Foto Marin Aničić
Pitanje je što želite, normalan sport u kojem svaki sportaš ima svoje uspone i padove popraćene srećom i suzama ili šou u kojem ćete slaviti lažne junake. Ne sviđa mi se na što se sveo sport, pitanje je postoji li danas uopće čist sport. Danas je sve manje sporta, a u njega su se uplele stvari kojima tu ne smije biti mjesto – kaže Krieger
Heidi Krieger nikada nije bila tipična djevojčica, ali je poput svakoga djeteta imala pravo na snove. Snove o uspjehu. Koji su se nakon četiri godine treniranja bacanja kugle polako počeli ostvarivati. Prvo je kao 14-godišnjakinja dobila privilegij postati dio elitne sportske škole u kojoj je svakodnevno naporno trenirala, ne znajući da je zapravo postala jedna od 10.000 istočnonjemačkih sportaša koji će postati žrtve vladajućeg državnog sustava.
Heidi je tako postala dio Državnog plana 14.25, cilj kojega je bilo uz pomoć velikih količina testosterona i anaboličkih steroida stvarati pobjednike koji će osvajajući odličja na najvećim natjecanjima raditi na dobrom imidžu i promidžbi države, kao i na demonstraciji superiornosti socijalizma kao političkog sustava.
Djevojka muških crta lica, zbunjena i puna pitanja o svojoj seksualnosti, ali uspješna u bacanju kugle, bespogovorno je svakodnevno uzimala lijekove koje joj je davao trener, vodeći se svojim snovima među kojima je najveći bio da postane prva žena u Njemačkoj koja će kuglu baciti 23 metra. Niti na kraj pameti nije joj bilo da će svoje snove skupo platiti. Ponajprije svakodnevnim emocionalnim borbama koje je vodila kao muškarac zarobljen u ženskome tijelu, što je rezultiralo i pokušajem suicida od kojega ju je spasio pas Rex, pa do zdravstvenih problema zbog kojih je morala prekinuti karijeru.
Ovo je priča o čovjeku kojemu su doping i bolesne ambicije državnog sustava uništile život. Ovo je priča o tome kako je Heidi postala Andreas i napokon počela živjeti.
Prozor u svijet
– Moja priča počinje kada sam kao desetogodišnja djevojčica na nagovor prijateljice iz razreda počeo trenirati atletiku. Taj mi se sport svidio jer se sastoji od više disciplina, a kako sam bio visok, dugonog i mršav logično je bilo da treniram trčanje. Tako sam se za početak okušao u trčanju s preponama, ali to nije dugo trajalo jer sam na prvom natjecanju srušio prepone i ne znajući da ih ne smijem podignuti nisam baš najbolje prošao. I tu je bio kraj. Moja karijera s preponama je završila prije nego što je počela, ha, ha, ha. Potom sam se okušao u bacanjima i to mi se odmah svidjelo. Probao sam bacati kuglu, čak sam jedno vrijeme bacao i disk, jedino sam imao malo problema s kopljem jer nisam bio previše spretan. I tako je sve zapravo počelo…
U Istočnoj Njemačkoj najnormalnija je stvar bila baviti se sportom, puno se toga radilo za sport i u cilju postizanja što boljih rezultata u sportu. A u to je sve bila uključena i država. Svi smo se vodili izrekom: Svakoga dana na bilo kojem mjestu treba se malo posvetiti sportu. On je bio naš prozor u svijet, zna se da je u Istočnoj Njemačkoj bilo dosta toga zabranjeno, na vlasti je bio krut režim koji je malo toga dozvoljavao. A mi smo bili toliko željni svega i o svemu smo sanjali. Pa smo u bavljenju sportom vidjeli svojevrsni spas. Dobri rezultati i zalaganje na treningu donosili su određene povlastice, jamčili su putovanja na zapad, boravak u elitnim hotelima, razna jela…
Odlikovanje
I onda sam 1979. godine kao 14-godišnjakinja, koja je četiri puta tjedno trenirala atletiku, odabran u posebnu školu za mlade sportaše, a potom i u klub Dynamo Berlin, što je bio velik uspjeh i priznanje. Osjećao sam se kao da sam dobio odlikovanje. Ne mogu vam opisati taj ponos. No, od tada sam bio i pod posebnom paskom državnog aparata koji je imao samo jedan cilj. Stvoriti olimpijske pobjednike. Ne birajući pritom sredstva.
