Ove je godine nakladnik Vuković & Runjić, u prijevodu na hrvatski Dinka Telećana, objavio knjigu »Civilizacija spektakla« peruanskog književnika Marija Vargasa Llose.

Pod punim imenom Jorge Mario Pedro Vargas Llosa rođen je 1936. u Arequipi u Peruu. Školovao se u Boliviji, gdje mu je djed bio konzul, zatim u domovini, u Piuri i Limi, a u Callau je pohađao vojnu školu. Radio je u novinama i na radiju, književnost i pravo studirao u Limi, a potkraj 1950-ih živio je u Europi, isprva u Madridu, gdje je surađivao u književnim časopisima i studirao, a potom i u Parizu te Londonu. Jedan je od najistaknutijih i u svijetu najpopularnijih pisaca takozvanog hispanoameričkoga booma. Svoj je »novi realizam« najavio već prvim romanom »Grad i psi«.

Uslijedio je roman »Zelena kuća« u kojem uspjelo spaja mitske i popularne motive te ponovo otklanja linearno pripovijedanje, a u opsežnom je političkom romanu »Razgovor u katedrali« prikazao raspad peruanskog društva za diktature Manuela Odrije. Satirična je slika vojnoga i religijskoga fanatizma u Peruu roman »Pantaleón i posjetiteljice«, dok je »Tetka Julia i piskaralo« ironična i blagohumorna evokacija vlastitih mladalačkih ljubavnih epizoda. Jedan je od vrhunaca njegova pripovjednog umijeća »Rat za kraj svijeta«, polifonijski roman-rijeka o vjerskome fanatizmu u Brazilu potkraj 19. stoljeća. Zrelo mu je i zapaženo ostvarenje roman »Jarčevo slavlje« o događajima za diktature Rafaela Leónidasa Trujilla y Moline.

Objavljivao je i studije o stvaralaštvu drugih pisaca; iznimno je ostvarenje ona o Gabrielu Garciji Márquezu, a pisao je i o Gustaveu Flaubertu, Jean-Paulu Sartreu, Albertu Camusu i drugima. Objavio je i drame te publicistička djela na razne teme. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2010. godine, a dobitnik je i drugih važnih književnih priznanja, među ostalim nagrade PEN/Nabokov, Cervantes i Grinzane Cavour. U političkome je djelovanju prošao put od mladenačkog oduševljenja marksizmom, potom davanja potpore vladavini Fidela Castra Ruza, preko razlaza s tom političkom opcijom nakon procesa kubanskomu pjesniku Hebertu Padilli, pa do priklanjanja liberalizmu s čijih se pozicija neuspješno kandidirao na peruanskim predsjedničkim izborima 1990. godine (o tome je iskustvu 1993. pisao u memoarima »Riba u vodi: sjećanja«).

U knjizi »Civilizacija spektakla«, objavljenoj 2012. godine, Mario Vargas Llosa iz različitih aspekata analizira fenomen kulture. Pritom je jedna od njegovih polazišnih teza da je kultura u prošlosti bila svojevrsna vitalna svijest koja je neprestano pomlađivala i oživljavala svakodnevnu stvarnost, dok je danas ponajviše mehanizam razbibrige i zabave. Ova knjiga eseja propituje tu preobrazbu potvrđujući kako Vargas Llosa nije tek jedan od najboljih romanopisaca današnjice, već i jedan od najgorljivijih društvenih kritičara. Knjiga počinje esejem naslovljenim »Preobrazbe jedne riječi«, u kojemu pregled pojma kultura autor započinje referirajući se na glasoviti esej T. S. Eliota »Bilješke prema definiciji kulture« iz 1948. godine kao polazištu svojih razmatranja. Konstatirajući da je kultura, u tradicionalnom smislu riječi, u naše doba na rubu nestanka, Vargas Llosa citira Eliota: »Ne vidim razloga zbog kojeg se propadanje kulture ne bi nastavilo još mnogo dalje i zbog kojeg ne bismo mogli predvidjeti razdoblje koje će znatno potrajati i o kojem će biti moguće kazati da nema kulture.« Nakon tog citata Vargas Llosa zaključuje da je to razdoblje upravo ovo naše.

