RIJEKA – Riječki umjetnik Željko Jančić Zec sljedeću će, 2024. godinu, provesti obilježavanjem tri desetljeća svog umjetničkog rada i djelovanja nizom aktivnosti. Tim smo povodom razgovarali s njim.

Iduće godine u Rijeci obilježavate 30 godina svog umjetničkog rada. Što biste rekli da su bili ključni trenuci ili projekti koji su oblikovali vašu karijeru?

– Teško je odgovoriti na to pitanje, no, ako uzmem u obzir koliko je koji ciklus, odnosno projekt, utjecao na mene, izdvojio bih projekt »Ljudi za ljude/People for People« u sklopu kojega izdvajam likovni ciklus »Ljudi/People« koji traje od 2018. godine i koji do danas nije završio. Od početnog intimnog promišljanja ljudske egzistencije s vremenom je prerastao u reakciju na izazove i prijetnje s kojima se čovječanstvo danas suočava.

S obzirom na to da smo svjedoci svakodnevnih događanja oko nas, koji svakim danom sve više utječu na naša razmišljanja, moralne i etičke vrijednosti, solidarnost, empatiju te posebice na emotivnu osjetljivost prema drugima ljudima, pomogao mi je da upoznam sebe te da ujedno i odgovorim na pitanje: na koji način mogu zainteresirati modernog čovjeka da se pokrene po pitanju vlastitog duhovnog uzdizanja ako ne suočavanjem s nepreglednom nutarnjom dubinom?!

Hartera

Projekt »Artist in Residence« sljedeće godine provodite u suradnji s Relativnom Galerijom, a odvijat će se na više lokacija. Kakav je za sada okvirni plan, na što se fokusirate s obzirom na to da ste multimedijski umjetnik?

– Projekt AIR (Artist in Residence) trostruki je projekt koji obuhvaća tri kompleksne ideje: akciju-performans-izložbu, s naglaskom na proces-transformaciju-istraživanje, koji će biti foto/video dokumentiran tijekom procesa stvaranja i čija će finalna izložba zaokružiti cjelokupni koncept. Sve tri ideje fokusirane su na ukidanje granica između umjetnosti i života, proširivanje ideje o suživota grada i ljudi, na njegov izlazak iz »muzeja« i težnju da cijeli grad postane svojevrsna živuća galerija.

Industrijska baština, posebno Hartera, igra značajnu ulogu u vašem projektu. Zašto ste se odlučili upravo za te prostore i kako planirate intervenirati u njima? Što vam je važno postići putem te intervencije?

– Za prostore Hartere odlučio sam se iz jednostavnog razloga, Hartera je tijekom 180 godina neprekidne proizvodnje bila svjedok i sudionik nastajanja i razvoja Rijeke, othranila je mnoge generacije radnika i nemoguće ju je izostaviti iz ovog projekta tim više što se i danas preko utišanog jezika oronulih zgrada, metamorfozom međusobnog dijaloga energije žive i nežive prirode, buka i tišina spajaju u jedan poligon za viziju budućnosti, viziju koja postaje sveprisutna, htjeli mi to ili ne. Ovaj projekt ujedno je priča o transformaciji grada koji teče s obzirom na to da je Rijeka desetljećima bila tipični industrijski grad, a sad lagano stvara novi identitet. Intervencijom u napuštenim prostorima namjeravam stvarati djela na licu mjesta izlazeći izvan institucionalnih okvira poput galerija i muzeja, u cilju predstavljanja ideje: kad prestane kretanje, prestaje i život. I kao što reče Meša Selimović: »Ništa nije konačno dok u nama postoji traganje, kraj traganja je i naš kraj«. Ponovo se otvara začarani krug i kroz ideju kretanja razvija se slogan: radnička klasa odlazi u raj, koji više ne postoji u ovom vremenu i prostoru, ali je dio mozaika onih koji se nalaze oko nas, ovdje i šire.

Projekt ima više slojeva – istraživanja, performanse i izložbe. Možete li nam otkriti nešto više o konceptu i temama koje planirate istražiti i predstaviti?

Dokumentarni aspekt projekta

– Koncept akcije/istraživanja temelji se na movingart (umjetnost u pokretu) i site-specific umjetnosti (djelo na licu mjesta) preko kojega istražujem, odnosno, promatram pojedinca kao funkcionalnu jedinicu, sa svim aspektima koji djeluju i utječu na njega i ostale. U ovom pristupu fokus je »u« kretanju i »kroz« kretnje.

Konceptom performansa u korelaciji umjetnost-prostor-vrijeme istražujem pitanja kao što su: možemo li biti sredstvo agitacije i apela u posredovanju između zajednice i pojedinca? Što to omogućuje svim našim iskustvima da postanu alat za buđenje svijesti o sebi, našim odnosima i našem okruženju? Cilj ovih ideja nije samo umjetnički predmet ili estetizacija realnosti, nego aktivan odnos prema društvenoj stvarnosti koja se temelji na socijalnom kontekstu koji je više ili manje, u ovom slučaju trajno, nevezan uz određenu lokaciju.

