Za Svena Marcelića, profesora sociologije na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Zadru, pristupanje eurozoni i ulazak u Schengen najznačajnije su promjene koje su se Hrvatskoj dogodile u 2023. godini.

Kako često putuje, i poslovno i privatno, to mu je, kaže, bila najkorisnija novost u ovoj godini. Uz onu da je nakon spektakularnog uspjeha postao novi lovac u kvizu »Potjera«.

Iz sociološkog kuta Marcelić je za naš list komentirao ključna zbivanja u ovoj godini, kao i stanje hrvatskog društva u predizbornoj godini.

Hrvatska je zemlja iz koje se odlazi. Ove je godine, čuli smo nedavno, otišlo najviše liječnika otkako smo ušli u EU. S druge strane, manjak radne snage koji nastaje zbog iseljavanja nadomještamo uvozom stranih radnika koji se ne integriraju u društvo. Kojim to smjerom to Hrvatsku vodi?

– Hrvatska ekonomija je dobrim dijelom bazirana na nisko plaćenim poslovima. Zbog toga nam odlaze visokoobrazovani, na bolje plaćena radna mjesta, iako imaju kvalifikacije koje čak ni u Hrvatskoj nisu loše plaćene.

Imamo situaciju da obrazujemo kadar koji napušta zemlju jer status koji se dobije tim obrazovanjem i profesionalna očekivanja Hrvatska ne ispunjava.

Zato uvozimo radnu snagu koja radi poslove koje Hrvati ne žele raditi. Od dostavljačkih, građevinskih, onih u turizmu, gdje imamo veliki deficit.

Problem je što Hrvatska nije zemlja koja bi uvozila visokokvalificiranu radnu snagu. Nemamo ni takve ekonomske sektore, ni osobito razvijen IT, ni druge visoke tehnologije, ni farmaciju, medicinu…

Kad u neko društvo dolaze visokoobrazovani, oni su motiviraniji na integraciju, imaju veću količinu obrazovnog kapitala iza sebe, obično govore neke druge jezike koje im omogućuju lakše integriranje, a ovako zapravo imamo paralelno društvo ljudi koji su isključeni ekonomski, a onda uz to ide i sve drugo.

Teško da će netko tko dolazi s Filipina ili iz Nepala biti u stanju integrirati se na bilo koji način uz primanja koja ima, i od kojih preživljava, plaća smještaj i nešto pošalje doma.

Razdvojena društva

U tome bi mu država trebala malo pomoći…

– Apsolutno trebamo raditi na tome da se ljudi brže integriraju. Hrvatska je možda nova u tome, ali to nije nova situacija. Imamo zemlje u Europi koje se desetljećima suočavaju s visokim stupnjem imigracije, od Njemačke i Austrije do Švedske.

Cijeli europski zapad ima iskustva s time, trebali bismo vidjeti tko je imao najbolje modele i kako to funkcionira. Ako ćemo stvarati razdvojena društva, vrlo brzo ćemo dobiti i poprilične probleme.

Imate sve veći broj ljudi koji nisu integrirani, a traže određenu sigurnost, standard, i zapravo se okreću vlastitoj etničkoj mreži, zatvaraju se u sebe, i nastaje problem paralelnih društava što teško da može donijeti dobru situaciju.

Kad govorimo o iseljavanju, Slavonija je posebno prazna i zapuštena, a problem svinjske kuge nanio joj je dodatnu štetu. Što nam je taj slučaj pokazao, što je općenito propušteno u pogledu razvoja Slavonije?

– Slavonija je već desetljećima u lošem položaju. To je regija koja se u zadnjem stoljeću nije uspjela preokrenuti u neku suvremeniju ekonomiju, a regionalni nesrazmjer u Hrvatskoj samo se povećava.

Dat ću vam plastični primjer. Vukovarsko-srijemska županija je manje zaostajala po svom BDP-u za Zagrebom dvije godine nakon rata, a znamo kakva je tamo onda bila situacija, nego što je to danas.

