ZAGREB – Uopće ne treba sumnjati da će i kod hrvatskih čitatelja roman »Ni koraka više« slovenske književnice Janje Vidmar zabilježiti, kao i u Sloveniji, veliku čitanost, odnosno postati hit. Zasluga je to svakako umijeća literarnog izražavanja kod naših sjevernih susjeda omiljene književnice, ali i jako dobro odabrane teme koja u svojoj srži nudi dobro izbalansiranu kombinaciju ljubavnog romana i self-help literature. To će zasigurno privući mnoge.

Glavni lik romana je 49-godišnja Alenka Ziherl, neudana i osamljena žena koja se »ubija« poslom u turističkoj agenciji koje je vlasnica njezina sestra Damjana. Alenkino »ropstvo« i predanost poslu njezin su vlastiti odabir, ujedno i svojevrsna kazna jer konstantno osjeća krivnju zbog toga što je kao devetnaestogodišnjakinja negdje u alpskim jezerima Slovenije skrivila tragičnu nesreću u kojoj je poginuo njezin tadašnji dečko Ambrož. Trideset godina kasnije, 2019. godine, ona i dalje uporno nastoji izbjeći život i nikako se ne vezati uz bilo koga, a siva svakodnevica vezana je uz odlaske i dolaske na posao, čak i vikendima. Sve se mijenja u trenutku kada saznaje da je njezina sestra Damjana teško bolesna i da joj ne preostaje još puno života. Damjana, koja je itekako svijesna Alenkine izoliranosti od stvarnosti i nesudjelovanja u životu, moli sestru da učini ono što ona više nikada neće moći – prohoda čuveni El Camino i tim hodočašćem možda pripomogne njezinom ozdravljenju.

Hodočašće

Naravno, Damjana sumnja da je to moguće, ali je sigurna da bi se Alenka na tom hodočašću, družeći se s ljudima, možda mogla vratiti životu. Alenka, svojedobno juniorska reprezentativka Slovenije u veslanju, u međuvremenu je zanemarila bilo kakve fizičke aktivnosti, a priču oko El Camina smatra ponajprije lukavo osmišljenim oblikom zarade novca. S te su strane, dakle, svi razlozi da odbije sestrinu molbu vrlo čvrsti. No ona istodobno beskrajno voli sestru te odučuje ispuniti njezinu posljednju želju, a to znači krenuti na hodočašće i to tzv. Francuskim Caminom koji od Francuske preko Španjolske vodi do Portugala. Avionom stiže do Bordeauxa, a otuda kreće na 1. 500 kilometara dugo pješačenje tijekom kojeg će se dogoditi baš ono što je njezina sestra predviđala – u sudaru sa svakodnevnim mukama napornog pješačenja i brojnim kontaktima s ljudima Alenka će se početi vraćati u život, zaljubit će se, svađat će se, plakati i smijati, radovati i tugovati… jednom riječju – živjeti.

Ovako postavljeni okviri romana teškog lijepih 353 stranice privući će mnoge, posebno čitateljice. U pripovijedanju Alenkine životne priče autorica je vrlo uvjerljiva, kako u povremenim opisima sjećanja na dramatičnu prošlost i smrt voljenog mladića, tako i pri skiciranju sivila njezine svakodnevice u kojoj je životarila tri desetljeća. Naravno, najbitniji dio romana je sam put, hodočašće koje je, kako to često i biva, ne traganje za nekom božanskom nazočnošću, već prije svega traženje i istraživanje samog sebe, svoje ličnosti, karaktera, strahova, boli, demona… Uz sam čin tisućukilometarskog pješčenja koje te mora natjerati na okretanje samom sebi i vlastitim psihičkim i fizičkim mogućnostima, iznimno bitan dio tog traženja samog sebe su i suputnici koje Alenka sretne. Svatko od njih (Tanja, Veno, Pierre, Stanislaw, Mei Lien…) darovat će joj dio sebe i svog života što će je voditi ponajprije do spoznaja o samoj sebi, a Šveđanin Roger na svo će to novo iskustvo dodati i ljubav pa će Alenka na kraju ove priče – iako tragedija nije izbjegnuta – s tek navršenih pedeset godina zaista biti nova žena, nova osoba koja može planirati daljnji život koji sigurno neće biti vezan uz daljnja izbjegavanja svijeta i ljudi koji je okružuju.

