Nakon premijere na Pulskom filmskom festivalu, prikazivanja na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu koji je i otvorio, film »Sedmo nebo« redateljice i scenaristice Jasne Nanut nedavno je imao i riječku premijeru. Nakon dviju premijera ovoga filma kojima sam nazočio, mogu sa sigurnošću već u uvodnim retcima reći da je »Sedmo nebo« definitivno blizak publici, koja rezonira s njime. Još kao studentica filmske režije Nanut je snimila filmove »Zajedno« (2014.), »Generalka« (2014.), »Šake« (2014.) koji su prikazani na više domaćih i stranih festivala, a potom su uslijedili »Igra malog tigra« (2015.) te »Tanja« (2016.), za koje je dobila nagradu Oktavijan. Film koji je trenutačno u našim kinima, »Sedmo nebo«, njezin je dugometražni prvijenac koji je u Puli dobio vrlo dobre ocjene publike, a sudeći po ovome uratku, možemo samo čekati što nam Nanut sljedeće sprema.

Radnja filma usmjerena je na život Nina Radmana (Krešimir Mikić), producenta na jednoj televiziji koji, iako je u braku i ima dvoje djece – kćer osnovnoškolku i maturanta – očigledno nije zadovoljan monotonijom takva obiteljskoga života, pa se upušta u avanturu s kolegicom s posla, izazovnom plesačicom Tamarom (Iva Jerković Oreški) koja ga konstantno pritišće da supruzi (Iva Mihalić) prizna prijevaru. U želji da joj otkrije svoju drugu stranu, Nino traži pomoć svoga prijatelja glumca za uvježbavanje scenarija u kojemu treba razotkriti istinu. Razapet između obiteljskoga života, priznanja o prijevari te poslovnih obaveza, protagonist koji uspješno manevrira između svega doima se zapravo poput tempirane bombe koja može eksplodirati svakoga trenutka, i doslovno i simbolično, jer uz sve to, ima problema s tlakom, pa ga sve brige simbolički u razmacima stežu poput tlakomjera koji svako malo stavlja na ruku, no sve to u vrlo humornom tonu, u, kako piše u službenoj najavi, komediji neočekivanih obrata.

Dvostruki život

A upravo tako i žanrovski možemo odrediti ovaj film, kao »light« romantičnu komediju, definitivno neočekivanih obrata, linearne radnje i ujednačenoga ritma. Već od samoga početka vidi se da Nino teško uspijeva održavati svoju avanturu s privlačnom i više godina mlađom plesačicom koja je, čini se, istinski zaljubljena u njega (ili traži sigurnost, što će se i sama priupitati). Dvostruki je život posebno teško voditi, pokazat će protagonist koji čak izaziva i suosjećanje, još više zbog toga što se neočekivane situacije nižu, stoga valja biti uvijek na oprezu, a još više kad jednostavno mora lagati o svemu – o svojim putovanjima, sastancima, pa i razlogu buncanja tuđeg imena u snu.

Iako Nino jest obiteljski čovjek, njegova je cijela obitelj u drugome planu, pa je Nino intencijski prikazan između dviju žena, odnosno u ljubavnome trokutu, dok su njegova djeca tek usputno, no sasvim dostatno, prikazana, ne bi li se ocrtao njegov puni profil obiteljskoga čovjeka koji tek usput svoje vrijeme posvećuje djeci, pa se isto tako usput i sjeti kupiti koju sitnicu s »poslovnog puta«, ne bi li ostavio dokaze o beogradskom putovanju. Dakle, u fokusu je Nino, uspješan poslovni sredovječni muškarac u braku koji ima avanturu, no nesiguran je u razotkrivanje istine. Iako niz komičnih situacija u kojima on pokušava otkriti istinu nerijetko završi obratom, i to pukom slučajnošću, on isto tako i u onim situacijama u kojima je rastvorena mogućnost da konačno obznani istinu, ipak ustukne.

Komičan obrat

U gradbi takve komične atmosfere zasigurno veliku ulogu ima jaka scenaristička podloga i dijalozi koji moraju biti »protočni« i logičnoga slijeda, uz nadovezivanje i doskočice koje pomažu gdjekad ostvariti komičan obrat i u gledatelja izazvati smijeh od srca, što i jest slučaj s ovime filmom. Osim samog lika čiji obrasci ponašanja zadobivaju sve nervozniji tonus zbog stalnoga odgađanja onoga što mu visi nad glavom, komični se trenuci nižu u odnosu sa ženom, manje s ljubavnicom, a u velikoj mjeri s protagonistovim prijateljem (Nikša Butijer), glumcem, koji mu pomaže različitim tehnikama uvježbati savršen odgovor na crni scenarij koji zasigurno slijedi, što signalizira i potencijalnu metapotku – gluma u/o glumi (uz to, i radnja je dijelom smještena u svijet »live« televizijskih emisija). U njihovome uvježbavanju potencijalnoga, prijatelj preuzima ulogu žene te simulira njezine reakcije i replike na Ninovo šokantno priznanje o prijevari, pa upravo te promjene inteziteta u glasu, emocionalne teksture te mogućnost uživljavanja izazivaju onaj prirodan i neusiljeni smijeh u gledatelja. No, isto tako, te su scene pokazale glumačko umijeće Butijera koji je neupitno pridonio kvaliteti cjelokupnih glumačkih izvedbi te kvaliteti filma u cjelini.

