Na Božić slavimo rođenje Isusa Krista u kome je Bog postao čovjekom. Veliko je to otajstvo za vjernike, za svakog čovjeka, kojemu je Bog postao blizak, jednak u svemu osim u grijehu.

O božićnim i drugim aktualnim temama, o tome kako bi se kršćani trebali postaviti prema putnicima migrantima, koliko je katolička vjera u Riječkoj nadbiskupiji življena, o pozivanju Timothyja Radcliffea i Jamesa Martina na Mediteranske teološke susrete, o osobnim pobožnostima, o stavovima Katoličke crkve prema homoseksualnim činima, u intervjuu govori riječki nadbiskup Mate Uzinić.

Kako objasniti naizgledni paradoks, da je Krist bio u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek?

– Taj paradoks je otajstvo vjere i samo ga vjerom možemo prigrliti. U Poslanici Hebrejima čitamo kako je Bog nekoć govorio ocima po prorocima, a onda je naposljetku progovorio po sinu. Sam Isus je, prema Ivanovu evanđelju, utjelovljena Božja riječ.

Biblijski Bog, Bog naše vjere, onaj je koji se kroz povijest objavljuje i približava ljudima, a vrhunac je tog približavanja Božje utjelovljenje, kada Bog postaje »Emanuel« – što znači »Bog s nama«.

Taj Bog nije, kako nas podsjeća Blaise Pascal s natpisom koji je nosio zašiven u svom odijelu, Bog filozofa, nezainteresiran za nas ljude i našu ljudsku sudbinu, nego je Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Bog koji se Mojsiju objavio kao sućutni Bog koji vidi patnje i čuje vapaje svoga naroda, Bog Isusa Krista i Bog Isus Krist koji s nama suosjeća i dijeli našu sudbinu te u sebi samome čini ponovo mogućim ostvarenje onog početnog Božjeg plana s čovjekom – zajedništvo s Bogom za koje smo stvoreni.

Isus – kao pravi Bog i pravi čovjek – uči nas tko je naš Bog, ali i tko je čovjek, odnosno za što smo stvoreni i kakvi trebamo biti.

Brat i prijatelj

Što nam govori činjenica da se Bog rodio u štalici, odnosno u špilji, na »neuglednu« mjestu te da za njegovu Majku i njezina zaručnika sv. Josipa nije bilo mjesta u svratištu?

– Prvi vrhbosanski nadbiskup, Sluga Božji Josip Stadler, koji je bio pobožan Malome Isusu, izbor upravo ovakvog Isusovog rođenja, kao djeteta, među siromašnima i odbačenima, sažeo je u jednu rečenicu: »Ovako se htjede roditi onaj koji hoće da ga ljube, a ne da ga se boje«.

Mislim da je u toj rečenici dobro sažeto božićno otajstvo. Isusovo rođenje je zapravo početak i navještaj onoga što će se dogoditi tridesetak godina kasnije u Jeruzalemu, kada će biti ubrojen među razbojnike, naći se ponovo među onima koje svijet prezire te će biti mučen, raspet i ubijen.

Drvene jasle u koje je Isus povijen i položen, simbol su i navještaj križa. U tom hranilištu možemo vidjeti i navještaj euharistije, odnosno dara Kristova tijela i krvi za naše spasenje. No, ipak mi se čini najvažnijim u njemu odbačenom i isključenom, položenom u jasle, prepoznati našu odbačenu braću i sestre, i poziv da im, poput Krista, u ljubavi služimo.

Božić nam govori da smisao postojanja nije u uzvišenosti, moći i popularnosti, nego u solidarnosti s najmanjima i u služenju braći i sestrama. Mislim da je ta logika posebno važna danas, kada živimo u društvu spektakla i u kojemu uspjeh vidimo u onome što nam se nameće kao norma – ugled, moć, utjecaj, količina novca koji posjedujemo.

