RIJEKA  Na vijest kako su vaterpolisti Primorja Erste Bank u osmini finala Euro kupa izvukli Dinamo iz Tbilisija čovjek se instiktivno sjeti prastare šale, izjave ondašnjeg izbornika nogometne reprezentacije bivše države Milana Miljanića o susretu sa Sjevernom Irskom na SP-u u Španjolskoj 1982. godine, poruke »za Sjevernu Irsku znamo da je daleko i da je na sjeveru«. U ovom slučaju i prosječni bi Riječanin mogao kazati »za Gruziju znamo da je daleko i da je na istoku« i ne bi puno pogriješio i bez zalaženja u geografske detalje. Tbilisi je u državi na obalama Crnog mora, nekadašnjoj članici SSSR-a i ruskoj susjedi, a i samo spominjanje Kavkaza dovoljno govori o golemim prostranstvima između nje i Rijeke.

U tome i jest kvaka, uzrok zabrinutosti u riječkom klubu, u mjesecu kada se ljudi raduju, na Kantridi su na leđa iznenada dobili težak uteg koji sami jednostavno ne mogu nositi. Riječ je, naime, o financijskom udaru na proračun Primorjaša koji je nakon izvlačenja parova osmine finala ovog izazovnog međunarodnog natjecanja kao dron stigao na Kantridu onako ispod radara i ima razoran učinak na »kasu«. Surovi podaci kazuju kako je Gruzija od Lijepe naše udaljena preko tri tisuće kilometara cestovne vožnje. Nije da nas baš dijeli ocean, ali čovjek se sjeti Škota dok sinu govori »šuti i plivaj dalje, Amerika je daleko«, kada pomisli da bi Primorjaši, ne dobiju li neku financijsku pomoć na utakmicu uzvrata s Dinamom 23. ožujka, morali putovati skoro dva dana, naravno, sve uz obavezne odmore. Cinik bi kazao neka odmah polako krenu na put po prvoj utakmici u Rijeci 8. ožujka. Naravno da ta varijanta ne dolazi u obzir, htjelo ne htjelo, Primorja EB će poletjeti k Tbilisiju pa makar taj let odnio i polovinu klupskog proračuna.

Rubikova kocka

U takvim razmišljanjima prolazi vrijeme čelništvu kluba dok pred sobom gleda ovu neugodnu Rubikovu kocku, ispada da je sport sada skroz u drugom planu. Onako, kao usput, poručeno je kako tamošnji Dinamo suparnik po mjeri s kojim se mlada riječka momčad može nositi i ima šanse za ulazak među osam najboljih, za novi zapaženi doseg riječkog sporta koji je već ostvaren ulaskom u nokaut fazu. S obzirom na ove financijske nepogodnosti, koje su se iznenada poput oblaka nadvile nad klub s bazena Kantride, ispada da bi bolje bilo da je ždrijeb namijenio nekog mnogo težeg, ali zato i mnogo bližeg suparnika. Sve ovo podsjeća na iščekivanje objavljivanja imena suparnika u skupinama, kada se u željenom ishodu ždrijeba podjednako navijalo za što lakše i isto tako što bližeg suparnika, u stilu »sve, samo zrakoplovom ne«. Gledajući iz tog kuta, skupina je bila skoro pa po mjeri, od svih tih putovanja autobusom se išlo u Šabac i Budimpeštu, letjelo se samo u Hannover.

Sada je kako je, uprava kluba živi s porukom »letjeti se mora«, od nje se ne može pobjeći. Sve to nakon bombastične pobjede s uglednim mađarskim BVSC-om od 19.10 koju se spominjalo kao povijesnu uz kontataciju da se teško prisjetiti kada je u vaterpolu neki klub prebrisao toliki minus da bi na konačnoj ljestvici ove skupine preuzeo prvo mjesto pred budimeštanskim konkurentima. Tada su svi »trčali u pomoć pobjednicima«, neka sada čim prije, u ovom mjesecu darivanja priskoče u pomoć kada treba skupiti nužne novce za putovanje, očito preskupo za skroman klupski buđžet. »Lako je u dobru dobar biti, na muci se poznaju junaci.« Ne bude li takvih »junaka«, ispast će da su trener Igor Hinić i njegovi mladi, ali nadareni riječki učenici vaterpola tim lijepim europskim uspjesima umjesto adventskog vijenca, vodstvu kluba namaknuli oko vrata prijeteću omču, koje se treba bilo kako riješiti. U ovom slučaju uprava, s obzirom na ono s čime raspolaže, kao da je vezanih ruku, teško može bez tuđe pomoći skinuti tu omču. Nije valjda da će se kao svojevremeno veslači Jadrana, vaterpolisti Primorja EB pojaviti na Korzu, moleći prolaznike za pomoć.

Sjajna generacija

Nedavno je na ulazu u riječki bazen svečano obilježeno postavljanje nove ploče s trofejnim imenima riječkih vodenih sportova. Blještalo je od tolikih trofeja ovih zvijezda riječkog i svjetskog vaterpola, od te neviđene izložbe za ponos s niskom brojnih europskih, svjetskih i olimpijskih zlata do kojih su doplivali ovdašnji vaterpolski delfini. Kada je u nizu obraćanja neki od govornika spomenuo i onu famoznu »svijetlu budućnost«, oni stariji su se mogli samo nasmijati i u sebi pomisliti kako o takvoj budućnosti sluša još od malih nogu. Na fešti je, naravno, bio i riječki gradonačelnik Marko Filipović, bilo je još uglednika, naravno i fotografiranja s osvajačima odličja na velikim natjecanjima. Lijepo bi bilo da se nađu u prvom planu za građenje financijske konstrukcije za let u Tbilisi jer ožujak i nije tako daleko kako se doima.

Inače, ova epizoda po izvlačenju parova dokaz je faze Euro kupa da je kao suha cjepanica pala na vječno tinjajući žar, razbukala je vatru problema, koji su nažalost desetljećima »vječni plamen« vrhunskog riječkog sporta. Misli se na adekvatno, sustavno rješenje financiranja. Ove jeseni samo još što galebovi ne kriče kako Primorje EB ima sjajnu generaciju nadarenih riječkih mulaca, koji uostalom iz utakmice u utakmicu potvrđuju talent. No, kao što galeb ne živi od krika, već mu treba riba da ne ugine od gladi, tako i ove buduće asove treba financijski dostojno pratiti. Brzo će proći vrijeme njihovog igranja »za čips i kikiriki«, već su bogatiji klubovi bacili oko na ove buduće reprezentativce, ne bude li ovdje za njih prave ješke, zagrist će onu primamljiviju bez obzira na to tko ju je ponudio.

Ponovilo bi se tako nešto toliko puta već viđeno, kao nekada jedan Samir Barać, Igor Hinić, Damir Glavan i da ne nabrajamo, tako bi ovi njihovi nasljednici pošli stopama svojih sportskih uzora igrajući daleko od rodnog, voljenoga grada. Naslušali smo se o ljubavi prema Rijeci, o »gradu koji teče«, u ovom neželjenom raspletu riječki talenti bi otplovili negdje drugdje. I tu vrijedi ona prastara »koliko para, toliko glazbe«, ne riješi li se pitanje financiranja, utihnut će lijepe skladbe s Kantride, jesenas toliko često pri vrhu top liste riječkih sportskih zbivanja.