Koncept izložbe sveden je na život u ograničenom prostoru, to jest prostoru Relativne galerije gdje bih proveo određeni period živeći i stvarajući, u interakciji s publikom. Ovaj likovni proces za mene je ujedno i iskonsko prebiranje vlastite nutrine, proživljenih emocija, koje nam se nude na dlanu kao svojevrsni odraz traženja smisla u sadašnjosti.

Vaša tendencija da dokumentirate veći dio svog rada sugerira dublju analizu umjetničkog procesa. Kako planirate prikazati taj dokumentarni aspekt i što želite postići njegovim dijeljenjem s publikom?

– Dubljom analizom svih umjetničkih procesa vidljivo je ispreplitanje ambivalentno partikularno-univerzalne ideje društvenih veza i odnosa, pojedinca i zajednice. U projektu AIR moja uloga se radikalno mijenja, ja nisam više stvaratelj novih umjetničkih djela, već promatrač koji mijenja odnose stvari, pojava u svijetu ukazujući na to da je umjetnost isti tren vidljiva kao što može biti isti tren odsutna i skrivena.

Dokumentarni aspekt cijelog projekta zamislio sam kao materijal umjetničkog rada, preko kojega, fotografiranjem, snimanjem, slikanjem, stvaram istinski živu umjetnost. Ta dokumentacija ujedno je pokazatelj preobrazbe koju umjetnost danas prolazi, čineći je istog trena postojećom i vidljivom. Dijeljenjem ovakvih sadržaja s publikom oživjela bi se ambivalentnost shvaćanja zajednice kao nepovratno izgubljene i ponovo ostvarive, pri čemu izraz pripadanja ne svodim ni na kakav društveni ili politički aranžman, jer izražavam najintimniju bit svakog mogućeg pripadanja, neovisno o kontekstu u kojima se ostvaruje, što je ujedno čini podložnom raznim interpretacijama.

Multidisciplinarnost

Kako usklađujete različite umjetničke discipline poput izvedbene, likovne i medijske umjetnosti u svom radu? Koji izazovi i prednosti proizlaze iz te multidisciplinarnosti?

– Za mene su sve umjetničke discipline međusobno povezane, jedna drugu inspiriraju i nadograđuju, isprepliću se. Kroz iskustva na polju umjetničke fotografije, performansa, stvaram ideje na polju likovnosti i obrnuto. Nekad sam fokusiran samo na slikanje, nekad na fotografiju, nekad na performans, a nekad sve navedeno odjednom. Shvatio sam da me više od svega na kreativnost potiču ljudi, njihove životne situacije i sve što radim svakodnevno me tjera na susrete s izazovima. Izazov je primjerice, pronaći odgovarajući pristup, probuditi svijest i empatiju kod ljudi, ali kad toga nema, izazov onda postaje suočavanje s ravnodušnošću i apatijom. Ukoliko uspijem izazvati emociju i reakciju kod ljudi, tek tada mogu govoriti o prednostima multidisciplinarnosti, jer sam uspio ostvariti opći cilj. Za mene je opći cilj nešto što nadilazi sve što radim, pa i mene samog.

Iako ste iz Rijeke, ne živite ovdje stalno. Kako se na vašu umjetnost reflektira odnos s Rijekom te kako manjak stalne fizičke prisutnosti utječe na umjetnički izraz?

– Ja sam netko tko ne stvara svojom voljom i odlukom, ja stvaram vođen unutarnjim porivom koji je ujedno i moj unutarnji imperativ. Umjetnost nije moguće do kraja razumjeti i objasniti, kad bi to bilo moguće, onda bi i Zemljom hodali raznorazni bogovi. Vjerujem da bi bez umjetnosti svijet bio uskraćen za sve ekspresivne aspekte koji su duboko skriveni u svima nama, a koji nam omogućuju da nevidljivo iznesemo u opipljivi svijet. Umjetnost je moj pokretački kotač koji se neprestano okreće i koji me dotiče kao čovjeka na putu stalnih traganja za odgovorima.

Za grad koji teče veže me prije svega osjećaj pripadanja. Naš odnos je gotovo kao odnos majke i sina i definitivno se reflektira na moj umjetnički izraz kroz njegovu stalnu duhovnu nazočnost. Manjak stalne fizičke nazočnosti ne utječe mnogo na moje stvaralaštvo jer se jedan dio interakcije s publikom, napose u likovnom stvaralaštvu, ostvaruje i bez moje fizičke nazočnosti, ovdje govorim o fokusu na radovima. No, kada se zahtijeva moja nazočnost jer sam ja u funkciji umjetnosti, onda idem gdje je potrebno djelujući tako i na međunarodnoj razini.