Oni koji su poznavali Dašu Drndić znali su koliko je njena osionost samo ljuštura iza koje se krije sasvim jedna druga osoba, koja je osim na nepravdu bila iznimno osjetljiva i na odnos prema djeci i starijima, prema bolesnicima. Njene su joj »cimerice« na onkološkom odjelu riječke bolnice uzvraćale podrškom, uvjeravajući je da će ona još putovati i pisati
Od posljednjeg pojavljivanja u javnosti do definitivnog odlaska Daše Drndić prošlo je tek nešto više od mjesec dana. Željela je pisati, putovati, družiti se dok god za to bude imala snage. »Kad legnem u krevet – želim umrijeti! Jer tada život za mene više neće imati smisla!« govorila je.
Tako se nekako i dogodilo… Nakon duge, opake bolesti s kojom se herojski nosila, njenih dvadeset i pet riječkih godina okončano je u utorak, 5. lipnja navečer. Za njom ostaje dvanaest knjiga, prevedenih na isto toliko jezika.
Opće je poznato da je Daša u Rijeku došla svojom odlukom. Iz Beograda, gdje je diplomirala na Filološkom fakultetu i do devedesetih godina radila kao urednica i dramska spisateljica na Radiju. Kad je zaratilo, nije više mogla otrpjeti srpski nacionalizam; nije mogla dozvoliti da u njenu kći upiru prstom i govore da joj je »majka neprijatelj naroda«. U Rijeci je u to vrijeme živio njezin otac, hrvatski antifašist iz Istre, novinar (utemeljitelj Glasa Istre) i diplomat, jedan od vođa istarskog ustanka protiv Italije 1943. godine, pisac proglasa »Istarski narode« i autor teksta Pazinskih odluka Ljubo Drndić, koji je prošao put od iskrenog istarskog domoljuba i člana Komunističke partije Hrvatske do čovjeka koji je smetao partijskim političkim strukturama. Pa su ga, kao i mnoge uvjerene komuniste – maknuli.
Ostati i/ili otići
Daša je u Rijeku došla s brdom knjiga. Bez novca, o čemu nije nikome govorila. Uostalom, na prste jedne ruke mogla je nabrojiti ljude koje je poznavala u Rijeci… Nedjeljom je s kćerkicom odlazila na ručak k ocu na Kantridu, pješice, jer nisu imale za autobusnu kartu… Ali Daša se nije žalila na to. Više ju je boljelo što njena kći u razredu i susjedstvu nema prijatelja, što se nitko – osim jedne male Romkinje – ne želi družiti s njom… Odbačenost koju su doživjele u Beogradu samo se nastavila u Rijeci. Posla, onog u struci, ili barem približno, nije bilo. Govorili su da je njezin hrvatski tvrd, da nema ispravne naglaske, da se čuje odakle je došla… A to nije bilo zgodno u to vriijeme. Pa je radila kao odgajateljica u privatnom vrtiću na engleskom jeziku. Jedina svijetla točka u njihovu životu bila su ljeta u Rovinju, gdje je Daša uspjela sačuvati mali stan. Tamo je vozila bicikl i plivala cijelog ljeta. Samo u moru ona je bila ona nekadašnja Daša, britke misli, uspravna, nepomirljiva prema nepravdi, crvenokosa ljepotica koje su se bojali i koju su obožavali.
Pitala sam ju jednom misli li da je pogriješila što je došla u Rijeku. Možda bi u Zagrebu njen život bio lakši – u rodnom je gradu imala prijatelje! Uostalom dva radijska dramska programa surađivala su desetljećima i u Zagrebu je bila cijenjena. Ako ništa, tamo je više ljudi znalo tko je nego u Rijeci!
»Da sam tako učinila, ne bi danas bilo ovih knjiga, na koje sam toliko ponosna! U Zagrebu bih se uljuljala u okrilje prijatelja koji bi me zaštitili od najgoreg, bila bih jednako nezadovoljna, ali nikad do te mjere da odem!« rekla mi je.
