ZAGREB – Skromna scena Mjesne zajednice u zagrebačkoj Voćarskoj ulici udomila je »Kroniku nestajanja« – originalnu dramaturško-glumačku predstavu Maruške Aras i Lucije Matković. U svijetlom prostoru koji ispunjava tek nekoliko papirnatih lampi i zelenih šiljaka biljki lončanica koje se iz kuteva pozornice naviruju prema publici, glumice progovaraju kroz tekstove Slavenke Drakulić (»Nevidljiva žena i druge priče«), Dubravke Ugrešić (»Lisica«), Daše Drndić (»EEG«) i Georgija Gospodinova (»Fizika tuge«). Tema je scensko svjedočanstvo o trenutku kada polako počinjemo biti nevidljivi, prozirni, stakleni, neprimjetni – jer nas ljudi oko nas više ne primjećuju.

U predstavi je to doba starosti, ali zapravo se ovo isprva jedva primjetno nestajanje čitave jedne osobe događa i vrlo mladim ljudima. Mnogi ljudi koji se bore s raznim vrstama depresivnih i anksioznih poremećaja imaju osjećaj da je njihovo tijelo prozirno, glas nečujan, pojava neprimjetna. I premda glumice u drugom dijelu predstave govore o odnosima majki i kćeri, pri čemu se kćeri jedva prisiljavaju na pristojnost prema dementnim ili na neki drugi način dezorijentiranim majkama, kuhajući od bijesa na slijepe točke svojih ostarjelih roditelja, dvije protagonistice zapravo pripovijedaju o osobi bilo koje dobi, koja ne želi stajati pred ogledalom, nego pred živim licem. »Mi postojimo samo kad nas netko promatra« nije samo sudbina glumica i glumaca, nego svakog čovjeka koji traži susret s drugim čovjekom.

S druge strane zrcala

U gotovo jednakoj sivokremastoj odjeći, Aras i Matković nalikuju na dva lica iste žene. Osobnosti koja je svjesna da se u njezinom životu događa neki neobičan odron: ljudi gledaju kroz nju, ne zastaju u automobilima ako prelazi cestu jer je naprosto više ne vide (iako su maloprije stali da propuste majku s djetetom), nemaju radoznalosti da susretnu pogled izgubljene osobe. Namjerno je nejasno tko točno govori: mogla bi to biti bilo koja usamljena žena, a mogla bi biti i starica, osuđena na to da se obitelj ponaša prema njoj kao da je »teret« koji što prije treba negdje ostaviti (po mogućnosti u domu za umirovljenike). Citirani tekstovi domaćih autorica koje su mahom vrlo ogorčeno pisale o starenju – Drndić, Drakulić, Ugrešić – drže fokus na traumi poništenja interesa jednog živog bića za drugo živo biće. Kako veli Drakulić: »Čini mi se da otkrivam novu dimenziju postojanja. Istovremeno postojim i ne postojim jer sve više… blijedim. Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže kako se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a zatim u sasvim prozirno.«

Specifičnost je svih izabranih tekstova domaćih autorica da ustvari oplakuju gubitak mladenačke ljepote, snage ili utjecaja, ali uopće ne govore o tržištu »šampiona« koje je programirano da prodaje samo i isključivo idealizaciju mladosti. Predstava ne ide prema društvenoj kritici, nego prema veoma suptilnom uzorku duboke melankolije koja zapravo prati bilo koji otklon od propisanog zavodljivog mladenačkog izgleda. Zato je zanimljivo da su o tome progovorile upravo glumice, kojima se još uvijek nameće stereotip zavodnice, odnosno žuta ih javnost čita u ključu manekenski definiranog izgleda. Feminizam »Kronike nestajanja« sastoji se u »brisanju brisanja« ili poništavanju društvene naredbe da žena bude ili mladenački zavodljiv objekt ili »ništa«. Možda baš zato što nigdje ne ulazi u moraliziranje, ali pokazuje stradanje »škartiranih« ljudskih bića, predstava je vrlo sugestivna i dijaloški otvorena. Ona u cijelosti prepušta publici odluku oko toga zašto se dvije blage ženske »sjene« na pozornici osjećaju kao da ih je progutala magla usamljenosti. Je li to zato što su u stanju gubitka povjerenja u zajednicu kojoj pripadaju? Ili zato što se oko njih steže sve suroviji obruč starenja? Ili zato što se crv nevidljivosti uvijek može ušuljati u svakoga tko ne radi po čitav dan na svom izgledu tako da se doima »vječno mlad« i prpošan? Dobizam ili kultura omalovažavanja starosti svakako je i jedno od najokrutnijih lica suvremenog kapitalizma.

Vraćanje literarnosti kazališta

I Lucija Matković i Maruška Aras veoma su rafinirane glumice, koje su odlučile ovu predstavu napraviti kao da je u pitanju glazbeni adagio: polagani tempo, fokus na detaljima, pripovijedanju, nježno poštovanje prema literarnosti i tekstu, ali i visoka glumačka svijest o nesigunim i drhtavim rukama koje premeću kolače u plastičnoj kutiji ili kosi koja oživljava tek dodirom druge ljudske ruke, češljanjem prstima, pogledom koji pita drugo ljudsko lice (a ne ogledalo) »je li ovako dobro?«. Obje glumice pristupaju tekstu kao da naglas razmišljaju (ili sanjaju), izbjegavajući dikciju rutinske socijalne svakodnevice. Osim toga, kako su na sceni stalno dvije osobe koje tu i tamo poneku rečenicu tiho i konspirativno izgovore uglas, neprekidno smo svjesni i da smo među prijateljicama, sestrama, majkama i kćerima, koje međusobno spaja i neka tajna linija unutarnje povezanosti. Možda su na trenutak u relaciji majke i kćeri u vrlo napetim odnosima, a malo kasnije su tek dvije djevojčice ili možda dvije maske iste osobe, ali svakako je na sceni i dalje prisutan snažan moment njihova zajedništva.

U svojoj »Himni starosti« Hermann Hesse, kojeg glumice ne citiraju u predstavi, kaže da postoji samo jedna starost koja se može podnijeti, a to nije ona nostalgična i sentimentalna zagledanost unatrag, koju tako često susrećemo, nego starost planinske visoravni, duboko svjesna užitka svakog oblaka i svakog kamena, kao i blizine toga da ćemo uskoro postati tvar svemira, sa svima spojena i svima zajednička. »Kronika nestajanja« dotiče taj prostor završnom starogradskom pjesmom »Blijedi mjesec« koju glumice izvode kao posvetu toploj emocionalnosti koja nas (u svim životnim dobima) vraća ljudima i spaja sa svijetom.

Rekla bih, stoga, da je »Kronika« jedno od onih kazališnih ostvarenja koje ćemo dugo nakon izvedbe nositi sa sobom i koja se obraćaju tabuiranim temama socijalne odbačenosti, straha od usamljenosti, starosti i smrti, čineći to na lirski suptilan i dubok način. Naglašavam: ne zato što pomno slušaju glasove naših velikih književnica, mahom užasnutih nadiranjem starenja, nego zato što u taj prostor upisuju povjerenje u partnersku igru, prisnost s publikom, intimnost obraćanja.