ZAGREB – Vito Taufer vratio se, poslije nekoliko dugih sezona, na zagrebačke kazališne daske i to komadom »Moji tužni monstrumi« Mate Matišića s kojim je GDK »Gavella« i otvorio svoju dugoočekivanu i obnovljenu veliku scenu.

Taufer, koji je u Zagrebu prvi put režirao 1991., na sceni naše metropole pojavio se ponovo tek 2011., a svih je ovih desetljeća nezaobilazni redateljski faktor ne samo u rodnoj mu Sloveniji ili susjednoj mu Hrvatskoj već i puno šire.

Ponosan je, reći će, na svoje »Glembajeve« u HNK-u Zagreb, posljednje koje smo gledali na pozornici naše najveće kazališne kuće. Mnogi su Slovenci ostavili neizbrisiv trag unutar hrvatskog kulturnog prostora, a jedan od njih zasigurno je i naš sugovornik kojemu su »Moji tužni monstrumi« druga režija u »Gavelli«. S kim, u Zagrebu, Taufer rado pije kavu?

– Prije svega, »Moje tužne monstrume« smo trebali raditi prije četiri godine, ali nam je sudbina poremetila planove. Prvi put u »Gavelli« radio sam »Pijane« Viripajeva. Meni jako draga predstava, bila je pozvana na gostovanje u Rusiju, ali je došla pandemija, onda i potres. Prvi put sam, u Zagrebu, radio predstavu moga oca »Odisej i sin ili svijet i dom« u ZeKaeM-u. Bilo je uzbudljivo. Radio sam odmah nakon što smo, po istom tekstu, napravili i predstavu u Ljubljani.

Bile su to dvije konceptualno potpuno različite predstave u vrijeme neposredno pred raspad naše zajedničke domovine, kada je već bilo očito da nam se putevi razilaze. Probe su bile intenzivne i zabavne. Za mene je tada ZeKaeM bio centar, sve se oko tog teatra događalo – ručalo se preko puta, u Vinodolu, koji je u ono vrijeme bio jedan ugodan i ozbiljan, tradicionalan restoran s odličnom hranom kakvih baš više nema mnogo. U susjednom ulazu ispod knjižare, u jazz klubu kod Boška Petrovića, osjećali smo se kao da smo u centru svijeta. A lijepo sjećanje imam i na kiosk sa sendvičima, Pingvin, ispred tog teatra.

Tamo se, u kasne noćne sate, jelo nakon proba ili koncerata kod Boška jer ništa drugo nije bilo otvoreno. Interesantno, taj kiosk je jedino mjesto koje još i danas stoji nepromijenjeno. Da se vratim u sadašnji trenutak – kavu sam najradije pio u »Gavelli« prije proba i u pauzama s ekipom, a izvan proba najčešće sam išao na kavu ili ručak kod Fijakera s vašim velikim autorom Matom Matišićem.

Nevidljiva režija

»Kad je stao svijet« Dore Delbianco koji ste lani režirali, baš kao i Matišićevi »Moji tužni monstrumi«, suvremeni je hrvatski dramski tekst. Koliko stignete pratiti modernu hrvatsku dramsku produkciju te kakvom je doživljavate?

– Premalo sam, u posljednje vrijeme, uspio pratiti kazališnu produkciju u Hrvatskoj, pa se ne bih usudio o tome bilo što mudrovati, ali sa sigurnošću mogu tvrditi da je produkcija hrvatskih dramskih tekstova bogata ne samo po kvantiteti pisaca i djela nego i kvaliteti i raznolikosti i da je, kao takva, u svjetskom vrhu. To je sigurno posljedica bogate i jake tradicije od renesanse naovamo, što dokazuje da tradicija nije nešto »tek tako«. Pa, na kraju krajeva, tu ima ulogu i mnogo veće tržište, odnosno govorno područje koje uveliko transcendira granice Hrvatske i približno je šest puta veće nego, primjerice, slovensko.

Publika je, na premijernoj izvedbi, bila oduševljena. Sada, kada je taj dio iza vas, kako se osjećate?