Ako pogledamo na Isusa, od rođenja pa sve do smrti, on je živio život koji se potpuno odmiče od našega razumijevanja uspješnog života. To je bio život služenja, život s drugima i za druge, i upravo takav život je život koji donosi spasenje.

Tko je za vas Isus Krist?

– Za mene Isus Krist je, riječima apostola Tome, »Gospodin moj i Bog moj«. I istovremeno on je moj brat i prijatelj. To je posebnost kršćanske vjere. Imamo Boga koji nam je brat i prijatelj.

Dakako, on je i moj učitelj. Njegovim riječima rečeno, on je i moj Put. I Istina. I Život. On je onaj koji me zove i šalje, prema kojemu se želim oblikovati i kojega želim nasljedovati.

Naglašena sekularizacija

»Radujte se, kličite (…), jer je Gospodin utješio narod svoj i otkupio Jeruzalem«, donosi prvo čitanje na Božić riječi proroka Izaije. Kako vidite stanje u Riječkoj nadbiskupiji? Koliko je povjereno vam stado svjesno svojega krštenja, živi svoju vjeru i raduje se, a koliko je katolička vjera vjernika u Riječkoj nadbiskupiji tradicijska?

– Na ova složena pitanja nije moguće dati jednostavne odgovore. Nadbiskupija nisu njezine institucije koje mogu funkcionirati bolje ili lošije, nego ljudi, Božji narod u kojemu su većina vjernici laici i laikinje, a ostatak su posvećene osobe i mi klerici.

Stanje u našoj Riječkoj nadbiskupiji ovisi zapravo o svima nama i o načinu na koji – da se poslužim sinodalnim geslom – u zajedništvu s drugima sudjelujemo u poslanju Crkve. Naravno da je veća odgovornost na nama kojima je povjerena neka od odgovornijih službi u Crkvi, ali u biti svi smo odgovorni.

Među našim vjernicima nisu svi toga svjesni. To je ono što nazivate svjesnost vlastitog krštenja, ali i pripadnosti mjesnoj, u ovom slučaju riječkoj Crkvi. Tu je svjesnost potrebno razvijati. Jedan dio vjernika pripada Crkvi samo tradicijski ili formalno.

Kršteni su, primili su sakramente i njihova povezanost s Crkvom ostaje na tome. Takva tradicijska vjera, koja nije osobna, osjeća se osobito u sakramentalizaciji koja se traži, dok izostaju katehizacija, pravi navještaj evanđelja i rast u vjeri, koji vode uključenosti u vjerski život i poslanje Crkve.

Za takvo stanje nisu odgovorni samo vjernici, već i mi klerici, jer se naš pastoralni rad ponekad iscrpljuje u sakramentalizaciji, umjesto da se više pastoralno angažiramo, pa i uz suradnju laika ondje gdje je to moguće i potrebno.

Svakako, ova situacija nije nešto što se događa samo u Riječkoj nadbiskupiji. To je fenomen, odnosno problem prisutan u općoj Crkvi. U Riječkoj nadbiskupiji, u odnosu primjerice na sredine iz kojih dolazim, kako one splitske tako i dubrovačke, na nekim mjestima primjećujem nedostatak pozitivne tradicije na kojoj bi se mogla nadograđivati osobna vjera i poslanje Crkve.

Razlog tome je i vrlo naglašena sekularizacija – ponekad i s elementima sekularizma – koja je ovdje duže prisutna negoli tamo. Ipak, ne vidim to kao problem, nego kao priliku da u tim okolnostima sekularne i pluralne sredine mi kršćani, katolici, naša riječka Crkva, budemo vjerniji evanđelju koje je osobito kvalitetna ponuda.

Tada to može biti pokretač stvaranja jedne nove pozitivne tradicije koja će bolje odgovoriti izazovima našega vremena i potrebama ljudi s kojima živimo i kojima smo poslani.