Camino story

U srži ovog romana su tragedija i reakcija na nju. Bol i patnja koju je proživjela nakon Ambrožove smrti Alenku dovode do iznimno snažnog osjećaja krivnje koji ublažen može biti samo vlastitim duhovnim samoizlječenjem i psihoanalizom, a upravo to ponudit će joj Camino. Priču o bolnom, ali u konačnici uspješnom traženju smisla, Janja Vidmar ispričala je pitkim i razumljivim jezikom (odličan je prijevod učinila Anita Peti-Stantić) mijenjajući povremeno perspektive pripovijedanja što ni u jednom trenutku ne ubija ritam pripovijedanja. Dapače, baš zbog tih bljeskova prošlosti jasnije razumijemo Alenku i »navijamo« za njezin oporavak i povratak u život. Internacionalnost ove Camino story pojačana je činjenicom da se govori brojnim jezicima (španjolski, češki, švedski, engleski, francuski…), mnogima će se svakako dopasti i brojne priče i pričice kojima se prate pojedine dionice puta te time upoznaje područje kojim se hodočasnici kreću, a posebno je zanimljiv kraj romana u kojem se na 15 stranica nudi 11 recepata jela tipičnih za Camino krajeve. »Ni koraka više« u Sloveniji je doživio nekoliko izdanja, a lako je moguće da ga i u Hrvatskoj čeka slična sudbina. Janja Vidmar već piše nastavak pa je, prije no što se ta knjiga pojavi, dobro pročitati »Ni koraka više«.

O autorici

Janja Vidmar, autorica i scenaristica, priznata u domovini i inozemstvu, prevođena na brojne jezike, jedna je od najčitanijih suvremenih slovenskih književnica. Studirala je u Ljubljani, a potom je na Pedagoškom fakultetu u Mariboru diplomirala s temom iz književnosti za mlade. Po obrazovanju je profesorica slovenskog jezika i pedagoginja. Napisala je više od 40 djela za djecu i mlade, među kojima se ističu socijalno-psihološka proza i izuzetno zapaženi kriminalistički romani. Dobitnica je praktički svih nagrada za književnost za mlade u Sloveniji. U Hrvatskoj su joj objavljena tri romana za mlade: »Bucka« (2006.) o borbi mlade djevojke s anoreksijom uz izrazito majčino nerazumijevanje, »Kebarie« (2013.) o tome kako romska djevojčica koja kreće u školu vidi svoje vršnjake, a kako oni vide nju, i »Pink« (2014.) o odrastanju u Jugoslaviji sa svim materijalnim i duhovnim stereotipima onog vremena. Autorica je za »Kebarie« dobila Zlatnu krušku, nagradu za kvalitetnu literaturu za djecu i mladež koju dodjeljuje Gradska knjižnica Ljubljana, te »Desetnicu«, slovensku literarnu nagradu za dječju književnost i književnost za mlade, dok je za »Pink« dobila Večernicu, nagradu za najbolje slovensko djelo napisano za mlade 2008. godine. Osim knjiga piše i scenarije za emisije za djecu, a napisala je i scenarij za slovenski cjelovečernji film »Blues za Saru« 1997. U posljednje se vrijeme sve više posvetila pisanju za odrasle. Tako je u suautorstvu s Borisom Grivićem napisala ratni roman »Treća mogućnost«, a nedavno joj je objavljena društvena satira »Naš Tone ne tone«. Roman »Ni koraka više« njezino je najzrelije i najpromišljenije djelo dosada.