– Premijera je prošla, pa mogu reći da sam sretan što smo uspjeli napraviti predstavu u kojoj glumci mogu precizno, a opušteno razigrati te briljantne, ludo duhovite i stravično tužne Matine situacije i dijaloge. Stvorili smo živ i čvrst organizam koji publika živo prati u smijehu i šutnji. Nema tu nikakvih drugih i nepotrebnih ekshibicija. Čuo sam sintagmu: »samozatajna režija«. U velikoj mjeri to jest prava režija. Barem u takvim situacijama, s takvim tekstovima, treba biti nevidljiva. A to je najteže postići…

Hrvatsko kazalište

Kada kažete da ste fascinirani time kako vješto i duhovito Hrvati upotrebljavaju svoj jezik, na što točno mislite? Naime, isto bi mnogi rekli i za Slovence.

– Pa, kolijevka hrvatske drame i kazališta je u prostoru Mediterana. U renesansi. To je živ svijet, svijet živih, duhovitih i bravuroznih dijaloga. Sama ulica je teatar i škola govora. To je ta zdrava osnova. Dijalog je osnovna stvar jer teatra bez dijaloga nema. Ako ništa, barem ne bez dijaloga s publikom. Nakon agonije rata, hrvatsko su se kazalište i dramatika jako brzo razvijali. Mladi pisci pisali su o relevantnim i bolnim stvarima. Gluma se promijenila, postala je stvarnija, direktnija, aktualnija. Govor se promijenio. Glumci jesu snažnije društveno uspostavljeni te su, kao i teatar, relevantniji, doduše ne u tolikoj mjeri koliko u Srbiji, ali ipak jesu. To je važno i to je nešto što nijedna kulturna politika ne može uistinu stvoriti ili poništiti, pa i da hoće. Ali to je kod nas u Sloveniji nestalo.

Vaš je »Edip« apsolutno predstava prethodne sezone na beogradskim kazališnim pozornicama, a u Zagrebu je nisu stigli pogledati svi koji su to željeli. Naime, mnogi, koji inače ne idu u kazalište, potrčali su na dvije izvedbe »Edipa« u ZeKaeM-u jer naslovnu ulogu igra Milan Marić. Koliko televizija ili film doprinose, odnosno kradu kazalištu?

– Mislim da je dobrodošlo sve što dovede publiku u teatar. Ako se radi o dobrom glumcu ili glumici i ako se njihov odabir nalazi u okvirima umjetničkih razloga, apsolutno u tome ne vidim ništa loše. Televizija i film sastavni su dijelovi naših života i ne možemo ih ignorirati. Naprotiv, teatar ima težak zadatak konkurirati tim medijima, što je dobar i kreativan izazov. Jedna od najočiglednijih kazališnih prednosti zasigurno je to što publika može svoje junake gledati uživo!

Vjerujete li da Slovenija i Hrvatska dovoljno surađuju na kulturnom planu? Svjedok ste vremena i sigurno možete potvrditi da je toga nekoć, iz očiglednih razloga, bilo više. Možemo li bolje i jače, s više vjere i ljubavi?

– Ni približno dovoljno. Trebalo bi u tu suradnju ulagati više truda, ali i novca, naravno. Bilo je toga sigurno više nekad, u zajedničkoj državi. U kazalištu je, primjerice, bilo normalno da kritičari i novinari prate premijere i dramsku produkciju u drugim republikama. Sada je to teško očekivati kada se to loše prati i u vlastitim državama. I tu treba više ljubavi. Sve više i više se, zatvarajući se u svoje granice, provincijaliziramo.

Pobijediti tremu

Nestane li, s godinama, trema te je li »Gavellin« ansambl, s obzirom na višegodišnje nefunkcioniranje kazališta u Frankopanskoj, izgubio nekakvo vezivno tkivo?

– Pobijediti tremu trudio sam se od samog početka svog djelovanja. Radeći na svojim raznim predstavama, na prvim sam probama uvijek imao užasnu tremu. Često i prije, ali i na samim probama. Brzo sam shvatio da to nema nikakvog smisla. Treba uživati u svome radu, zar ne? A ne možeš stvarati kada si ukočen. Kada sam, za vrijeme svojih prvih premijera, nervozno bauljao oko kazališta i po obližnjim kafićima, osluškivao iza scene ili negdje s potkrovlja, shvatio sam da je velika šteta što ne sjedim negdje u miru u parteru i uživam na svojim premijerama koje sam pažljivo spremao mjesecima. Već dugo nemam tremu. Sjedim u gledalištu i uživam u predstavi. Pa, zato sam se i trudio. A »Gavellin« ansambl ne samo da nije izgubio vezivno tkivo, već je odmah bilo jasno da su 200 posto motivirani za najbolji rad. Ovoga puta to je bio, kako sam već izjavljivao, »dream team«.

