Znanja stečena u Engleskoj pokušava primijeniti u Hrvatskoj – Fran Poštenjak / Snimio Denis LOVROVIĆ
Sve to skupa nije više pitanje odgovornosti ministarstva niti bilo koga drugog subjekta koji je uključen u planiranje i gospodarenje i upiranje prstom u nekog, već je zadnji trenutak da se osvijestimo i da se spasi tlo. Jer, ako tlo erzijom ode u šumama Gorskog kotara, ako se ispere nećemo moći više saditi ništa, kaže Fran Poštenjak, hrvatski »doktor za stabla«
Fran Poštenjak doktor je za drveće. Da je samo te činjenice, bilo bi zanimljivo, no kada se doktor za drveće oglasi uoči ljeta upozoravajući na sezonu od požara i na sve što bi valjalo činiti da nam je požara i šteta manje, onda je još zanimljivije.
Ali, kad je uz Frana Poštenjaka, čovjeka kojem bi bilo lako u ruke dati da nam kroji zelenu budućnost, tu i njegov otac dr.sc. Karmelo Poštenjak, diplomirani inženjer šumarstva koji je valjda svaki komadić Lijepe naše za života zbog šume prošao, e onda je iznimno zanimljivo, makar i ne zvučala budućnost po ljudsku vrstu ponajbolje što se šuma i zelenila tiče.
Doktor za drveće!? Zvuči, najblaže rečeno, neobično. Pa još prvi u Hrvata.
Fran Poštenjak: Prvi u Hrvatskoj kao poduzeće »Arboring« koje se bavi i urbanim šumarstvom i arborikulturom. Taman da kada pričate nekom što radite, to ostavi ljude s hrpom upitnika nad glavama. Shvatio sam da moram ljudima približiti svoje profesionalno djelovanje na način da to lakše razumiju i najefikasnije je bilo reći – doktor za drveće.
Što radi doktor za drveće?
Fran Poštenjak: Bavimo se upravljanjem i izradom planova od pojedinačnih stabala, do čitavih populacija stabala, uglavnom u urbanom ili peri-urbanom prostoru, dakle u gradovima. Naš cilj je da se efikasnim gospodarenjem stabala maksimiziraju koristi koje stabla daju u okoliš, ali i da se racionaliziraju troškovi upravljanja.
Snimio Denis LOVROVIĆ
Spremni za promjene
Ali, za biti doktor za drveće trebalo je otići vani, u Englesku.
Fran Poštenjak: I je i nije. Ja imam specifičnu priču što se tiče obrazovanja, jer sam počeo studirati urbano šumarstvo u Zagrebu. Završio sam BSc u Sarajevu za hortikulturu i prije tri godine upisao master studij urbanog šumarstva i arborikulture koji je nastao u suradnji britanske komore ovlaštenih inženjera šumarstva i svjetske udruge za arborikulturu. Cilj mi je bio u Engleskoj steći najnovija znanja, jer stvari se u praksi mijenjaju u odnosu na ono što je u literaturi od prije dvadesetak i više godina. Cilj mi je bio preskočiti nekih deset, petnaest godina koliko mi u praktičnoj primjeni znanja kaskamo za njima i da se ti primjeri pozitivne prakse dovedu u Hrvatsku. No, uvijek treba konzultirati i struku da se primjene optimalne metode specifične za naše područje. Nije uvijek odnos među kohabitantnim organizmima u gradu – stabla, živi svijet na zelenilu i ljudi – isti tu kod nas i gore.
Otišli ste van da premostite tih desetak godina kaskanja, no pretpostavljam da je to po povratku bio i veliki problem, Taj sudar s starim navikama gospodarenja drvećem? U nas je šumarstvo pod ingerencijom, države, županije, gradova.
Fran Poštenjak: U principu najviše surađujemo s državnim institucijama. Predlažemo strategije upravljanja urbanim stablima, pa to često ispadne sa svakojakim ishodima. Polazišna točka kod planiranja i zelenila i stabala mora biti ta da mi ne živimo više u statičnim okruženju što se tiče klime. To je činjenica koja je bila prihvatljiva dok se nisu počele događati klimatske promjene. Sada znamo da će se neminovno dogoditi promjena klima, da je neminovno zatopljenje i da morate računati s tim da će stablo, ovisno o vrsti koje posadite sada kroz 30, 40, ili 50 godina tek doseći svoj ekonomski i fiziološko-biološki optimum. Stoga morate predvidjeti kakvi bi tada mogli biti odnosi okoliša i tog stabla, pogotovo klimatski. A to je vrlo nezahvalno. Tu meteorolozi moraju dati svoj obol i mora se ići na način da se odabiru vrste koje su pogodne na život u gradu, znači otporne na pritiske. S druge strane mora se paziti da se ne pretjera s jednom vrstom.
Snimio Denis LOVROVIĆ
Nije kriv bor
Povod našem susretu je vaše priopćenje vezano za velika lani opožarene područja. Što vas je nagnalo da se oglasite?