A Daša je odlučila otići. Njena ciljana zemlja bila je Kanada, tamo je nastala njena prva knjiga – »Marija Czestohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu« – objavljena u Rijeci 1997. godine, da bi već 1998. objavila i drugu knjigu – »Canzone di guerra«. Daša Drndić pisala je o imigrantima i mukama asimilacije u nova društva, daleko prije nego što je to postalo »in« u Europi… Narednih petnaestak godina objavila je romane »Totenwande«, »Doppelgänger«, »Leica format«, »Sonnenschein«, »April u Berlinu«, »Belladonna« i »EEG«.
Ponosna i sretna
Veliku popularnost i prijevode na više jezika doživio je njen roman »Sonnenschein«, koji je u prijevodu na engleski jezik dobio naslov »Trieste«. Još veću pažnju na inozemnom literarnom tržištu, kao i važne nagrade dobio je roman »Belladonna«, a »EEG« tek izlazi na egleskom jeziku. Knjiga je prevedena i autorica se, budući da je bila vrsna anglistica, nadala da će imati snage izvršiti prvu korekturu. Tekst je ostao netaknut u njenom kompjutoru.
Ali Daša je – unatoč podozrenju liječnika – prije toga otišla u London i 10. travnja osobno primila nagradu Europske banke za obnovu i razvoj, koja je ove godine pripala autorima triju najboljih knjiga objavljenih prošle godine u Velikoj Britaniji. I pojavila se krajem travnja na predstavljanju reizdanja »Umiranja u Torontu« u riječkoj knjižari Ex libris. Te večeri bila je ponosna i sretna. Okružena Riječanima i prijateljima koji su sa svih strana došli u Rijeku, Daša je ponosno gledala kovčeg s njenim knjigama za koje je dobila dva Kiklopa, nagradu Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja, nagradu Fran Galović… I američka, britanska, talijanska, njemačka, austrijska, poljska, finska, albanska, srpska, makedonska, slovenska i ina izdanja svojih knjiga koje su impresivno izvirivale iz kofera…
Daša Drndić rođena je 1946. u Zagrebu. Diplomirala je 1968. na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Kao Fulbrightov stipendist 1971. magistrirala je dramaturgiju u SAD-u (Southern Illinois University), a kao stipendist američkog sveučilišta Case Western Reserve započela je rad na doktoratu koji je završila u Rijeci (temom o protofeminizmu i političkom angažmanu određenih spisateljica kroz njihova djela). Radila je kao profesorica engleskog jezika, kao urednica u nakladničkoj kući Vuk Karadžić u Beogradu, kao urednica-dramaturginja u Dramskom programu Radio Beograda, kao odgajateljica u engleskom vrtiću u Ičićima, kao asistent za školstvo pri UNHCR-u u Rijeci, kao emigrant, lektor za hrvatski i srpski jezik na University of Toronto, Kanada. Kao izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci predavala je britansku književnost, kreativno pisanje, literaturu na filmu i modernu angloameričku dramu. Napisala je 12 knjiga proze od kojih su neke nagrađene i prevedene na engleski, francuski, njemački, poljski, nizozemski, mađarski, slovački, slovenski, talijanski, finski, albanski i makedonski, a odlomci iz proze na još nekoliko jezika.
Objavila je »Put do subote« (1982.), »Kamen s neba« (1984.), »Marija Czestohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu« (1997.), »Canzone di guerra« (1998.), »Totenwande/Zidovi smrti« (2000.), »Doppelgänger« (2002. i 2005.), »Leica format« (2003.), »After Eight: književni ogledi« (2005.), »Sonnenschein: dokumentarni roman« (2007.), »April u Berlinu« (2009.), »Belladonna« (2012.) i roman »EEG« (2016.).
Daša Drndić napisala je i realizirala tridesetak igranih i dokumentarnih radiodrama koje su emitirane u Hrvatskoj i inozemstvu te objavila tridesetak kratkih priča od kojih su neke nagrađene. Pisala je eseje i književnu kritiku. Prevodila je s engleskog i na engleski. Od 1968. do 1991. bila je članica Društva književnih prevodilaca Srbije. Bila je članica Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog P.E.N. centra.