Iskazati milosrđe

Često u propovijedima i javnim istupima, kao i djelovanjem, ističete kako kršćani trebaju pomagati migrantima. Caritas Riječke nadbiskupije pomagao je voditi tranzitni punkt za migrante u Rijeci, a i vi ste prošli Badnjak ondje ručali s njima. Putnika primiti je djelo milosrđa, no što kad putnik ne želi dobro domaćinu? Treba li kršćanin i njega primiti?

– Jedna od najvećih prepreka kršćanskom milosrđu, koja nije drugo doli pokušaj umirivanja vlastite savjesti i opravdanje za ravnodušnost, su predrasude koje imamo prema onima kojima bismo trebali iskazati milosrđe.

Jedna od takvih je i predrasuda da nam migranti, koji su u potrazi za boljim i dostojanstvenim životom, bili prisiljeni napustiti vlastite domove, žele nauditi. Kada bi među njima i bio netko s takvim namjerama, nije li nepošteno generalizirati i zbog pojedinaca osuditi i uskratiti djelo milosrđa svim migrantima?

Naravno da svaka osoba koja dođe i bude prihvaćena treba na jednak način kao i domaćin poštovati zakone, o čemu treba brinuti država promovirajući kvalitetnu edukaciju i integraciju. No, kršćani bi se uvijek trebali pitati što bi učinio Isus.

A on i od svojih neprijatelja čini prijatelje. To se dogodilo puno puta u povijesti. Po nama kršćanima i našem odnosu prema drugima – koji su nam braća i sestre bez obzira na sve naše razlike – to se treba moći nastaviti događati i danas.

Isus nas uči da naš bližnji nije samo onaj tko pripada našoj zajednici, nacionalnoj, vjerskoj, europskoj… i tko nama čini dobro. Uči nas da je naš bližnji svaki čovjek, a osobito onaj u potrebi. I da činimo dobro svakome. O tome ovisi hoćemo li biti istinski kršćani ili nećemo.

Na Mediteranske teološke susrete (MTS) ove godine pozvali ste dugogodišnjeg poglavara dominikanskog reda Timothyja Radcliffea, koji je i vodio duhovne vježbe za sudionike Sinode u Vatikanu u listopadu, što će reći da uživa veliko povjerenje pape Franje. Njegovi stavovi o homoseksualnosti izazivaju polemiku u katoličkim medijima i krugovima, kao i oni svećenika Jamesa Martina, koji se također javio na MTS videopozivom. Zašto ste odabrali baš njih dvojicu za gostovanje na MTS-u?

– Kako to i sugerira tema ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta »Crkva ili sekta: od otvorenosti do ekskluzivnosti«, želja nam je bila ponuditi studenticama i studentima teologije različitih kršćanskih konfesija s ovih naših prostora razmišljanje o crkvenosti i načinu na koji smo Crkva danas.

Smatrali smo da je prof. Timothy Radcliffe odličan izbor, a za pravo nam je dao i papa Franjo kada ga je pozvao na Sinodu, jer je on osoba koja nastoji graditi mostove između suprotstavljenih struja u Crkvi i tako jačati crkvenost, što je pokazao svojim zapaženim interventima tijekom MTS-a, a i kasnije na Sinodi.

S druge strane, isusovac James Martin je svećenik koji je napravio važne iskorake u odnosu Katoličke crkve prema homoseksualnim osobama te u pastoralu ovih osoba. S obzirom na to da smo na MTS-u promišljali o tome treba li Crkva biti otvorena za sve ili isključiva prema nekima, smatrali smo da nam p. Martin može pomoći u razmišljanju o onima na marginama Crkve i u razumijevanju potrebe dijaloga s homoseksualnim osobama.

Teologija »koja izlazi«

Mislite li da će se učenje Katoličke crkve u pogledu homoseksualnih čina, kao inherentno neurednih, u nekom trenutku povijesti promijeniti? I, bi li to bilo dobro?

