Nikada, ali baš nikada nitko u Vladi u gotovo dvije godine, od kada je Andrej Plenković postao hrvatski premijer nije spomenuo gradnju nacionalnog stadiona. Nije ga spominjao ni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, on gotovo dva desetljeća muku muči kako Dinamu osigurati stadion, pa je tako jedno vrijeme govorio o završetku obnove maksimirskog stadiona, pa se najavljivala gradnja na Kajzerici, stadion je dobio, kako to i priliči Dinamovom stadionu, prigodno ime »Plavi vulkan« još prije deset godina, pa se i oko toga nešto zakompliciralo, ali barem kao u obnovu Maksimira nisu uzaludno prethodno uložene stotine milijuna kuna.

Bandić nikog neće čekati

Vladajući su se natjecali tko će bolje objasniti zašto Hrvatska ovaj trenutak treba krenuti u gradnju stadiona, premijer Plenković i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović konačno su našli jednu domaću temu oko koje se slažu, a naravno da je Bandić već poslao poruku da on zapravo nikoga neće čekati i da samo što nije počeo graditi taj stadion. Danima su se mediji, stručnjaci i »stručnjaci« nabacivali lokacijama i troškovima gradnje. Oni koji su unatoč nacionalnoj euforiji propitati nužnost gradnje stadiona, tvrdili su da treba graditi vrtiće, bolnice, škole… Kao da u uređenoj zemlji jedno isključuje drugo. No, način na koji se, primjerice Bandić, onima koji žele propitati kakav stadion , u kojem aranžmanu i s koliko novaca Hrvatska treba ili planira graditi odgovara na sva ta važna pitanja je strašan. Bandić je zastupnici Radničke fronte Katarini Peović Vuković poručio da će on izgraditi nacionalni stadion, a ona može »crknuti od tuge«.

Foto Davor Kovačević

Atmosfera je to u kojoj se, iako bez takvih grubih poruka, raspravljalo i o troškovima obnove maksimirskog stadiona i o izgradnji dvorana za rukometno svjetsko prvenstvo 2009. Ni za jedno ni za drugo nitko nikada nije ponudio točne informacije o troškovima. Najdalje je u procjeni troškova za gradnju rukometnih dvorana, koje su dvije godine prije održavanja prvenstva, postale nacionalni prioritet prije tri godine otišla Državna revizija, koja je za baš svaku od šest dvorana utvrdila da je njihova gradnja koštala više nego je bilo planirano.

Revizija je tada upozorila da je većina dvorana građena bez studije isplativosti, da je dio investitora ali i lokalnih vlasti, za gradnju birao najskuplji način zaduživanja, ali to izvješće osim medijskih natpisa nije izazvalo gotovo nikakvu reakciju u političkim krugovima. S takvim bremenom Hrvatska bi sada trebala graditi nacionalni stadion, bez da je itko rekao kakav se stadion Hrvatskoj isplati graditi, po kojem modelu i za koliko novca. S desetogodišnjim iskustvom dvorana za koje je Revizija osam godina nakon gradnje zbrajala koliko su koštale i procjenjivala koliko će koštati, Bandić nikome ne bi smio reći da nema pravo pitati koliko će koštati izgradnja nacionalnog stadion.

Stotine milijuna kuna

Posebice što se pred zadnje Europsko rukometno prvenstvo koje se održavalo u Hrvatskoj i on natezao s Ingrom, koja je po modelu Javno-privatnog partnerstva gradila Arenu Zagreb oko toga plaća li uredno troškove. Ista stvar je bila i u Splitu i pred sam početak prvenstva prijetilo se da dvorane neće biti otvorene za održavanje prvih utakmica. Eto, uz takve su dogovore i ugovore izgrađeni nacionalni ponosi za prvenstvo 2009. Tri dvorane, u Zagrebu, Splitu i Varaždinu, građene kroz javno privatno partnerstvo i nema nikoga tko točno može reći koliko će do isteka ugovora njihov najam plaćati gradovi i država. U proračunu za ovu ovu godinu država je predvidjela za tu svrhu 43, 5 milijuna kuna, lani je taj iznos bio 53 milijuna kuna i to je tek polovica troška za spomenute tri arene, jer pola iznosa daju i gardovi. Procjene samo za Arenu Zagreb kažu da će na kraju koštati više od 200 milijuna eura i to bez odvajanja novca koje gard izdvaja za održavanja hladnog pogona.

Foto Ivo Čagalj / PIXSELL

Dvorane u Zadru, Poreču i Osijeku koštale su ukupno 800 milijuna kuna, one su izgrađene novcem lokalnih vlasti i države, dakle bez privatnog sektora, i taj je iznos barem 30 posto veći od onog koji se spominjao prije gradnje.

Poslovanje dvorana priča je za sebe nekima, onima građenim gradskim novcem, upravljaju gradovi ili njihove ispostave, nekima zajednička poduzeća, a nekima za to posebno osnovane tvrtke, no nisu svi spremni jednako transparentno govoriti o svom poslovanju. Zagrebačkom Arenom upravlja podružnica Zagrebačkog Holdinga i iz te su nam gradske tvrtke odmah dali podatke o njihovim prihodima i rashodima. Tako je u prošloj godini Arena Zagreb imala, tvrde u svome odgovoru, 69,36 milijuna kuna prihoda i 75,5 milijuna kuna rashoda, što znači da je poslovala s minusom. Prihodi od najma dvorane bili su šest milijuna kuna. U svom odgovoru tvrde i to da Arena na dan 30. 06. 2018. ima zadržana dobit od 23,4 milijuna kuna.

Iz Varaždinske Arene kazali su nam da te podatke ne mogu dati jer naša pitanja zadiru u segment poslovne tajne trgovačkog društva, no javno dostupno izvješće na stranicama Fine kaže da je tvrtka Max Bögl Croatia koja upravlja varaždinskom dvoranom u prošloj godini imala dobit od sedam milijuna kuna.

Splitska Arena priča je za sebe, podatke o njezinom poslovanju može se naći na stečajnim oglasnim pločama, jer je od 2016. tvrtka Sportski grad koja upravlja Arenom u stečaju. Izvješće koje za prošlu godinu predala stečajna uprava kaže da je ta tvrtka poslovala s 15 milijuna kuna gubitka, a da je akumulirani gubitak dosegnuo 344, 6 milijuna kuna. Iz gradskih filijala koje upravljaju dvoranama u Osijeku, Poreču i Zadru ni nakon pet dana nisu nam poslali odgovore o tome kako posluju njihove dvorane. Građanima, koji će za njihovo gradnju u gotovo 30 godina uložiti milijarde kuna, te još stotine milijuna za održavanje, trebao bi se paliti alarm kad netko spomene gradnju nacionalnog stadiona. No, kako su mirno gledali što se događa s troškovima dvorana, ne bi trebalo iznenaditi ako u Hrvatskoj na isti način nikne i najljepši nacionalni nogometni stadion.