Iako nas od pandemijskih mračnih ograničenja dijele već gotovo tri pune godine, svako malo pojavi se novi rock album inspiriran šokom koji je tih dana proživljavalo cijelo čovječanstvo. Jedan od najzanimljivijih uradaka stvorenih u to doba izolacije svakako je i ovog ljeta objavljeni novi, inače peti studijski album, američko-kanadske kantautorice Sare Burton, album »64 Magic Queens«.

Od Kanade do SAD-a

Naime, album obrađuje temu ljubavi na daljinu, dakle vezu koja je u osnovi rijetka, ali je u doba pandemije bila češća i uočljivija. Uz to albumu zanimljivost daje i činjenica da je Sarah Burton u rock glazbu ušla nakon teškog prekida dugogodišnje veze.

Nakon te za nju vrlo velike traume krenula je u lutanja rodnom Kanadom u kombiju nazvanom Lucky te takav način nastavila živjeti do danas usput stvarajući albume i nastupajući na brojnim turnejama stvarajući si tako bazu sve vjernijih obožavatelja.

Albumi koje je nizala (»Love Is For Pussies«, 2007.; »Fire Breathers«, 2012.; »Make Your Own Bad«, 2015.) bili su znani ponajprije Kanađanima, a nakon što se 2019. godine u svojim putešestvijama dotakla i Teksasa, točnije Austina gdje joj je danas sjedište, napravila je i do tog trenutka svoj najbolji album, sjajni »Give Me What I Want«, sirov i realan album koji glazbom veže americanu, folk, rock i country, a tekstovima govori o ljubavi, žudnji, patnji, očaranosti, otrežnjenju od očaranosti ljubavlju te stalnoj potrazi za smislom.

Novi stil

Potom je, zna se, uslijedila korona tijekom koje je Sarah Burton stvarala nove pjesme i pripremala se za eventualni kraj pandemije. Tako su, ustvari, u to doba pandemijskog ludila i uskraćenosti svega i svačega nastale pjesme njenog novog albuma koji nastavlja tamo gdje je prethodni album stao, a to znači da se njezin ugled kao sve značajnije kantautorice širi. Njezinu kvalitetu potvrđuje i činjenica da album privlači pažnju iako je iznova promijenila stil.

Točnije, od americane i folka prethodnog albuma sad se u većoj mjeri okrenula gitarističkim slapovima tipičnima za šezdesete, pop rocku devedesetih, indie rocku, power popu…, a sve to skladno je i »umotano« u razigranu, poletnu, energičnu i punu praštavih gitara, plesnog ritma i pozitivne energije ugodnu cjelinu.

Uzora je mnogo. Sama autorica spominje imena kao što su Weezer, Harry Nilsson i Concrete Blonde, ali bez po’ muke još se lakše prepoznaju The Pretenders i Chrissie Hynde, Blondie i Deborah Harry, The Bangles, Joan Jett…

Dakle, vrhunski ženski rock obogaćen milozvučnim električnim gitarama. Za uspjeh albuma zaslužan je i dokazani power-pop glazbenik i producent Dany Laj koji je doprinos dao i vrhunskim umijećem sviranja gitare, a uz njih dvoje na albumu su svirali još i basistica Janette Dowling te bubnjar Dusty Campbell.

Utjecaji velikana

Uvodna zamamno plesna i razigrana »I Hate Goodbyes« određuje temeljnu temu albuma, a Sarah u njoj govori o tome kako je spremna prihvatiti tu čudnu vezu na daljinu i to, u njenom slučaju, s drugim glazbenikom koji je, poput nje, često na turnejama. Već u ovoj skladbi Lajeve gitare su sveprisutne i sjajno se slažu s njenim dojmljivim vokalom i pozitivnim ozračjem cijele pjesme.

Koračić dalje u žestini je »How To Run« u kojoj priznaje kako često nije znala izaći iz loše ljubavne veze, »Give It All To Me« obrađuje tipične i u ljubavi česte motive »posjedovanja« partnera, a iznimna novovalna »Baby, Why You So Angry« temu svađe u vezi obrađuje na način koji neizostavno u svijest slušatelja priziva Blondie, The Pretenderse ili Joan Jett, dok je najbrži trenutak albuma pop punk zvukom uokvirena »Why You Gota Kill My Dreams« kroz koju se nastavlja temu ljubavnih svađa i sukoba.

Ljubav diže i spušta

Mnogima će, ponajprije s tekstualne strane, vrhunac biti »Love Is Not Enough« u kojoj kroz srednje brzi ritam i zaista dobre gitare slušamo vrlo iskrene i bespoštedne stavove o ljubavi koja te diže i spušta – ali nikad sama po sebi nije dovoljna za sretan život! Oni koji ipak više vole nježniji pristup itekako će uživati u divnoj »You Say You Want More« s još jednim Lajovim setom nježnih gitara i ozračjem neponovljive jednostavnosti davnih šezdesetih.

U završnom dijelu albuma Burtonova očigledno usporava što se osjeti već u vrlo dobroj »Another Mistake« te pogotovo u dvije završne, »High By the Beach« i »Today Is Gonna Be That Day« koje su dobro pogođen završetak albuma po kojem će mnogi pamtiti ovu godinu i koji će autorici svakako pripomoći u tome da je ne miješaju s istoimenom vrlo poznatom i uglednom britanskom modnom kreatoricom. Svijet, očigledno, ima dvije zanimljive i poznate Sarah Burton.