Sve Dašine knjige nastale su u Rijeci, napisane su u stanu na Brajdi između predavanja studentima anglistike na Filozofskom fakultetu, gdje je konačno radila u struci, a uvjet za taj posao, unatoč literanim priznanjima, bio je formalan: znanstveni doktorat. Pa je Daša Drndić – između rada sa studentima i pisanja knjiga – i doktorirala! A kad je napunila 65 godina – iako je imala uvjete da ostane u radnom odnosu na Fakultetu – morala je u mirovinu. Za ostanak joj je trebala podrška kolektiva, a taj je bio podijeljen. Kako tipično naše… Trebao joj je još svega jedan glas za prevagu, a i dekan fakulteta tom se prilikom – uzdržao od glasanja.
Posljednja putovanja
Tada je nastala »Belladonna« – roman o Andreasu Banu, osjetljivom, tankoćutnom intelektualcu, umirovljenom psihologu, vrlo slične sudbine Dašinoj…
Svoj opus Daša je zaključila knjigom znakovita naslova – »EEG« – što je skraćenica za elektroencefalografiju, medicinsku pretragu koja snima aktivnost mozga i registrira njegovo umiranje. Daša Drndić ovim je romanom registrirala umiranje društva mozga. Što nadilazi granice grada, ove države, Europe…
Posljednje godine života Daša Drndić provela je kao autorica popularnija u svijetu nego kod kuće. Nitko joj nije pisao ružne stvari po vratima stana niti ostavljao eksplozivne naprave u sandučiću, ali ju je okruženje prilično uspješno ignoriralo. Iako to nije pokazivala, jer bila je Daša iznad svega ponosna žena, boljelo ju je što njena djela, pa ni u Noćima knjige, nikada nisu predstavljena čitateljskoj publici Gradske knjižnice u Rijeci! Rekli su joj da je to zato što je njeno pisanje neprohodno, na što je Daša zaključila: »Čudno! A nije bilo ‘neprohodno’ za čitatelje knjižnica u Bujama, Umagu, Puli, Balama, Rovinju, Poreču…«
Od dolaska u Rijeku Daša nije imala automobil. Za kretanje gradom nebitno – stanovala je u centru. Za ljetne odlaske u Rovinj – prebitno. Ali čovjek se navikne… Na posljednje putovanje po njegovoj ljubljenoj Istri, Daša je oca odvela autobusom – urna je bila na sjedištu do nje. Posljednje putovanje i posljednji razgovor s ocem… Potom sahrana u Karojbi, uz zvuke njemu omiljene Brajšine pjesme »Krasna zemljo, Istro mila« Brata Gojka Daša je prošle godine, iako već bolesna i teško pokretna, sahranila u Beogradu, gdje je živio do devedesetih, a onda se preselio u Pulu. I tiho umirao kao Andreas Ban… Daša ga je vratila tamo gdje je jedino pripadao.
Sve u životu Daše Drndić imalo je snažan simbolički pečat i nepokolebljiv smjer. Ona je, kao i otac i brat, bila uvjereni antifašist, zalagala se za prava drugih, mnogo više nego za svoja. Oni koji su ju poznavali, znali su koliko je njena osionost samo ljuštura iza koje se krije nježno biće, posebno osjetljivo na nepravdu. Bila je iznimno osjetljiva na odnos prema djeci i starijima, prema bolesnicima. Njene su joj »cimerice« na onkološkom odjelu riječke bolnice uzvraćale podrškom, uvjeravajući ju da će ona još putovati i pisati.
»Fale mi moji rakovci«, govorila je nakon povratka kući. Gotovo bi se moglo reći da je čeznula za tim mikrokozmosom, zaštićenim od vanjskog svijeta u kojem su bolesnici smetnja zdravima. Na odjelu onkologije – svi su isti. Svijet bez protekcije. Ideal Daše Drndić.
