Dojmljivu i moćnu izložbu fotografija nazvanu »Zlatna kora« moguće je ovih dana pogledati u prostoru delničke Gradske knjižnice »Janet Majnarich«.

Riječ je o izložbi fotografija neobičnih i nesvakidašnjih modela, točnije četvero ljudi koji su za života doživjeli teške nesreće vezane uz opekline koje su trajno obilježile dijelove njihovih tijela. Istodobno, sve četvero smoglo je dovoljno hrabrosti i volje da dozvole kameri da kroz umjetničku fotografiju zahvati njih i dijelove njihovih tijela.

Najzaslužnija za ovu sjajnu izložbu je Kristina Iveković, glazbenica i novinarka iz Medulina koja je kao trogodišnja djevojčica doživjela tešku nesreću, točnije kipuća voda joj je nanijela teške opekline trećeg i četvrtog stupnja na gotovo pedeset posto površine tijela. Završila je u bolnici, provela u šok sobi trideset dana te unatoč lošim prognozama za preživljavanje, uspješno se oporavila od teških ozljeda.

Ni strah, ni sram

Danas, 35 godina kasnije, Kristina je svoju bol pretočila u umjetnost, a na pitanje kako je do toga došlo, kaže kako je temelj svega bio to što joj se dogodilo prihvatila kao dio same sebe još u djetinjstvu.

– Sjećam se da su u djetinjstvu ljudi iz moje okoline o svemu što mi se dogodilo i posljedicama koje su ostale govorili krišom, a meni je takav pristup smetao. Da, opečena sam, dio kože mi je uništen, ali to je moja koža, to su moji ožiljci, to sam ja!

Jednostavno, ja sam sve to – a mislim i danas da je to najispravniji način – prihvatila kao dio same sebe. Saživjela sam se s tim i nije me tih ožiljaka bilo ni strah, ni sram pokazati, pa kad bi mi mama rekla da odjenem nešto duže kako bih ih sakrila, ja sam znala odgovarati: »Pa zašto, oni su moji, ja ih volim… oni me čine posebnom!«

Kad sam došla u tinejdžerske godine, kad izgled i razlike među ljudima postanu jako važne, nisam odustajala od svog stava i prihvaćanja same sebe takvom kakva jesam. Naravno, postala sam tada još svijesnija što su ti ožiljci i kakve oni posljedice sa sobom nose. Počela sam dublje o tome promišljati, a kad sam se u tim godinama počela baviti glazbom, rodila se ideja da kroz glazbu, kao i tekstove pjesama, pričam o mojim ožiljcima te time možda i pomognem onima koji prolaze kroz slične situacije te zbog toga pate.

Kroz takva promišljanja došla sam i do ideje o drugačijim umjetničkim pristupima toj temi pa tako i o ovoj izložbi. U početku sam kao model trebala biti ja sama, ali onda sam, u dogovoru s fotografima, Marijanom Banko i Danijelom Bartolićem, koji su prihvatili moju ideju, pronašla još troje ljudi spremnih na takav oblik umjetničke izloženosti.

Uz mene to su još Katarina Trajkovski, Jakov Mareljić i Marin Novak. Svi zajedno napravili smo jedno kvalitetno snimanje nakon kojeg smo odabrali dvadeset fotografija, pojedinačnih i skupnih, te ih prvi put izložili u svibnju ove godine u Puli te u studenom u Delnicama, priča Kristina.

Kintsugi tehnika

Javnim izlaganjem fotografija na kojima su vidljivi njihovi ožiljci željeli su skinuti stigmu i te ožiljke prikazati kao nešto nesavršeno lijepo, kao snagu i priliku za novi život, osobito u svijetu u kojem je dobar izgled postao imperativ.

– Ožiljci su mjesta kroz koje život ulazi u nas. Ovaj projekt posvećen je vidljivim, ali možda još i više i oku, i objektivu nevidljivim ožiljcima koji bole najviše, i njih nosimo svi. Željeli smo ožiljcima udahnuti novi život jer to je suštinska poruka koju oni nose, a upravo ova izložba to zorno pokazuje – kako iz nečeg toliko bolnog, zastrašujućeg i traumatičnog može proizaći nešto još ljepše i plemenitije, rekla je Iveković.

Nazvavši izložbu »Zlatna kora« Kristina Iveković na umu je imala japansku tehniku znanu pod imenom kintsugi. Riječ je o tehnici kojom Japanci pri popravku njima dragocjenih predmeta ne koriste obično ljepilo već – zlato. Baš zbog plemenitosti tog metala cijeli je postupak iznimno vrijedan i Japanci ga smatraju oplemenjivanjem, podizanjem vrijednosti i značaja onog što je doživjelo oštećenje. Sličnu pozlatu, jasno je svakome tko pogleda izložbu, učinile su od kože hrabrih modela i snimljene fotografije.

– Ožiljci ne moraju biti nešto što ćete skrivati i čega ćete se sramiti. Jer, ako ste dobili takve ožiljke, znači da ste prošli nešto izuzetno teško i opasno. A preživjeli ste! To znači da ste snažni i baš to mora se isticati!

Jer vi ste savladali nešto opasno, bolno i zastrašujuće. I još ste tu! Uostalom, često puno više bole oni ožiljci koje nosimo na srcu i duši, od onih koji se vide na leđima, rukama, nogama… Zato mislim da se puno ljudi u ovoj priči i u ovoj izložbi prepoznalo… Iz svih ožiljaka treba izvlačiti snagu, zaključuje Kristina.