Fran Poštenjak: Intencija je privući pozornost ljudi ne kada gori već kada je priprema za požarnu sezonu. Bitno je krenuti od sebe i svoje okućnice, svoga vrta i ako je ikako moguće djelovati da se taj prostor održava, a ne da se primjerice tu gomila gorivi materijal. Izdali smo mali vodič na našoj web stranici u kojem upozoravamo na raspored zelenila u prostoru okućnice. Ako ste, hipotetski, na rubu šume i vatra može doći do vas, bitno je da se smanji energija požara kada vatra dođe na vašu okućnicu i da ljudi koji požare gase imaju pristup objektu, a to se može postići da na adekvatan način formirate raspored zelenila.
Nije dakle sva krivnja na onom nesretnom alepskom boru?
Fran Poštenjak: Nije krivnja na boru. Da se njim gospodari na način na koji bi trebalo, bilo bi bolje. U Provansi su istraživali koja je mogućnost ponovnog zapaljenja površina s različitim pokrovom. Imamo zapuštene površine gdje se razvijaju garig i makija, šumske površine crnogorice, mješovite šume crnogorice i listopadnih vrsta i pokazalo se da je najveća šansa da se ponovno zapali u garigu i makiji. Zašto? Zato jer tamo ima puno suhog gorivog materijala i prizemni požar lako u prijeđe u visoki požar, to je pojava tzv. »vatrenih ljestvi«. Međutim, kada imate mješovite vrste stabala, a grane nisu od samog tla, već se razvijaju puno više u krošnji dok kora štiti stabla da se ne zapale značajno je manja mogućnost vertikalnog širenja požara.
Znači, požarišta smo već trebalo krenut obnavljat mješovitom šumom?
Fran Poštenjak: To je vrlo kompleksno pitanje, jer mi smo degradirali šume na Mediteranu prije više tisućljeća. Čim je čovjek došao počela je eksploatacija drva i ako želite vidjeti šume kave su nekad bile možete otići primjerice na Mljet, u šumu Crnike, u Veloj Njivi. To je zatvoren sklop i tamo prizemni požari ako i prođu neće učinit veliku štetu.
Što, dakle, glede prevencije činiti?
Fran Poštenjak: Naša je preporuka da se multidisciplinarno pristupi problemu i da se krene upravo od tih urbanih sredina. Tu je najveća trenutno koncentracija ljudi i najveći je problem ako se požar iz šume proširi u gradove. Krenemo li od urbanih sredina na taj način možemo napravit projekte kojima, s jedne strane, možemo doći do sredstava. S druge strane ti projekti bi trebali biti takvi da podržavaju bioraznolikost i našu kulturnu baštinu koji ćemo prezentirat i turistima da ih se zadrži na tom prostoru, da ih se uključi u različite radionice i da produkte od kultiviranja tih opožarenih površina uspijemo na neki način komercijalizirat, a da se novac uprihođen od tih aktivnosti ulaže u daljnju kultivaciju. Pa kako se, primjerice, širila devastacija od grada prema šumi, da se na isti način širi kultiviranje prostora. Možete, naime, sadit što hoćete, ali moramo se pomiriti s činjenicom da je svo zelenilo gorivi materijal, prije ili kasnije. Samo posadit a ne brinut, to je uzaludan posao.
Tako je počelo…
A što ćemo s našim Gorskim kotarom, zelenim srcem našim? Prvo led, pa onda potkronjak…
Fran Poštenjak: E zato sam tatu i doveo. On će vam to i bolje kazati. Radio je, naime on i u Šumarskoj školi Delnice, zatim sam kao direktor parka na Mljetu, pa u šumarija Crni Lug i Zavod za kontrolu šumskog sjemena u Rijeci.
Karmelo Poštenjak: Jedna od najljepših predjela Hrvatske, makro regija visoko obraslog krša je Gorski kotar. Nekada su to bile prašume, a prašuma je harmonija na velikom prostoru flore i faune bez nazočnosti i utjecaja čovjeka. Međutim, čovječanstvo traži svoj prostor življenja, tako da je Gorski kotar naseljavan na onim mjestima koja su bila dostupna ondašnjoj tehnologiji savlađivanja prostora. Dolina Kupe s Čabrankom je bila u ranom srednjem vijeku poznato mjesto gdje se radio drveni ugalj za potrebe frankopansko-zrinskih talionica željeza. U 17. stoljeću njihovim smaknućem čitav njihov posjed postaje vlasništvo Beča. U 18. stoljeću Beč dodjeljuje veći dio toga prostora kneževskoj obitelji Thurn und Taxis iz Regensburga. Oni dovode u te šume njemačke šumare koji primjenjuju njemačku školu gospodarenja, pretvarajući raznodobne šume Gorskog kotara u velikoj mjeri u visoke – jednodobne šume, s tim da rade prvu drastičnu pogrešku koja je početak devastacije goranskih šuma. Nijemci su iz mješovitih šuma – gdje je udio bukve s ostalim listopadnim vrstama bio preko 60 posto, a udio jele s nešto manje smreke ispod 40 posto – uklonili svu bjelogoricu.