– Hoće li se učenje Katoličke crkve po ovom pitanju mijenjati, ne mogu reći. Ono što bi svakako bilo dobro i potrebno jest da nađemo način kako homoseksualnim osobama biti pastoralno blizu, kako se ne bi osjećale odbačenima od Crkve.

O tome nam govori papa Franjo u Amoris Laetitia br. 250, pozivajući nas da poštujemo svaku osobu u njezinu dostojanstvu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, izbjegavajući svaku diskriminaciju, a posebno agresiju i nasilje.

Papa Franjo u Amoris Laetitia piše o mogućnosti da osobe primaju sakramente i ako se nalaze u okolnostima koje su objektivno teško grešne, no zbog subjektivnih faktora njihova je krivnja umanjena. Jeste li ikada kao ispovjednik smatrali da bi osobi bilo bolje dopustiti pristup sakramentima, iako ona živi u okolnostima koje su objektivno teško grešne?

– Ovim pitanjem koje se tiče moje ispovjedne prakse ulazite u područje ispovjedne tajne pa vam ne mogu dati traženi odgovor. Ipak, osvrnut ću se ukratko na ono što je papa Franjo želio izraziti u posinodskoj pobudnici Amoris Laetitia.

Papa Franjo ne mijenja crkveni nauk po tom pitanju, nego naš pristup. On nas poziva na uključivanje osoba u puninu života u Kristu, a ne na njihovo isključivanje. To je proces koji ne može biti sveden na tek jednu ispovijed.

Onima koje zanima taj proces preporučujem dokument Vijeća HBK-a za život i obitelj »Ususret svima bez iznimke« (AL 309). Može se pronaći na mrežnim stranicama Hrvatske biskupske konferencije.

U tim smjernicama razrađeno je to pitanje, na tragu Amoris Laetitia i sličnih dokumenata nekih drugih biskupskih konferencija. U njima taj proces ima četiri koraka: prihvaćanje, praćenje, razlučivanje i uključivanje u crkvenu zajednicu. Ovi koraci ne vode nužno primanju sakramenta, nego i drugim načinima integracije u život Crkve i njezinog poslanja.

Gdje je granica u razvoju teološkog nauka, a gdje počinje napuštanje »pologa vjere«?

– Razvojem teološkog nauka ne napušta se polog vjere. Pologu vjere su potrebni uvijek novi izričaji, a upravo tome služi teologija koja nam, polazeći od okolnosti i potreba vremena, kulture i ljudi s kojima živimo i koristeći se drugim znanostima, pomaže bolje razumjeti i razviti različite aspekte onoga što vjerujemo.

Polog vjere je temelj i polazište svakog teološkog promišljanja. Zadaća teologije je uvijek na nov način evanđelje »prevoditi« u današnje jezike i okolnosti vremena u kojemu živimo. Zato nam je potrebna, kako kaže Papa, teologija »koja izlazi«, odnosno teologija koja u svjetlu Božje objave tumači sadašnjost, otkrivajući nam nove puteve za budućnost.

Iz perspektive vjere

U slučaju žene koja je nosila bolesno dijete prošle godine rekli ste da »nema gotovih recepata«. No, ne nudi li Crkva vrlo jasno u slučaju pobačaja, pa i u mnogo drugih stvari, »gotov recept«, kojim čuva dobrobit čovjeka i vjernika? Na primjer, kako KKC navodi »Već od prvoga stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenjiv.« Jedini slučajevi u kojima se može abortus smatrati »dopuštenim« unutar nauka Crkve su oni slučajevi u kojima se radi o činu s dvostrukim učinkom, da je neželjen pobačaj posljedica nekog drugog čina koji je po sebi dobar, tj. zahvata kojim se spašava život majke?

