Trenutak je bio, zapravo, klasičan. Gotovo kliše. Nagla erupcija radosti za svakim od stolova u kafiću; netko je digao ruke, netko skočio na noge, svi su vikali. Samo, na ekranu nije bilo zelenog terena, igrača, lopte ili štoperice. Na ekranu je bila sudnica osječkog suda i srednjovječni čovjek koji je čitao s papira.

Nepravomoćna zatvorska kazna za Zdravka Mamića dočekana je tako s eksplozijom oduševljenja s kojim se inače poprati gol u nekoj ključnoj nogometnoj utakmici, pa u sekundi iz svih prokuljaju radost i olakšanje.

Ovaj put to se dogodilo zato jer netko mora iza rešetaka. A lokal u kojem se opisana scena odvijala nalazio se, pritom, u centru Zagreba.

Slika je to sramotne ostavštine Zdravka Mamića i društva koje mu je dozvolilo da postane najpreciznija živuća metafora hrvatske tranzicije. Činjenica da je gospodin trenutno u bijegu možda ipak uspije probuditi stanovitu naznaku naznake optimizma.

Razlika primitivizma

Puno se posljednjih godinu dana govorilo o tome da je Ivica Todorić slika hrvatske tranzicije. A puno se, i previše, gorčine sručilo na njegovu glavu; valjda se to tako dogodi kad »padne« onaj o kojem godinama nisi smio, ili se usudio govoriti i pisati. Sve brane koje je Todorićev imperij stavljao između sebe, medija i politike su odjednom popustile, pa se Gazda takorekuć preko noći obreo od onog pred kojim se mikrofoni sklanjaju, do onog koji bježi po londonskim uličicama kako ne bi morao slušati pitanja.

Svi ti pojasevi PR obrane, svi dealovi s politikom, sva zapošljavanja djece »važnih«, svi »oglasni paketi« koji su podrazumijevali izostanak bilo kakvog kritičkog tona pri spominjanju »marketinškog partnera«, sve to odjednom je nestalo, a razvlašćeni Gazda, umjesto da kao normalan čovjek zna da novinari i kamere nisu streljački vod i s osmijehom priča što hoće, bježi u mrak u panici od nepoznatog.

Na ljudskoj razini, doista tužno.

Todorić, stoga, svakako funkcionira kao lice hrvatske tranzicije, one zastale na pola puta između socijalizma i kapitalizma i do grla umočene u živo blato klijentelizma i raznoraznih ortačkih pogodovanja, koja su, kako smo vidjeli u aferi Hotmail, bez imalo napora preživjela i pad samog Gazde. Međutim, u tom kontekstu je ipak Todorićev lik tek nejasna skica, kratka priča, u odnosu na naturalistički, detaljan roman, koji se otvara i površnim uvidom u lik i djelo maksimirskog bjegunca.

Jer, Gazda je vodio ozbiljnu firmu. Regionalnog giganta. Ima itekakvih zasluga i za domaću poljoprivredu. Iako je oko sebe daleko prije pada širio vonj ortačkog kapitalizma i projicirao vlastiti utjecaj na blokadu svih mogućih institucija (od državnih do medijskih) koje su mu mogle stajati na putu, ipak je, za Zdravka Mamića, bio daleko dostižna »Liga prvaka«.

Todorić je bio biznismen, u poslu u kojem je profit bio osnovni cilj.

Biznismen je bio i Mamić, nema što. Vodio je ozbiljnu firmu. Regionalnog giganta. Vrtio je stotine milijuna. I on je, u svom fahu, širio (da širio… lopatama oko sebe bacao) vonj ortačkog kapitalizma i projekcijom vlastitog društvenog utjecaja blokirao sve moguće institucije koje su mu mogle stajati na putu.

Međutim, dvije su ključne razlike među dvojicom »heroja« ranog hrvatskog kapitalizma.

Zdravko Mamić je oko sebe, svoje klike i svog »projekta« širio ustrajan zadah najnižeg primitivizma. Ako hoćete, najgore balkanštine (u negativnom smislu, jer Balkan svakako nije samo negativan pojam). Bezbrojne bezumne press konferencije s proklinjanjem i prostačkim vrijeđanjem svakojakih neprijatelja, sumanuto ponašanje u javnosti, pritisci i prijetnje maloljetnim igračima i njihovim roditeljima, uporno zaklinjanje u Hrvatsku i Dinamo koje je, sudeći po nepravomoćnoj presudi (a ide još jedna optužnica, za još više novca) temeljito i brutalno opljačkao – sve to ipak je slika prva tri desetljeća Hrvatske mnogo veće i preciznije rezolucije od one na kojoj se smješka Ivica Todorić. Jer, ako su todorići zavezali institucije kako bi maksimizirali vlastite profite, mamići su takvoj akciji dali i specifičan kolorit, miris i okus, zbog kojeg su bili (a i sad su ponegdje) – cijenjeni kao »ljudi iz naroda«.

Slikovito, dok je Todorić u skupom odijelu obitavao na vrhu Ciboninog tornja, Mamić se gol do pasa valjao po podu narodnjačkih klubova.

Sve izgubili dabogda

Druga ključna razlika je u simbolici.

Nju, primjerice, nije htio, ili se nije usudio shvatiti Zoran Milanović koji je i u svojoj posljednjoj premijerskoj kampanji ponavljao kako nogomet nije baš najvažnija stvar, braneći se od pitanja o močvari koju je uspio tek – načeti.

Naime, iako su se u Agrokoru vrtjele ozbiljnije milijarde, simbolička važnost nogometa u hrvatskom društvu daleko je veća od značaja jedne kompanije – ma kakva i kolika ona bila.

Pogotovo kad je riječ o Dinamu (ili Hajduku, koji je druga duboka društvena priča sa zasad mnogo sretnijim raspletom); klubu koji je jedno vrijeme bio najjači simbol nacionalnog otpora i identiteta. Danas je Dinamo simbol kriminala, povlaštenosti, otuđenosti i privatnog interesa. Današnjem, Mamićevom Dinamu, su navijači odavno okrenuli leđa.