvodnom ribolovu. Posljednji dan u godini dugo je bio rezerviran za završnu svečanost, uručenje trofeja. Pa je protokol promijenjen i svečanost je održavana odmah nakon vaganja ulova Kupa gradova.

Dugi povratak kući

Ništa nije za sva vremena pa su se tako i Novogodišnja natjecanja našla na nizbrdici. Krenuo je pad što se ne zaustavlja do vremena današnjeg. Promijenjen je i termin, natjecanje – samo jedno – održava se dvadesetak dana prije Nove godine. Ove godine zabilježen je još jedan negativni poen, nije bilo ni jedne inozemne ekipe. Samo domaći, uglavnom lokalni, sve skupa iz tri županije sjevernog Jadrana. Bio je i jedan Zagrepčanin, ali u lošinjskoj ekipi.

S posebnom nostalgijom, ja i mnogi, sjećamo se današnjeg, posljednjeg dana u godini. Nakon nekoliko mladenačkih novogodišnjih dočeka u Malom Lošinju, na Staru godinu redovito sam se vraćao kući – bolje je reći vraćali smo se. Taj povratak znao je potrajati, ne baš do »sljedeće godine«, ali puno duže nego što traje uobičajeno putovanje od Malog Lošinja do Rijeke. Znalo se dogoditi da moramo po dva puta marendati i ručati, jednom smo skoro i večerali na putu. Bio je to svojevrsni ritual, mali privatni protokol.

Najprije lošinjsko opraštanje s prijateljima i ribolovcima, u pravilu za legendarnim šankom starog hotela Bellevue. Prva stanica – Nerezine. Obavezna marenda, a ćakula se znala produžiti i poslije ručka. Nismo baš žurili, a prijatelji nas nisu puštali gladne na »dugi put«. Sjećam se jednom zgodom, dolazi Stipe Gulam i pita nas bismo li slikali za novine ribu koju je ulovio? Kaže da je velika, jedinstvena. Zašto ne..! Dovezao ju je u karijoli, grdobina teža od 30 kilograma. U životu nisam vidio veću.

Sljedeća stanica – Cres. I to je znalo potrajati, tim više što su neki za njega bili sentimentalno vezani. U nekom normalnijem vremenu (odnosi se na cijene) znali smo u Cresu obnavljati zalihe maslinova ulja. Domaćeg, jasno, pred nama natočenog iz kamenice. Kada smo se iz trajekta iskrcali na Krk, činilo nam se da smo na čvrstom kopnu. A jednom smo po buri jedva prošli preko mosta. Na Krku je bila još jedna stanica, nju se nikako nije smjelo promašiti – Njivice. Sada se pogotovo nije vodilo računa o vremenu, trajekta više nije bilo. Prijatelji su nas zadržavali uz komentar: do pola noći bit ćete kod kuće! Ako smo se vraćali preko Brestove i Istre, »odmorište« nam je bilo u Brseču.

Svjetska prijestolnica

Mali Lošinj i Novogodišnja natjecanja svojedobno je pohodio Francuz Pierre Peraud, ondašnji predsjednik CMAS-a, Međunarodne konfederacije za podvodne aktivnosti. Tom prigodom udijelio mu je počast nazvavši ga »svjetskom prijestolnicom podvodnog ribolova«. Ne bez razloga… Prije njega slično poštovanje iskazivale su generacije podvodnih ribolovaca, vrhunskih na svjetskoj razini, ali i mnoštva manje kvalitetnih i manje uspješnih, nazovimo ih prosječnima, kojima je sudjelovanje na lošinjskom natjecanju puno značilo. Godinama je to bila sportska smotra koja se nije smjela propustiti.