– Nauk Katoličke crkve o pobačaju je jasan i mi katolici smo pozvani živjeti u skladu s njim, kao i na to da drugima naviještamo istinu o dostojanstvu i zaštiti ljudskoga života. Kad je riječ o slučaju koji spominjete, nisam se referirao na taj nauk kao takav, nego prvenstveno na način kako ga iznosimo.

Ako nauk smatramo tek »receptom«, onda postoji opasnost da ga koristimo kao kamenje koje nabacujemo. Nauk Crkve zahtijeva obraćenje, i to prvenstveno nas samih. A zahtijeva isto tako da se zalažemo za zaštitu ljudskog života u svim njegovim fazama, odnosno za zaštitu kako nerođenih, tako i svih rođenih čija su prava ili čije je ljudsko dostojanstvo ugroženo – siromašnih, bolesnih, beskućnika, migranata i drugih.

Novi izazovi

Mislite li da svojim tumačenjima i načinom komunikacije ponekad »otuđujete« dio vjernika koji imaju »tradicionalniji« pogled na vjeru? Ako kršćansku vjeru treba predstaviti na način koji će privući ateiste, što je u redu i pohvalno, ne treba li naći način i da se oni »tradicionalniji« ne osjete kao da je njihovo poimanje vjere manje »vrijedno«, s obzirom na »moderan« pristup? Naravno, u katolicizmu je nezahvalno govoriti o »modernom« i »tradicionalnom«, no u nedostatku boljih termina, koristim te svjetovne.

– Poslanje Crkve je da Božja riječ dopre do srca svih ljudi i svojim načinom komunikacije nastojim približiti poruku evanđelja današnjem čovjeku. Nije tu riječ o obezvrjeđivanju tradicionalnog poimanja vjere, već o nastojanju progovaranja o aktualnim problemima, što sa sobom nosi i jedan suvremeniji pristup.

Jer prenositi poruku evanđelja danas nije isto kao prije dvadeset godina ili više. Živimo u vremenu brzih promjena koje pred nas neprestano stavlja nove izazove što zahtijeva napor da te probleme razumijemo i sagledamo iz perspektive vjere te nadahnuti evanđeljem.

Crkva je kroz povijest uvijek tako činila, to čini papa Franjo, kao i drugi pape prije njega, kao i koncili, dovoljno je da se sjetimo Drugog vatikanskog koncila. Crkva poziva na inkulturaciju, zbog čega je neophodno poznavati suvremenu kulturu koja se mijenja.

Mi smo narod na putu pozvan čitati znakove vremena kako bi svakom čovjeku u svakom vremenu mogli prenijeti poruku spasenja. Zato i govorimo o sinodskom hodu i slušanju radosti i nada, žalosti i tjeskoba današnjega čovjeka. Ako ne budemo čitali znakove vremena i rasli u svojem razumijevanju evanđelja i Božje riječi, nećemo ostati vjerni svojem poslanju.

Poziv na svetost

Koje pobožnosti njegujete i u kojeg se sveca ugledate?

– Njegujem pobožnosti svojstvene nama svećenicima, kao što su misa, časoslov, meditacija, krunica. Osobito mi se sviđa molitva zlatne krunice u kojoj molim Isusa da moje srce preoblikuje po svome srcu.

Osim svoga imenjaka Mateja, carinika i grešnika, nadahnjuju me sveci koje mi je život stavio na put. Neću ih spominjati jer bi to bile male litanije. Svaki od tih svetaca mi je posebno nadahnuće i poziv da i sam ostvarim onaj temeljni kršćanski poziv u koji trebaju biti uklopljeni svi ostali pozivi koje imamo, a to je poziv na svetost.

Budimo mirotvorci

Božić je blagdan mira. Želimo li ga slaviti kako dolikuje, postanimo graditelji mira počinjući od vlastitog srca. Budimo mirotvorci! I poštujmo jedni druge, kako bi stvarnost i našega života postala anđeoska pjesma božićne noći: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim! Neka je svima blagoslovljen Božić i mirom ispunjena nova 2024. godina!