Za one koji ne znaju, riječ landranje u kajkavskom narječju označava gotovo uvijek dobronamjernu skitnju, lagano lutanje radi lutanja ili kako je to lijepo u svojoj pjesmi »Landravec« rekao hrvatski kajkavski poet Franjo Švob okarakteriziravši landravca riječima: »Baš si mi ga fajnski – Sagder si domači, dsamor si doma stranjski« (»Baš si mi pravi – svuda si doma, samo si doma stranac«).

O jednom takvom landranju, o jednoj simpatičnoj životnoj skitnji, u svom novom romanu govori Goran Tribuson koji se u svom novom doprinosu hrvatskoj književnosti odlučio za svoj već znani i mnogima drag nostalgični pristup u okviru kojeg će se njegov glavni lik prisjetiti brojnih zanimljivih zgoda iz vlastitog života vezanih uz razna putovanja, izlete, odlaske od kuće, skitnje iliti landranja, kako ih i naziva jedan od njegovih rođaka.

Naravno, te su njegove skitnje dio generacijskih iskustava onih koji su šezdesetih i sedamesetih godina prošlog stoljeća bili mladi pa će njegova prisjećanja, kao i mnogo puta do sada kod Tribusonovih knjiga, pobuditi neka sjećanja, oživjeti dane i godine kad je sve nekako bilo bolje, ljepše, smislenije…

Ogledi o raznim temama

Za prisjećanja glavnog neimenovanog junaka, šezdeset i koju godinu starog muškarca koji sa suprugom živi u jednom sjeverozapadnom zagrebačkom kvartu, kriv je incident koji se dogodio pri odlasku u kvartovsku trgovinu kad je pao preko naslaganih kutija pive te prilično ozbiljno ozlijedio rame.

Slijedi odlazak u bolnicu i višemjesečna terapija tijekom koje će se zbližiti s fizioterapeutom Svemirom te koristiti vrijeme oporavka da bi se prisjetio nekih dijelova mladosti vezanih uz lutanje. Na to ga motivira činjenica što shvaća kako se sve teže i teže kreće te kako, ustvari, izbjegava bilo kakve duže odlaske izvan sigurnih zidova svog stana.

Nekad je, shvaća, bilo drukčije. I tako kreću sjećanja koja će se izmjenjivati sa sadašnjošću te stapati u jednu cjelinu kroz koju će nam glavni lik pokušati pojasniti što je i kakav je bio on sam i vrijeme u kojem je živio, odnosno kakav je sada njegov život i kakvo je to vrijeme u kojem živi.

Pritom će nam neimenovani lik, pripovjedač te u konačnici očigledno i sam autor, pričati u prvom licu s puno duhovitosti, spontanosti i prisnosti najuočljivije u činjenici da se često obraća čitatelju, komentira vrijeme o kojem nam pripovijeda, kritizira neke svoje postupke, uspoređuje prošlost i sadašnjost…

Jednom riječju, stilom vrsnog pripovjedača i znalca književnosti, glazbe i filma raspreda o svemu i svačemu umješno kombinirajući razne epizode u rasponu od djetinjstva do zrelosti sa sadašnjošću koja mu, shvaća to i on sam, znači svojevrsnu rekapitulaciju svega što je u njegovom životu bilo.

Tako se, ustvari, ovi zapisi o skitnjama i lutanjima pretvaraju u šarmantne i najčešće duhovite oglede o raznim temama. Sve će nam to biti predstavljeno kroz niz epizoda njegova života vezanih uz »landranja«, od dječačkog kratkog boravka u Rijeci, preko brojnih pariških iskustava, studentskih lutanja po zapadnoj Europi, koncertu Bulata Okudžave, maturalcu u Italiju, komičnom prelasku mađarske granice, iskustvima iz Praga pa do, primjerice, otkvačene epizode u svingerskom klubu u Beču, odmorima na jednom otoku sjevernog Jadrana, izletima u Koprivnicu…

Majušni roman

Pripovjedač sam ovu knjigu naziva »majušnim romanom ili pretjerano velikom pripovijetkom«, a kroz tekst će se često doticati književne terminologije baratajući raznim književno-teorijskim pojmovima čime će dodatno raditi razliku između potpune uronjenosti u tekst i laganini neobaveznog pripovjedačkog pristupa, istodobno dajući do znanja kako mu je u prvom planu pripovijedanje kao zabava, kao nježno i lagano, pomalo i sjetom obojeno, prisjećanje na dane koji su prošli.

Baš zbog toga se ovi »memoari landravca« pretvaraju ne samo u užitak prisjećanja već i u čitalački užitak jer je i tekst, ustvari, svojevrsno duhovito i simpatično »landranje« i skakanje s teme na temu, iz događaja u događaj, iz prošlosti u sadašnjost pa natrag… I tako stalno u krug još jedne dobre Tribusonove proze kojom potvrđuje svoj status vrsnog književnika.

O autoru

Goran Tribuson (Bjelovar, 6. kolovoza 1948.), akademik, jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, filmski i televizijski scenarist. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970-ih godina u prvom valu tzv. fantastičara (»Zavjera kartografa« i »Praška smrt«), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu.

Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome, što se očituje u njegovim romanima »Snijeg u Heidelbergu«, »Čuješ li nas, Frido Štern« (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te »Ruskom ruletu«.

Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (»Polagana predaja«, »Povijest pornografije«).

U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja »Rani dani« (1997.) i »Trava i korov« (1999.). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani: »Zavirivanje«, »Siva zona«, »Noćna smjena« i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one Pavla Pavličića, stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.

Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi te je redoviti profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.

Izdavač ove, kao i knjige »Obiteljske slike« u kojoj je Tribuson sabrao neke svoje ranije tekstove, je novi hrvatski izdavač Petrine knjige čiji urednici su pojavu ove nove proze Gorana Tribusona popratili ovim riječima: »’Landranja’ Gorana Tribusona antišetačka su i antihodačka priča.

Njihovu junaku sve što treba nalazi se u zatvorenom prostoru: knjige, film i glazba. No kad ga oni nadahnu, mora izaći van, mora otići na mjesta gdje su obitavali njegovi književni junaci, gdje su se snimali omiljeni filmovi, a dobrodošao je i dobar koncert.

Tribusonov lik pripada boljoj prošlosti, vremenu kad se malo imalo i kad je još manje trebalo za sreću. Takve likove, zbog samo sebi znanih razloga, suvremeno je doba prognalo iz literature, pa će ovako nekonvencionalan i neobuzdan lik zacijelo privući pažnju brojnih čitatelja, pogotovo onih koji vole upravo takve likove iz ranijih Tribusonovih naslova«, piše na koricama »Landranja«.