Naravno, nije samo Butijer izvrstan, u prvom je redu to Krešimir Mikić koji je još jednom briljirao, a lik Nina donio je vrlo odmjereno, sugestivno, vješto izbjegavajući da prenaglasi trenutke i emocije. Ovako potretirajući poslovnog čovjeka kojega tlak svako malo podsjeća da treba izbjegavati stresne situacije, pa i ovakvu ljubavnu igru, njegova izvedba djeluje posve uvjerljivo, izaziva smijeh, no negdje u dubini i empatiju zbog situacija koje mu se zbivaju. A redateljica ga nije kaznila zbog njegovoga grijeha, već mu postavlja razne prepreke kojima ga testira. Također, i Mihalić je dobra u ulozi Ninove supruge, kao i Jerković Oreški u ulozi ljubavnice, a posebno je lijepo bilo nakon nekog vremena vidjeti i Uršu Raukar Gamulin u ulozi djelatnice hitne pomoći.

Tempirana bomba

Sama usporedivši protagonista, koji je kao tempirana bomba, s Almodovarovom “Ženom na rubu živčanog sloma”, i redateljica je napravila izvrsnu poredbu, stavljajući suptilno naglasak na jaku ženu, odnosno jake žene, jer, iako je ovdje muškarac u prvome planu, pokazuje se kao simpatični slabić koji bježi od samoga sebe i od odgovornosti za svoje djelovanje, a vrlo simbolično žene su te koje na kraju vrlo odrješito preuzimaju riječ.

No, ne opstoji Almodovar jedino u toj poredbi u ovome filmu, već postoje naznake sličnosti i glede obrade likova, to jest njihovoga psihološkog nijansiranja, a možda tek malo i scenografski (Denis Rubinić) podsjeća na rad poznatoga redatelja. U frazeološkom smislu biti u/na sedmom nebu upućuje na stanje uživanja, a referira se na vjerovanje prema kojem nebo ima sedam slojeva ili sfera, od kojih je ona gornja, najviša, dakle sedma, ujedno i najbliže Bogu, na što je još i Aristotel uputio svojim djelom »O nebu«. Naslovna sintagma koja signalizira kakvo pozitivno stanje osobe koja je na sedmome nebu ovdje je aplicirana kao svojevrsna metafora kojom se dodatno podcrtava protagonistovo stanje, jer se u pojedinim trenucima i sam osjeća čak i previše ekstatično, odnosno kao da je na vrhu svijeta.

Kamera/fotografija (Tomislav Sutlar) je također vrlo dobra, pa se nikad ne radi o usputnim planovima kamere, već su nerijetko sugestivni, od onih s promatračke udaljenosti, bočnih koji prate likove u kretanju, recimo na ulazu u toplice, na bazenu, za vrijeme tretmana s blatom. U potonjem dijelu, tretmana s blatom, vrlo je dobra kamera koja bočno prelazi kabinama, dobro je iskorišteno i zrcaljenje staklenih površina u scenama na bazenu, no i inače u filmu, pa se takvo korištenje staklenih površina ponavlja i nekoliko puta. Glazba i zvuk (Nenad Kovačić i Mak Murtić/Martin Semenčić) posebno su bitne i dobro iskorištene komponente koje su uspjele dograditi onaj artistički smjerokaz u kojem film ipak gleda, pa su tako česti i u pravim trenucima korišteni zvukovi kojima upućuju na jednu atmosferu zagonetnoga, skrivenoga, no i onoga fatumskoga koje ipak zna iznenaditi. A tu je i pjesma »Pogled« Pocket Palme koja se izvrsno uklopila u trenutak, scenu u kojem se javlja.

Film »Sedmo nebo« vrlo je dobra »light« romantična komedija, idejno dobro razrađena, scenaristički zategnuta, uz izvrsna glumačka ostvarenja i zanimljivu glazbu, stoga većinu gledatelja zasigurno neće ostaviti razočaranima. Takav je pothvat, napraviti komediju, i riskantan i vješt potez, no u slučaju da nakana uspije, samo je pokazatelj da/kako se dobra komedija ipak može napraviti. Sve više i hrvatski film, u usporedbi s drugim europskim zemljama i dalje s ograničenim sredstvima, pokazuje žanrovski pluralizam, no i sve više umješnost u onim odabirima koji se nameću kao logičan (ili jedini) odabir.