Posebno rigorozno su uklanjali bukvu formirajući čiste sastojine crnogorice jele i smreke. Micanjem bjelogorice dolazi do biološke i kemijske degradacije tla. To je početak. Sudskim procesom u Haagu 1932. vraćene su goranske šume Jugoslaviji, nakon toga zapošljavaju se domaći šumari – Francisković koji radi još kod Thurn Taxisa, Majnarić i drugi – koji napuštaju njemačku školu gospodarenja ovim šumama. Iza Drugog Svjetskog rata, koncem četrdesetih i početkom pedesetih imamo dvije degradacijske, eksploatacijske sječe u goranskim šumama; došli su Amerikanci sa žičarama i izabirala su se najkvalitetnija stabla, ono što je bilo vrhnje ostavljeno od Thurn Taxis, posječena su tako da je deblovina izvučena žičarama, a ostalo je ostalo ležati. Stari lugari su mi pričali da je to izgledalo kao da je tornado prošao šumama.
Sklop krošanja koje su bile takve da je mrak bio u podne u takvim šumama, sada se prekinuo, izvađena su najelitnija stabla, u tlu se dogodio šok jer je došla ogromna količina svjetla. Drugo, ostala su pojedinačno deblja stabla koja, uvjetno rečeno nisu bila toliko kvalitetna. Usporedo s tim, rade se tri velike akumulacije. To je bio knock down mikro klimi Gorskog kotara i svi postulati klime koji su vrijedili do sada, oni prirodni, sve je naopako okrenuto. A u prirodi svako čeka svoj trenutak kako će nekog zaskočit. Jelov moljac igličar, koji je bio nazočan od pamtivijeka u tim šumama kao indiferentan član entomofaune, dočekao je svoj trenutak.
Došlo je više svjetla u sastojinu, više topline, stabla više nisu bila imuna na sve to skupa; postala su ranjiva, a jelov moljac je kroz dva-tri desetljeće napravio pošast. A sjetimo se, počelo je od micanja bukve za doba Thurn Taxisa. No, ni tu nije sve gotovo. Dolazi ono najgore – presing od čovjeka. Koksara Bakar u dragulju povijesne kolijevke hrvatskog pomorstva i gotovo uništen biotop, a u susjedstvu, ne tako daleko, Plomin i zagađenje koje zračnim strujama ide na Gorski kotar.
Nedaće tek počinju
I u kakvom su danas šume stanju?
Karmelo Poštenjak: Čekajte, nije ovo kraj nedaćama u goranskim šumama! Utjecaj ovog globalnog i lokalnog zagađenja nakon moljca očituje se u odsutnosti krošanja; dakle potpuna krošnja koja ima 100 posto iglica je stupanj osutosti »0«, ona gdje fali 50 posto iglica je stupanj »3«, kad fali 75 posto to je stupanj »4« i možemo odmah pisati »osmrtnicu« za takovo stablo – biti će suho kroz godinu dvije. Primjerice imamo podatke o jeli za razdoblje od 1990. do 2000. godine, tako 1990. stupanj »0« je 12 posto dok je 2000. 0 posto, ili, da ne dužim, kroz godine na ovamo je sve više nevaljalih krošnji tipa »3« i »4«, odnosno, 68 posto je kandidata koji će se posuši u slijedećih 10 do 15 godina.
A onda sredinom devedesetih ledolom je poharao dio ovih šuma, tako da ostaju bukve kao čačkalice bez krošnje. Samo najvitalnija stabla uspijevaju spasit se sekundarnim grananjem. Još više se otvara sklop. A onda ponovo ledolom 2014. od kojeg su stradale i zimzelene vrste kao jela i smreka. I danas kad gledate, a to je razmak od manje od 70 godina, od onih prosječnih 600 m3/ha u doba Thurn Taxisa – sjekao je samo 1/3 prirasta – teško da sada imate 250m3/ha. Mene je sada strah globalnih prognoza , da u drugoj polovini 21. stoljeća ovo posljednje zelenilo Gorskog kotara bude slično hercegovačkom golom kršu!
Fran Poštenjak: Sve to skupa nije više pitanje odgovornosti ministarstva niti bilo koga drugog subjekta koji je uključen u planiranje i gospodarenje i upiranje prstom u nekog, već je zadnji trenutak da se osvijestimo i da se spasi tlo. Jer, ako tlo erzijom ode u šumama Gorskog kotara, ako se ispere nećemo moći više saditi ništa. Šume još ima, ali je pitanje u kakvom je stanju. Odnosno, sve je na nama. Stav je i vodećih stručnjaka i znanstvenika u urbanom šumarstvu da ova sadašnja generacija ima najviše utjecaja i na nama će se prelomit hoćemo li uspjet ili ne. Jer, generacije prije nisu mogle dovoljno učiniti zbog nedovoljno izraženih efekata klimatskih promjena, a ovi koji će biti nakon nas na žalost neće više moći utjecati ni na što, koliko god dobro radili, ako im ostavimo pustoš – o čemu najbolje svjedoče rezultati neuspješnih pokušaja rekultiviranja pustinjskih površina u Kini.
