Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Možda bi imalo smisla srušiti Maksimir, izgraditi novi stadion i za Dinamo i za reprezentaciju, izgraditi ga tako da se na njemu mogu održavati i koncerti, atletska natjecanja...
Veliki sportski uspjesi pokreću snažne emocije, a pokretanje snažnih emocija zbog velikih sportskih uspjeha u Hrvatskoj ima visoku cijenu. Vratimo li se 21 godinu u prošlost prisjetit ćemo se da je tadašnja »Croatia« (danas opet »Dinamo«) pobijedila beogradski »Partizan« (eto, baš će u ponedjeljak biti obljetnica utakmice) 5:0 u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Tu je pobjedu Grad Zagreb jako skupo platio, Franjo Tuđman, nekadašnji predsjednik JSD »Partizan« i veliki navijač »Dinama« kojega je toliko volio da ga je preimenovao u »Croatiju«, zaključio je da je maksimirski stadion (za čiji je izvorni oblik arhitekt Vladimir Turina dobivao i međunarodne nagrade) prigodan za socijalističke sletove, a nakon tako velike pobjede ne može slijediti ništa drugo nego svijetla budućnost, pa je predsjednik Republike naložio obnovu, zapravo izgradnju novog stadiona, na istome mjestu. Kako to nikada nije završilo znano je valjda svima u Hrvatskoj. Ideja je bila potpuno rekonstruirati (i vizualno potpuno promijeniti) stadion, izgraditi tribine koje će primati 60.000 gledatelja kako bi se na stadionu moglo igrati i finale Lige prvaka. U stadion je do danas potrošeno oko 800 milijuna kuna, a rezultat je nepopravljiva nakaza na istoku Zagreba. Za tu nakazu nema lijeka, osim dinamita.
Rukometno iskustvo iz 2009.
O tome je, uostalom, u ožujku 2010. godine za naš list govorio i predsjednik HOO-a Zlatko Mateša. Ustvrdio je »što se tiče Maksimira, mislim da je to nepopravljivo i da je šteta uopće ulagati u njega. To će se kad-tad morati srušiti i napraviti ili na toj lokaciji ili nekoj drugoj normalni stadion«. Nakon te izjave predsjednika MOO-a periodično se nastavilo investirati u ono što se kad-tad mora srušiti.
Nogomet je bio i u žarištu ovotjednih zbivanja zagrebačke Gradske skupštine. Davorin Karačić, odnedavno zatupnik Neovisnih za Hrvatsku, prijetio je Tomislavu Tomaševiću, zastupniku Zagreb je naš, zato što je Tomašević Neovisne (koji su neovisno o svojoj neovisnost u koaliciji s Milanom Bandićem) stranku Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih prozvao za političku trgovinu u vezi Dinama i Ane Lederer, donedavno zastupnike Neovisnih u Skupštini, a odnedavno gradske čelnice zadužene za kulturu. Karačić je Tomaševiću malo prijetio (pozvao ga je na obračun ispod Domovinskog mosta, kasnije objasnivši da ga je pozvao tamo jer je okrenut budućnosti, a most je nov), malo ga je nazivao klošarom, malo se čudio tome kako su mediji prenijeli njegove prijetnje Tomaševiću jer vidi on i gore na šalterima i »zar su svi posvilenili«, a sve je to radila osoba, rečeni Karačić, koji je odvjetnik Bad Blue Boysa, koji je boksač i predsjednik boksačkog kluba. Snažna je povezanost Neovisnih za Hrvatsku i Dinama i Bad Blue Boysa, jer i Hasanbegović je u mlašim danima bio BBB. Taj je BBB instinkt izašao iz Hasanbegović i nakon incidenta između Karačića i Tomašević. Jest, ritualno je načelno osudio svako nasilje, iako događaj kojega nije vidio nije komentirao, a onda se osvrnuo na Tomaševićevu navijačku prošlost, koje nema, i poručio »oni koji su Dinamov stadion vidjeli samo na malom ekranu, ne mogu docirati klubu Neovisnih za Hrvatsku u kojem su tri osobe koje su odrasle na navijačkoj tribini«. Bit će, dakle, da o Dinamu mogu govoriti samo oni koji su se kao tinejdžeri tri-četiri puta potukli zbog Dinama i barem desetak puta napili, a ako netko drugi pokuša govoriti o Dinamu onda će mu servirati izvorno prostaštvo, stečeno valjda u odrastanju na navijačkoj tribini.
