»Zlatna kora«

To su moji ožiljci, to sam ja. Glazbenica i novinarka pokrenula projekt koji razbija predrasude

Marinko Krmpotić

Kaže kako je temelj svega bio to što joj se dogodilo prihvatila kao dio same sebe još u djetinjstvu



Dojmljivu i moćnu izložbu fotografija nazvanu »Zlatna kora« moguće je ovih dana pogledati u prostoru delničke Gradske knjižnice »Janet Majnarich«.


Riječ je o izložbi fotografija neobičnih i nesvakidašnjih modela, točnije četvero ljudi koji su za života doživjeli teške nesreće vezane uz opekline koje su trajno obilježile dijelove njihovih tijela. Istodobno, sve četvero smoglo je dovoljno hrabrosti i volje da dozvole kameri da kroz umjetničku fotografiju zahvati njih i dijelove njihovih tijela.


Najzaslužnija za ovu sjajnu izložbu je Kristina Iveković, glazbenica i novinarka iz Medulina koja je kao trogodišnja djevojčica doživjela tešku nesreću, točnije kipuća voda joj je nanijela teške opekline trećeg i četvrtog stupnja na gotovo pedeset posto površine tijela. Završila je u bolnici, provela u šok sobi trideset dana te unatoč lošim prognozama za preživljavanje, uspješno se oporavila od teških ozljeda.


Humanitarni karakter



Tetovaže, ožiljci, rezovi i bore
slave život, zato slavimo heroje
novo rađanje, novo platno, nove slike
Jer znam da nisu svima dane druge prilike!


Ovo su stihovi pjesme »Zlatna kora« za koju je Kristina napisala tekst, a njen kolega Nikola Milat iz Top of the Pop benda glazbu i aranžman, i koja putuje zajedno s izložbom koja je, to je jako bitno napomenuti, humanitarnog karaktera i svaki dobrotvorni prilog namijenjen je projektu »Zlatna ribica« u okviru kojeg se skupljaju sredstva za stipendije namijenjene studentima slabijeg imovnog stanja.

Ni strah, ni sram


Danas, 35 godina kasnije, Kristina je svoju bol pretočila u umjetnost, a na pitanje kako je do toga došlo, kaže kako je temelj svega bio to što joj se dogodilo prihvatila kao dio same sebe još u djetinjstvu.


– Sjećam se da su u djetinjstvu ljudi iz moje okoline o svemu što mi se dogodilo i posljedicama koje su ostale govorili krišom, a meni je takav pristup smetao. Da, opečena sam, dio kože mi je uništen, ali to je moja koža, to su moji ožiljci, to sam ja!


Jednostavno, ja sam sve to – a mislim i danas da je to najispravniji način – prihvatila kao dio same sebe. Saživjela sam se s tim i nije me tih ožiljaka bilo ni strah, ni sram pokazati, pa kad bi mi mama rekla da odjenem nešto duže kako bih ih sakrila, ja sam znala odgovarati: »Pa zašto, oni su moji, ja ih volim… oni me čine posebnom!«


Kad sam došla u tinejdžerske godine, kad izgled i razlike među ljudima postanu jako važne, nisam odustajala od svog stava i prihvaćanja same sebe takvom kakva jesam. Naravno, postala sam tada još svijesnija što su ti ožiljci i kakve oni posljedice sa sobom nose. Počela sam dublje o tome promišljati, a kad sam se u tim godinama počela baviti glazbom, rodila se ideja da kroz glazbu, kao i tekstove pjesama, pričam o mojim ožiljcima te time možda i pomognem onima koji prolaze kroz slične situacije te zbog toga pate.


Kroz takva promišljanja došla sam i do ideje o drugačijim umjetničkim pristupima toj temi pa tako i o ovoj izložbi. U početku sam kao model trebala biti ja sama, ali onda sam, u dogovoru s fotografima, Marijanom Banko i Danijelom Bartolićem, koji su prihvatili moju ideju, pronašla još troje ljudi spremnih na takav oblik umjetničke izloženosti.


Uz mene to su još Katarina Trajkovski, Jakov Mareljić i Marin Novak. Svi zajedno napravili smo jedno kvalitetno snimanje nakon kojeg smo odabrali dvadeset fotografija, pojedinačnih i skupnih, te ih prvi put izložili u svibnju ove godine u Puli te u studenom u Delnicama, priča Kristina.




Kintsugi tehnika


Javnim izlaganjem fotografija na kojima su vidljivi njihovi ožiljci željeli su skinuti stigmu i te ožiljke prikazati kao nešto nesavršeno lijepo, kao snagu i priliku za novi život, osobito u svijetu u kojem je dobar izgled postao imperativ.


– Ožiljci su mjesta kroz koje život ulazi u nas. Ovaj projekt posvećen je vidljivim, ali možda još i više i oku, i objektivu nevidljivim ožiljcima koji bole najviše, i njih nosimo svi. Željeli smo ožiljcima udahnuti novi život jer to je suštinska poruka koju oni nose, a upravo ova izložba to zorno pokazuje – kako iz nečeg toliko bolnog, zastrašujućeg i traumatičnog može proizaći nešto još ljepše i plemenitije, rekla je Iveković.


Nazvavši izložbu »Zlatna kora« Kristina Iveković na umu je imala japansku tehniku znanu pod imenom kintsugi. Riječ je o tehnici kojom Japanci pri popravku njima dragocjenih predmeta ne koriste obično ljepilo već – zlato. Baš zbog plemenitosti tog metala cijeli je postupak iznimno vrijedan i Japanci ga smatraju oplemenjivanjem, podizanjem vrijednosti i značaja onog što je doživjelo oštećenje. Sličnu pozlatu, jasno je svakome tko pogleda izložbu, učinile su od kože hrabrih modela i snimljene fotografije.


– Ožiljci ne moraju biti nešto što ćete skrivati i čega ćete se sramiti. Jer, ako ste dobili takve ožiljke, znači da ste prošli nešto izuzetno teško i opasno. A preživjeli ste! To znači da ste snažni i baš to mora se isticati!


Jer vi ste savladali nešto opasno, bolno i zastrašujuće. I još ste tu! Uostalom, često puno više bole oni ožiljci koje nosimo na srcu i duši, od onih koji se vide na leđima, rukama, nogama… Zato mislim da se puno ljudi u ovoj priči i u ovoj izložbi prepoznalo… Iz svih ožiljaka treba izvlačiti snagu, zaključuje Kristina.




Nagrađivana fotka

Posljednja, 21. fotografija nosi naziv »Vaza Zlatna kora« i nastala je korištenjem digitalne tehnike utemeljene na anatomskoj geometriji ožiljaka spomenutih modela. Ta je fotografija, istodobno i svojevrsna inovacija, zajednički rad studentice informatike Lee Buljubašić Franković pod mentorstvom Svena Maričića te Kristine Iveković, a do sada je već dobila dvije vrlo vrijedne nagrade – broncu u Zagrebu na 21. međunarodnoj izložbi inovacija ARCA 2023. te zlato na ovogodišnjoj već 74. iENI, čuvenoj izložbi održanoj u Nürnbergu. Tu inovaciju, kao i sve ostale moćne fotografije ove nezaboravne izložbe, bit će moguće od ponedjeljka, 20. studenoga ove godine, pogledati u Gradskoj knjižnici »Janet Majnarich« u Delnicama.