To zaostajanje samo se povećava i povećava. A to sa sobom nosi iseljavanje, prije svega mladih i bolje obrazovanih. Dio njih ide u Zagreb, dio na obalu, jedan dio ide van, a u principu ljudi koji ostaju u Slavoniji imaju sve manje kapaciteta napraviti neku promjenu.

Govorimo uglavnom ili o starijem ili o slabije obrazovanom stanovništvu, a znamo da je mlado visokoobrazovano stanovništvo generator ekonomskog rasta.

Ta je regija uz to izrazito depopulirana, najveći gubitnik osamostaljenja Hrvatske je upravo Slavonija koja je izgubila ogromnu količinu ljudi, izgubila je puno od svoje ekonomije, i to je ono što je ključno za Slavoniju.

Ekonomija joj je u izrazito lošem stanju, očito da politike koje se tamo provode tome nikako ne pomažu, a i dalje je primarno orijentirana na poljoprivredu.

Dodatni je problem što je poljoprivreda za niz ljudi gotovo pa socijalna kategorija koja osigurava preživljavanje. Ovakvi momenti sa svinjokoljom jako udaraju na one koji su najslabiji.

Ima li uopće nade za Slavoniju? Što bi je uopće moglo izvući?

– Slavonija je u užasnom stanju, kad pogledate koliko je ljudi odselilo, strukturu stanovništva, strukturu ekonomije, i to da više manje ljudi tamo biraju uvijek jedne te iste opcije, vidimo da je to začarani krug.

Slavoniji treba jedan veliki krug investicija koji bi donio nove poslove, jer Slavonija je relativno urbanizirana regija koja bi mogla održati dobru mrežu u nekoj dinamičnoj privredi koju bi trebalo poticati i s lokalne razine, poreznim politikama, i možda i subvencijama s državne razine.

Ali postojeću paradigmu treba postaviti na glavu. Dandanas iz vrha vlasti slušamo o tome da je Slavonija bogata jer ima pšenicu i slično, što je zapravo razmišljanje iz 19. stoljeća.

Danas poljoprivreda nigdje nije osnova ekonomije, vrlo mali broj ljudi se njome bavi i ona funkcionira na drugačijem principu. Ideja malog obiteljskog gospodarstva koje bi trebalo nositi privredu ne može biti osnova razvoja.

Cijela politika bi se trebala odmaknuti od ideje da je poljoprivreda jednaka bogatstvu jer nije, države koje se baziraju na poljoprivredi su najsiromašnije u svijetu.

Slavoniji treba radikalna promjena u promišljanju ekonomije, koja se treba bazirati na investicijskom ciklusu. Manjak ekonomske propulzivnosti tu regiju vuče dolje već desetljećima.

Ekonomski pokazatelji

Što je s ostatkom Hrvatske? Na Jadranu turizam uzima svoj danak, pretrpani smo apartmanima i turistima koje infrakstruktura više ne može podnijeti…

– Tu vidite drugu stranu medalje. Ako gledate makroekonomska kretanja, Zagreb je uvijek prvi u BDP-u po glavi stanovnika, ali BDP najbrže raste zadnjih 20 godina na obali.

Problem je što je razvoj vezan isključivo uz samu obalu i što smo dosegnuli granicu održivosti, pa je Makarska morala donijeti uredbu kojom sprečava daljnje građenje.

Taj je prostor postao kao brazilske favele, beton na betonu, nabacano jedno na drugo. BDP nam raste, ali tip turizma koji se tako razvija je najgori mogući, onaj masovni, koji niti je osobito lukrativan, ekološki i urbanistički je katastrofa, a vidimo i jednu drugu problematiku.

U Zadru, Splitu, Rijeci, Puli, diže se cijena nekretnina, puno stranaca kupuje, a prosječna hrvatska obitelj s prosječnim primanjima više ne može do svoje nekretnine, što pogađa mlade i podloga je za iseljavanje. Tu vidimo da i pozitivni ekonomski pokazatelji mogu biti problematični.

Uspoređujete to stanje s »mletačkim sindromom«. Što to znači?