On je i prije Svjetskog prvenstva osnovao Povjerenstvo za izgradnju stadiona (baš je vidoviti Milan), ima manje-više gotov projekt otprije deset godina (Plavi vulkan), već zna i cijenu (120 milijuna eura), a zna i da bi Zagreb mogao osigurati 70 posto potrebne svote. Zna i da bi to bio nacionalni stadion i da bi Zagreb imao dva stadiona podjednake veličine – Plavi vulkan i Maksimir. Kad se sve sabere izgradnja nacionalnog stadiona kako se pokušava prodati posljednja dva tjedna nije ništa drugo nego pokušaj neodgovornog razbacivanja novcem. Doslovce svakoj budali je jasno da Zagrebu ne trebaju dva stadiona kapaciteta 35.000 gledatelja, a svatko zna i da Zagreb nema novaca za održavanje dva takva stadiona (baš kao što Rijeka nema ni potrebe, a ni novaca za Rujevicu i novu Kantridu). Govoreći o nogometnoj reprezentaciji proteklih tjedana svi su se kleli u zajedništvo koje je ona stvorila u i oko sebe. Naravno, zajedništvo oko sebe stvorila je samo po pitanju svojih vlastitih nastupa, u svim ostalim temama i dalje smo jednako razjedinjeni (što znači da društvo funkcionira) kao i prije Svjetskog prvenstva u Rusiji. Izgradnja nacionalnog stadiona još je jedna krasna tema na kojoj se bez poteškoća može demonstrirati nezajedništvo. Prvo je pitanje zašto bi hrvatska nogometna reprezentacija uopće trebala imati nacionalni stadion. Takve stadione imaju reprezentacije koje domaće natjecateljske utakmice uvijek igraju na istom stadionu (Englezi na Wembleyu, Francuzi na Stade de Franceu), a hrvatska nogometna reprezentacija, baš kao i primjerice njemačka, spada u »putujuće«, dakle među one koje domaće natjecateljske utakmice igraju na različitim stadionima u različitim gradovima (dobro, hajde, u Splitu i na Poljudu možda baš i ne). Ako se već o reprezentaciji proteklih tjedana govorilo kao o faktoru kohezije, onda bi valjalo uvažiti da ona ima izvjesnu kohezivnu snagu i zato što putuje Hrvatskom. Osim toga, zašto bi Slavonci, Dalmatinci, Primorci, Istrani koji žele bodirti repreznetaciju uživo morali svaki put kada je Hrvatska domaćin snositi putne troškove, zašto ih ne bi ponekad plaćali i Zagrepčani?
Bio bi potpuno neisplativ
Dodatni je problem što bi nacionalni stadion (uz još postojeći Maksimir na kojemu bi igrao Dinamo) bio u funkciji samo nekoliko puta godišnje što znači da bi bio potpuno neisplativ. Možda bi imalo smisla srušiti Maksimir, izgraditi novi stadion i za Dinamo i (povremeno) za reprezentaciju, izgraditi ga tako da bude multifunkcionalan, da se na njemu mogu održavati i koncerti, a jednoga dana možda i velika atletska natjecanja, primjerice europsko ili svjetsko prvenstvo. Ali, raditi ovako kako nam pokušava servirati politika, posebno Milan Bandić, nije ništa drugo nego još jedno neodgovorno rasipanje stotina milijuna, a vjerojatno i milijardi kuna. A kako reče Bandić, za izgradnju stadiona potrebno je 120 milijuna eura, što znači 200 do 250 milijuna eura. Nadati se je da će politika ovaj puta ostati hladne glave, da sportska euforija neće nadvladati, jer ona euforija otprije 21 godinu je proždrla novca dovoljno za izgradnju novog stadiona, a taj je novac uložen u nešto što treba srušiti.