Pamtim li to razdoblje kao sretno? Pa da i ne. Da jer mi je kao djetetu bilo fenomenalno doći u kontakt sa sportskim zvijezdama i češće ih sretati, ali, iskreno, nisam bio oduševljen boravkom u posebnoj školi. Jednostavno se nisam emocionalno uklapao. Nikada nisam bio tipična djevojčica, nisam bio fine građe, bio sam dosta viši od svojih vršnjakinja i nisam se dobro snalazio u međuljudskim odnosima. Kao dijete uvijek sam se volio družiti s dječacima. Tako da mi je život s djevojčicama jako teško padao. Nije bilo druge nego usredotočiti se na treninge i školu s kojom nisam imao problema budući da se sport održavao pod pokroviteljstvom države.
Plave tablete
Emocionalnu tugu kompenzirao sam srećom zbog dobivanja priznanja kroz sport, a sa 16 godina počeo je moj pakao. Sustavno dopingiranje pod pokroviteljstvom države koje je trajalo punih deset godina. Naravno, bez znanja nas sportaša. Tako mi je jednoga dana 1981. godine trener poslije treninga uz vitamine, koje smo inače koristili, dao plave tablete koje nisu bile pakirane u originalnu kutiju, niti je na njima išta pisalo. A kombinirali smo ih s kontracepcijom, koju nam je čitavo vrijeme liječnik propisivao na recept. Nitko od nas nije ništa pitao, rečeno nam je da zbog teških treninga dobivamo dodatne vitamine koji će nam biti od pomoći u oporavku organizma. I tu je pitanjima bio kraj. Meni je trener bio poput roditelja, nije mi na kraj pameti bilo da bi mi dao da pijem nešto što bi mi naškodilo. Niti mi sportaši među sobom nismo pričali o tome jer je javna tajna bila da svatko tko želi uspjeti mora raditi sve što mu se kaže. Htio sam jedino prekinuti s kontracepcijom, ali naišao sam na otpor i rečeno mi je da su u mene investirani novac i vrijeme i da ne dolazi u obzir da zatrudnim. No, kontracepcija mi nije trebala, muškarci me uopće nisu zanimali, a od silnih hormona mi se poremetio cijeli ciklus. Stoga sam je prestao uzimati, a onda su krenuli problemi. Bol u mojim grudima bila je nepodnošljiva, stoga sam otišao kod ginekologice, ali njezina je reakcija izostala. Liječnici su sve znali, pod njihovom smo paskom sustavno dopingirani, u mojem je tijelu bilo 11 puta više testosterona nego u normalnom ženskom tijelu. Nakon šest mjeseci toliko sam dobio na masi da mi je sva odjeća bila premala.
Andreas Krieger danas živi u Magdeburgu sa suprugom Ute Kraus, nekadašnjom plivačicom, koja je također bila žrtva dopinga.
– Ja najbolje znam što je sve Andreas prošao jer sam i sama bila žrtva države i sustavnog dopinga. Doduše, kod mene je u pitanju bilo svega nekoliko godina, ali posljedice su tu. Mene su spremali za Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine, ali nisam se uspjela plasirati jer su tri plivačice bile bolje od mene i tako sam ostala prva ispod crte. Time je došao i kraj karijere, a nisam se mogla riješiti problema koji su me cijelo vrijeme pratili. Naime, zbog straha od debljanja oboljela sam od poremećaja u prehrani. Niz godina borila sam se s bulimijom, imala sam velike probleme, a još sam se godinama borila i s depresijom – rekla je Ute Kraus, koja je svojem suprugu najveća podrška u borbi protiv dopinga.
– Suđenje u Berlinu nam je donijelo ljubav, a nismo se tome niti nadali. Znala sam priču o Andreasu, nisam znala kako izgleda i slučajno sam sjela do njega. I zaljubila se do ušiju – dodala je Ute Kraus, koja je nakon pada Berlinskog zida učeći za medicinsku sestru otkrila da se anabolički steroid koji su unosili u organizam zove Oral-turinabol.
Na zapadu se pričalo da smo svi u Istočnoj Njemačkoj dopingirani, no nitko od nas nije vjerovao u te priče. Zašto? Jer smo vjerovali sustavu, a i uživali u uspjehu. Tu su možda i pomogle priče da dopingiranim ženama rastu dlake na prsima, a ja ih nisam imao. Izrugivali su se našim muškim crtama lica i dubokim glasovima, ali sve su žene u Istočnoj Njemačkoj tako izgledale, pogotovo bacačice kugle, i u tome nismo vidjeli ništa čudnoga, niti smo u bilo kojem trenutku pomišljali da su te zapadnjačke tvrdnje istinite. Jer, službeno, na istoku nije bilo dopinga.