– Taj pojam znači da životni prostor ne može izdržati udar na sebe kroz turizam i mijenjanje definicije grada. U Veneciji se živući grad pretvorio u veliku razglednicu, Disneyland, i danas tamo živi tek četvrtina ljudi koja je živjela prije nekih 40 ili 50 godina.

To se događa i u gradovima na našoj obali, pogotovo Dalmaciji, gdje imate depopulaciju centara gradova, a uz stanovništvo nestaju i pošte, ordinacije, dok se grad pretvara u kulisu.

Venecija smanjuje broj kruzera koji smiju ući u grad, naplaćuje ulaz, počela se izgrađivati svijest da masovni turizam nije nužno dobar čak i tamo gdje je najelitniji, jer i turizam i nekretninski biznis dugročno mogu biti itekako štetni.

Slučaj posvojenja djece iz Afrike pokazao je da je hrvatsko društvo, i nakon korone, puno podjela…

– Grozim se društva u kojem deklarativno svi jednako misle, jer čak i u takvom društvu ne misle svi jednako. Osnova demokracije je da se ljudi ne slažu.

Imate ljude koji misle da je najbolji HDZ, one koji misle da je to SDP, Možemo! ili Most, imate onih koji misle da je Zemlja ravna ploča.

Često je slučaj da ono što je manifestno na površini, odražava neke dublje svjetonazore. Kad se pričalo o posvojenju djece u Zambiji, krenulo je od rodnih identitetskih politika, preko parlamentarnih pa do onih, tipa Pernara, koji su jasno pozicionirani.

U sociologiji to volimo objašnjavati kroz priču o modernizaciji, individualizmu, identitetu… Hrvatska ima i druge podjele, vezane uz ekonomski status, urbano – ruralno, nije to ništa osobito čudno.

Problem je što se često od marginalnih stvari medijski radi velike priče, a to su manifestacije demokratski složenog društva.

I tučnjava BBB-a u Grčkoj izazvala je oprečne reakcije, od one da su to huligani koje treba kazniti, do zaštitničkih. Zašto se navijačke skupine, osobito agresivne, u dijelu društva smatraju herojima?

– Navijačke skupine se obično pozivaju na simbole nacije, grada, postavljaju se kao zaštitnici, zazivaju jasne kolektivne identitete.

Ovdje je jasno da Bad Blue Boysi mahom pripadaju desnom spektru, a Zambija je bila vezana uz lijevi. BBB se percipira kroz desne vrijednosti i brani se s pozicija desnice – oni su naši dečki, oni brane nas, treba ih kolektivno zaštititi.

Kapilarna korupcija

Škole su nam postale poprišta nasilnih incidenata, pa smo svjedočili fizičkom sukobu učenika i profesora u zagrebačkoj srednjoj školi. Što nas je dovelo do toga?

– Osobito u trogodišnjim strukovnim školama imamo problem da se škola ne percipira kao nešto korisno, što treba poštovati.

S druge strane, imamo i profesora koji je imao situacije koje su ga mogle učiniti nestabilnim, a nije bilo ni pomoći od strane struke, što je problem obrazovnog sustava.

Uz to, sve što se dogodi, javno je dostupno, a činjenica je da je medijska vidljivost incident dovela do radikalnih posljedica.

Profesor je najprije završio u zatvoru pa je pušten jer su shvatii da to nije zgodno. Ionako živimo u državi u kojoj je sudstvo ovisno o politici, pa se čovjek misteriozno pojavio doma za Božić.

To je odraz institucionalne nesređenosti države u kojoj živimo, gdje ima puno proizvoljnih ad hoc rješenja i gdje sustav slabo radi svoj posao. Jedna je dobra vijest iz obrazovanja da je PISA test ove godine ipak pokazao neki napredak.

U kazneni zakon ušao je femicid zbog poraznih brojki ubijenih žena. Može li zakon nešto promijeniti dok naši suci nalaze olakotne okolnosti za ubojice?

– Femicid je samo vrh sante. Žene koje su ubijene su i prije toga zlostavljane, tretman toga u hrvatskom sudstvu je jedan od najvećih hrvatskih poraza općenito.