Dvadesetak godina nakon objavljivanja Eliotove knjige, George Steiner mu je odgovorio svojim djelom »U dvorcu Modrobradog. Bilješke za redefiniciju kulture«, sablažnjavajući se zbog činjenice da je veliki pjesnik »Puste zemlje« mogao napisati traktat o kulturi tek što je završio Drugi svjetski rat, a da tu temu ni na koji način nije povezao s užasnim pokoljima i holokaustom. Steiner nastoji ispraviti taj nedostatak analizom kulture koja u prvi plan stavlja njezinu povezanost s političko-društvenim nasiljem. Zatim se Mario Vargas Llosa referira i na knjigu Guyja Deborda »Društvo spektakla« iz 1967. godine. Nastavljajući svoj pregled pojma kulture, autor navodi da dobar broj radova posljednjih godina nastoji definirati karakteristična obilježja kulture našeg vremena u kontekstu globalizacije, mundijalizacije kapitalizma i tržišta te izvanredne tehnološke revolucije. Vezano za to navodi rad Gillesa Lipovetskog i Jeana Serroya pod naslovom »Kultura-svijet. Odgovor na dezorijentirano društvo«. U njemu se tvrdi da se u današnje vrijeme ustoličila globalna kultura koja stvara, prvi put u povijesti, kulturne nazivnike u kojima sudjeluju društva i pojedinci na pet kontinenata.

Knjiga sociologa Frédérica Martela »Mainstream kultura« iz 2010. godine pokazuje da je kultura-svijet već za nama, a zamijenila ju je »kultura razonode«. U Martelovoj knjizi ne govori se o knjigama, ni o slikarstvu i kiparstvu, ni o klasičnoj glazbi i plesu, ni o filozofiji i humanističkim znanostima uopće, nego isključivo o filmovima, televizijskim emisijama, videoigrama, mangama, rock, pop ili rap koncertima, videima i tabletima i »kreativnim industrijama« koje ih proizvode, zagovaraju i promiču, to jest o zabavama za široku publiku koje zamjenjuju i na kraju će dokrajčiti kulturu prošlosti. Za tu novu kulturu ključni su masovna industrijska proizvodnja i komercijalni uspjeh. »Iščeznuće stare kulture donijelo je sa sobom iščeznuće starog poimanja vrijednosti. Jedina postojeća vrijednost danas je ona koju određuje tržište«, navodi Vargas Llosa, zaključujući da je od T. S. Eliota do Martela ideja kulture doživjela mnogo više od postupne evolucije – posrijedi je traumatična promjena iz koje je iskrsnula nova stvarnost, u kojoj jedva da su preostali tragovi one stvarnosti što je njome nadomještena.

U svojoj knjizi Vargas Llosa prati srozavanje pojma kulture, osobito žaleći za nestankom lika intelektualca: veći dio dvadesetog stoljeća književnici i književnice vodili su političke, estetske i moralne razgovore, a danas su gotovo nestali iz javnog diskursa. Ovime nobelovac bez dlake na jeziku daje oštru, ali suštinsku kritiku našeg vremena. Kako je za The New Criterion napisao Malcolm Forbes: »Provokativna zbirka eseja o brzom propadanju intelektualnog života, koja uspijeva u dvostrukom podvigu bacanja svjetla i širenja tame… Pa ipak, pred kraj ovih inteligentnih, prodornih, rigoroznih, ali sporadično žalosnih eseja možemo otkriti tračak nade.«

Na pitanje što znači civilizacija spektakla, Vargas Llosa daje sljedeći odgovor: to je civilizacija svijeta u kojem prvo mjesto na važećoj ljestvici vrijednosti zauzima zabava. Svijet je to u kojemu, smatra autor, jedna Verdijeva opera, Kantova filozofija, koncert Rolling Stonesa i predstava Cirque du Soleila poprimaju istu vrijednost. »Stoga ne čudi da je najreprezentativnija književnost naše epohe light književnost, laka, jednostavna, nezahtjevna književnost koja teži prije svega razonodi… Isto tako nije slučajno da je kritika zamalo iščeznula iz naših medija… Praznina nastala nestankom kritike neprimjetno se ispunila reklamama…«, primjećuje Vargas Llosa.

U nastavku knjige slijede eseji »Kratka rasprava o kulturi«, »Doba šarlatana«, »Slikar u bordelu«, »Kultura, politika i moć«, »Više informacija, manje znanja« i drugi. Na jednome mjestu Mario Vargas Llosa zaključuje: »Kultura bi trebala ispuniti prazninu koju je nekoć zauzimala religija. No nemoguće je da se to dogodi bude li se kultura, iznevjeravajući tu odgovornost, odlučno usmjeravala prema lakoći, bude li izbjegavala najpreče probleme i pretvorila se u puku zabavu.«

U »Zaključnom razmišljanju« Mariju Vargasu Llosi nametnulo se i sljedeće, za njega uznemirujuće, pitanje: zašto se kultura unutar koje se krećemo banalizira do te mjere da se u mnogim slučajevima pretvara u blijedu patvorinu onoga što su naši roditelji i djedovi razumijevali pod tom riječju? U današnje vrijeme, moglo bi se reći, ova je knjiga nezaobilazna lektira.