No, ne mogu reći da se nisam čudno osjećao u svojem tijelu. I onda je opet državni aparat tu učinio svoje govoreći nam da je za tinejdžere potpuno normalno da ispituju svoju seksualnu orijentaciju. Pa sam ja i to objašnjenje prihvatio, ali nisam bio sretan. Pogotovo jer su za mnom vikali na ulicama Berlina, nazivali me transvestitom, a ja nisam znao što to znači.
Kraj karijere
I onda je stigla 1986. godina i Europsko prvenstvo u Stuttgartu na kojem sam osvojio zlatnu medalju hicem od 21,10 metara. Nevjerojatan osjećaj! Emocije koje još dan danas pamtim kao nešto posebno, iako znam da je sve to bila velika laž. Zamislite stadion na kojem vam svi plješću i slave vaš uspjeh, pa tko na to može ostati hladan!? Uživao sam u svojoj slavi i uspjehu, prilazili su mi nepoznati ljudi i čestitali. A ja sam bio iznimno ponosan. Samim time su i porasli moji apetiti, bilo je već djevojaka koje su kuglu bacale 22 metra, i ja sam tada poželio postati prva žena u Njemačkoj koja će kuglu baciti preko 23 metra.
Foto Marin Aničić
Zbog toga je ogroman udarac za mene bilo saznati da je sve što sam postigao zapravo bila laž. Činjenica da sam sve ostvario pomoću kemije me dotukao jer sam zaista teško trenirao da bih ostvario svoje snove. Dvije godine nakon pada Berlinskog zida, 1991. godine, imao sam dosta zdravstvenih tegoba, od bolova u kuku i leđima sve do problema s bedrenom kosti zbog čega sam završio na operaciji u Rostocku. Liječnik mi je tada rekao da korijen mojih problema leži u napaćenim leđima i da nema drugog rješenja nego završiti karijeru. Sa svime sam se u tom trenutku mogao pomiriti, ali o završetku karijere nikako nisam htio niti pomišljati. Pa sport je bio jedino čime sam se bavio, otvorio mi je neke nove vidike, pružio stvari o kojima su mnogi u Istočnoj Njemačkoj sanjali i sada je odjednom svemu došao kraj. Uvijek sam nekako mislio da će kraj doći postupno, da ću trenirati manjim intenzitetom i pripremiti si teren za ono čime bih se mogao baviti nakon sportske karijere. Tako da su liječnikove riječi za mene bile ogroman šok. No, to nažalost nije bilo najgore što mi se dogodilo. Po završetku karijere ostao sam sam samcat. Svi su mi okrenuli leđa, jednostavno, kao da nikada nisam niti postojao. Pao sam u depresiju, nisam se nikako mogao nositi s time. Svakakve su mi loše stvari prolazile glavom… Nisam se više mogao baviti jedinom stvari koju sam znao raditi i koja me činila sretnim, mučila me i činjenica da sam muškarac zarobljen u ženskome tijelu, a da nemam odgovore na pitanja zašto se tako osjećam. Bilo je to vrlo, vrlo teško razdoblje mojeg života.
A onda mi je te jednoga dana majka došla s knjigom »Od istraživanja do prevare« nekadašnje bacačice diska Brigitte Berendonk i njezinog supruga, inače liječnika i znanstvenika, Wernera Frankea, u kojoj je točno pisalo moje ime i što su mi sve davali sve te godine. Tako sam 1986. godine kada sam osvojio zlato u Stuttgartu dobio 2,590 miligrama Oral-Turinabola, što je oko 1,000 miligrama više nego što je kanadski sprinter Ben Johnson uzeo 1988. godine! Niti tada nisam htio vjerovati u to, rekao sam mami da je to sve zapadnjačka propaganda te da bih sigurno primijetio da sam to uzimao. Ali, ispalo je da sam bio u krivu. Jer je sve bilo posloženo tako da nitko od nas ništa nije mogao znati. Čak mi nisu bili sumnjivi niti treninzi snage koje smo radili više nego treninge tehnike, a sve te silne tone koje sam podigao koštale su me kraja karijere. Tako sam u dva tjedna znao podići i više od sto tona. Nisam to povezivao s dopingom, mislio sam da je moje bolno tijelo, od leđa, kukova pa sve do koljena, samo posljedica teškog treninga. I tu su onda bile plave tablete koje su mi trebale poslužiti za oporavak organizma.
Spas u operaciji
I dalje sam bio nesretan, sve sam se više pitao tko sam, sve dok se igrom slučaja 1995. godine nisam zaposlio u dućanu za kućne ljubimce u kojem mi je kolega dao naziv za to što mi se događa. Objasnio mi je da je to transseksualnost, a ja sam osjetio ogromno olakšanje i samo plakao. Operacija promjene spola dvije godine kasnije bila je logičan slijed i doslovno mi je spasila život.