U jednom ste medijskom istupu otkrili kako se sve više predstava radi za potrebe »svojevrsnog dijaloga s istomišljenicima«. Na što ste točno mislili te koja je posljednja predstava što je uzdrmala vaše biće?

– Dijalog s istomišljenicima nije dijalog već monolog. Rado se sjećam godina kada je na premijerama ili gostovanjima publika, koja nije mogla ući u salu, rušila ulazna vrata. Prije ili kasnije ta će se situacija vratiti. Ljudi vole ili zavole kazalište kad im se ponudi prilika da ga upoznaju. Ako mislite na moje predstave, kada radim na njima, sve svaki put uzdrmaju moje biće jer je i svaki proces specifična i drukčija avantura. Pa tako, naravno, neke ostave više, neke manje tragova. A, od drugih autora, sjećam se kada sam u HNK-u Zagreb, kao desetogodišnjak, gledao Brookov »San ljetne noći«. Brook je, zapravo, krivac za moj profesionalni izbor i zbog njegove knjige »Prazan prostor«, koju sam čitao u srednjoj školi, sam se i počeo baviti kazalištem. Sjećam se predstave, »Plavobradog« Pine Bausch, koju sam u srednjoj školi imao prilike gledati na Bitefu. U Japanu sam bio hipnotiziran noh teatrom. Veliki doživljaj bila je, na jako bogatom kazališnom festivalu u Bogoti, Euripidova »Medeja«. Tekst točno onakav kakvim ga je napisao Euripid, a u tradicionalnom izvođenju i formi kineske opere. Vratilo me to 2.500 godina u prošlost. Pa, bilo je tih predstava… Uvijek mi je bilo inspirativno gledati predstave Jana Fabrea, ali i to je bilo davno.

Mrzim sentimentalnost

Kada smo se već dotakli prošlosti, moram vas priupitati jeste li nostalgični? Kako gledate na sentiment?

– Nisam nostalgičan. Ne razmišljam o prošlosti. Možda to dolazi kasnije, kada nismo više zaokupljeni sa zadacima i užicima ovdje i sada. Kada govorimo o emocijama, pa naš je zadatak u teatru u publici pobuditi čuvstvene reakcije i to što jače. Pritom, mrzim sentimentalnost. Razumijevam je kao nešto jeftino i lažno, kao nešto što gledatelju oduzima slobodu da sam i spontano emotivno doživljava, opredjeljuje se i reagira na to što se na sceni događa; nevažno radi li se o nečem tužnom ili komičnom, ili, još i više, o nečemu idejnom ili ideološkom.

U više navrata istaknuli ste kako ne znate pjevati, glumiti, pisati… Niste ni čovjek »od puno riječi«. Što vam je na glazbenoj listi u posljednje vrijeme? Jeste li stigli otići do Interlibera za boravka u Zagrebu?

– Pa kada je tako, glazba mi je najbliži i najinspirativniji medij. Dok vam odgovaram, slušam Gerryja Mulligana, njegov album »Night lights« iz 1963. Inače, volim veoma različite žanrove, ne samo u glazbi već i u književnosti, kazalištu, filmu. Do Interlibera, nažalost, zbog rada na predstavi nisam stigao.

Ostavljate dojam osobe koja je istovremeno sanjar, ali i čovjek s nogama čvrsto privezanim za tlo. U kontekstu rata koji buja na nekoliko svjetskih bojišnica i straha kojim smo okruženi, kako i gdje vi nalazite svoju mirnu luku?

– Svakako negdje uz more. Ali teško je, skoro pa i nemoguće, u posljednje vrijeme naći mirnu luku.

Što Vito Taufer želi biti kada odraste?

– Još uvijek se ne mogu odlučiti! Najradije bih bio muzičar, ali ne znam koji bih instrument odabrao niti kakvu bih glazbu izvodio. Klavir, precizno, na prvi dojam hladno, interpretacijski »samozatajno«, a duboko produhovljeno kao Daniel Barenboim; onda tenor saksofon i cool jazz kao Ben Webster, svirajući emocije bez mrvice sentimentalnosti; ili, pak, blues gitaru bravurozno kao Gary Moore ili osjećajno i genijalno jednostavno kao njegov učitelj Peter Green. Teške odluke…