Sudstvo kao takvo je naš civilizacijski poraz. Po kriterijima efikasnosti, političke neovisnosti, i nizu drugih kriterija sudstvo nam je redovito jako loše plasirano, i sporo je i neefikasno, opterećeno vrijednosnim problemima.

Suci s druge strane ne snose gotovo nikakve sankcije, a trebali bi letjeti s poslova kao lastavice. Treba nam sustav koji će natjerati suce da rade svoj posao, a to je da donose pravnu zaštitu ljudima, da žene koje trpe nasilje budu zaštićene.

I ovu su godinu obilježile afere u samom vrhu vlasti. Kakvu to poruku šalje građanima?

– Istraživanje Eurobarometra je pokazalo da su građani Hrvatske najspremniji prihvatiti korupciju kao činjenicu, a mislim da je to dobrim dijelom rezultat iskustva u kojem živimo.

Naprosto kad ste ljudsko biće u Hrvatskoj, uzmete zdravo za gotovo da živite u korumpiranoj zemlji.

Znamo da je politika itekako spremna uskočiti za bilo koga tko je uhvaćen s prstima u pekmezu, i to je priča koja se spušta u političku praksu do najnižih nivoa.

Kad dodamo politike zapošljavanja u državnim službama, zapravo imamo kapilarno širenje korupcije kroz društvo koje itekako odnosi ekonomski razvoj i moralnu stabilnost društva. To nas desetljećima vuče prema dolje.

Ulazimo u izbornu godinu, koliko će ta činjenica utjecati na društvene odnose?

– Utjecat će dosta. Možemo očekivati da ćemo upravo zato što imamo razne izbore, i parlamentarne i predsjedničke, biti dosta ideoloških zaoštravanja.

Dapače, neki »preview« smo mogli vidjeti na slučaju Vukovara, gdje je Penava otvorio retoriku prema desno, pokazujući smjer na kojem će graditi kampanju.

Na predsjedničkim izborima, gdje ćemo sasvim sigurno gledati Milanovića i nekog iz HDZ-a, očekujem da će to biti prilično personalizirano, ali očekujem da će se i parlamentarni izbori jednako postavljati.

Teško da će HDZ uspjeti samostalno okupiti vlast, osim ako ne posegne za žetonima, što je opet jedan element korupcije.

Onda će morati inkorporirati neku od tih pozicija u svoju vlast. Ili će to biti centralistički, pa će to biti IDS ili netko sličan, ili će biti primorani ići prema nekoj od desnih opcija, to ćemo još vidjeti.

Kako će na našu političku sliku utjecati jačanje desnice u EU-u?

– Znamo da su hrvatske stranke povezane s onima vani. Hrvatska politika se ne vodi u vakuumu, a slijede europarlamentarni izbori koji će postavljati novu arhitekturu europske politike.

Dio tog mozaika je i što u principu imamo radikalnu desnicu koja je stavila neke argumente u mainstream pa više nije tako odbojna, imamo u Poljskoj promjenu vlasti nakon dugo vremena…

Moći ćemo vidjeti odnos radikalnije desnice, koju će umjerene desne stranke i ljevica nastojati marginalizirati, a pitanje je do koje će mjere u tome uspjeti. To će biti najveća priča EU izbora.

Mentalitet Divljeg zapada

Bi li turizam trebalo širiti na druge dijelove zemlje?

– Prije svega treba vidjeti kakav nam tip turizma treba. Jedan od najvećih problema Hrvatske je taj Divlji zapad, mentalitet u kojemu se kao u kaubojskom filmu pojas zemlje predvidi za podjelu, puknu iz pištolja, i ljudi krenu pa gdje tko zabode zastavicu, to je njegovo.

Tako se otprilike ponašamo i prema velikom dijelu naših prirodnih resursa, uključujući i Plitvička jezera koja su se našla u sličnoj situaciji kao i obala.

Čini mi se da se u Lici razvija jedan pametniji oblik turizma koji se bazira na postojećoj strukturi i revitalizaciji manjih mjesta. Prednost ostatka Hrvatske je da sve može napraviti pametnije, održivije, reguliranije.