Tri godine trebalo je da postanem Andreas, a onda sam skupio hrabrosti i nazvao doktora Frankea u Heidelberg. On mi je sve objasnio, još jednom mi je rekao što i koliko toga su mi davali tijekom svih tih godina, pričali smo i o transseksualnosti i bilo mi je puno lakše. Sve te godine mislio sam da sa mnom nešto nije u redu i da sam ja odgovoran za to. A sve zato što sam se osjećao kao muškarac. Objasnio mi je da su nam pod normalno prodavali priče da tinejdžeri uopće ne moraju biti spolno orijentirani, kao i da su silni hormoni koje sam unosio u tijelo samo bili okidač za moju izraženu transseksualnost. I kao dijete sam htio biti dječak, ali si nisam znao odgovoriti na pitanja koja su mi svakodnevno prolazila glavom. Jer ako ti liječnik kaže da je sve što ti se događa normalno, nema razloga za sumnju, zar ne? Tko zna što bi bilo da me nisu pumpali svim tim dopingom, možda sam danas mogao biti majka četvero djece.
Ljubav na prvi pogled
Uskoro je u Berlinu počelo suđenje Manfredu Ewaldu, ministru sporta Istočne Njemačke i predsjedniku Olimpijskog odbora, te Manfredu Höppneru, vodećem sportskom liječniku, i morao sam se još jednom suočiti s ljudima koji su uništili moj život i napokon prihvatiti činjenicu da sve što sam postigao nije bilo stvarno. Da je sve bila laž. Igrali su se Boga sa mnom bez da su me išta pitali. Jednostavno ih nije bilo briga što će biti sa mnom. Važno je jedino bilo pobjeđivati.
Andreas Krieger danas je veliki zagovornik borbe protiv dopinga, njegova priča nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, kao niti film »Heidin najduži udarac«, snimljen u suradnji s Njemačkom antidopinškom agencijom i Antidopinškom agencijom SAD-a, u kojem Krieger sasvim iskreno i bez imalo zadrške govori o svojem životu.
Ali, na tom mi se suđenju dogodila i jedna lijepa stvar. Upoznao sam suprugu Ute. Kasnila je na početak, igrom slučaja sjela do mene i ostalo je povijest. Bila je to ljubav na prvi pogled. Jedan drugome smo veliki životni oslonac, ne znam što bih bez nje. Ona je također bila u sustavu dopinga, zna i razumije što sam sve prolazio.
Doping nam je oboma uništio život. Zato sam se i uključio u borbu protiv njega jer svojim primjerom želim svima ukazati da kemija ne nosi ništa dobroga. Dapače. I ne, nije mi teško pričati o svemu što sam prošao, ali ću pritom i kritizirati. Ne samo vodeće sportske organizacije, trenere i sportaše. Doping je odavno prerastao sport. Kritizirat ću i gledatelje koji žele samo dobre rezultate, čak i vas novinare koji slavite sportaše koji postižu izvanredne rezultate, a pritom ne uzimate u obzir činjenicu da svačije tijelo ima svoj limit i da je nemoguće postići neke stvari bez nedozvoljene pomoći. Sjetite se samo Svjetskoga prvenstva u plivanju u Rimu 2009. godine na kojem su svjetski rekordi padali kao na traci. A što se dogodilo kasnije? Gotovo da ih nije niti bilo. Pa sad vi meni recite da li su tu čista posla?!
Činjenica je da neki ljudi još uvijek ne znaju ili pak imaju malo informacija o dopingu, neki su pak dobro informirani, ali ih zaslijepi ambicija. Zato me sport više uopće ne zanima, niti ga pratim. Pitanje je što želite, normalan sport u kojem svaki sportaš ima svoje uspone i padove popraćene srećom i suzama ili šou u kojem ćete slaviti lažne junake. Lijepo je biti na tronu, osjetiti slavu. Ali, ono što svi zaboravljaju je da sportaš poslije skandala nakon pada zbog dopinga ostaje – sam. Ne sviđa mi se na što se sveo sport, pitanje je postoji li danas uopće čist sport. Danas je sve manje sporta, a u njega su se uplele stvari kojima tu ne smije biti mjesto. I sada se svi čude onome što se događa u Rusiji. Dragi moji, to je samo preslika stanja koje se događalo u Istočnoj Njemačkoj. No, pogrešno je sada samo Rusiju staviti pod povećalo. Doping je problem koji se događa u cijelom svijetu, to je cijela mašinerija. I tome treba stati na kraj.
