Stopa poreza u velikim gradovima može bitno utjecati na sposobnosti javnog sektora - riječki Korzo / Foto V. KARUZA
Najveći problem sustava nije fiskalni, nego ima li uopće neka općina kapaciteta za stvaranje povoljnog poslovnog okruženja
povezane vijesti
Uz to što je otprije prihod lokalne samouprave, od Nove godine jedinice lokalne samouprave u Hrvatskoj mogu i osmišljati način razrezivanja poreza na dohodak. Odlukom Vlade, naime, ukinut je prirez, kojim su mnoge lokalne jedinice pomagale svoje proračune, te im je otvorena mogućnost da samostalno određuju stope poreza, no unutar određenih raspona. Tijekom ovog, zadnjeg kvartala 2023. općine i gradovi dužni su donijeti odluku o visini poreznih stopa poreza na dohodak, koja na snagu stupa 1. siječnja 2024. U postojećem sustavu, uz mogućnost prireza, razrezane su bile jedinstvene stope od 20 i 30 posto, dok se po novom prirez ukida, ali se lokalnim jedinicima ostavlja da odluče o nižoj i višoj stopi unutar zadanih raspona, koji opet nešto variraju ovisno o veličini općine ili grada.
Lokalna konkurencija
To je dosad bila nezamisliva praksa jer je u ekonomskoj teoriji, uz porez na potrošnju, dobit i imovinu, upravo porez na dohodak jedan od temeljnih fiskalnih instrumenata države kroz koji se odražava njena fiskalna politika, pa i ideologija. Više poreznih razreda, znači poreznu progresiju, odnosno pravedniji način oporezivanja, jer oni s višim dohocima u relativnom iznosu plaćaju više. Manje poreznih razreda odnosno stopa, ili čak jedna stopa, što zagovaraju pobornici »flat taxa«, znači da se prednost daje načelu efikasnosti – porez se ovako lakše računa i ubire, ali pravednost »pati«.
Sada je ideja, spuštanjem ne samo prihoda, već i odluke o tome kako će ovaj porez izgledati, na lokalnu razinu, da se lokalna razina natječe i konkurira razinom poreznog opterećenja rada svojih građana/mještana. Tako će se vidjeti tko je vještiji i tko nižim poreznim opterećenjem može privući i nove žitelje na svoje područje, te možda i proširiti poreznu bazu, vjeruju u Vladi. Da stavimo na stranu političke motive ove nove porezne karte, javljaju se još dva (ekonomska) problema. Prvi je što kod nas postoji čak 555 jedinica lokalne samouprave, općina i gradova, koji će sada svaki na svoj način (ali, ipak naravno u zadanim gabaritima) razrezivati porez na dohodak, što znači da bismo se mogli naći u šumi stopa koja će voditi u kakofoniju fiskalnog opterećenja po jedinicama koje su ionako financijski, servisno, funkcionalno heterogene, a neke i potkapacitirane. Ispada da se konkurencija uvodi u već ionako hipertrofiran sustav koji bi bilo bolje prvo administrativno srediti i optimalno ustrojiti, analizom kapaciteta, eventualnim spajanjima i povezivanjima, nego da se građane, kojih je, usput rečeno, ionako sve manje, potiče da »pretrčavaju« iz jedne jedinice u drugu. Bit će možda i složeno pratiti sva ta porezna rješenja, kad se u punini razmašu.
Lokalna autonomija ipak ograničena
– Uobičajeno je u praksi da su prihodi od poreza na dohodak lokalnih samouprava naslonjeni na poreznu stopu i ostale elemente poreza na dohodak koje određuje središnja država. Rijetko je da lokalne vlasti određuju svoje stope (osim u SAD-u primjerice). Međutim, dijelom je to tako i u ovom modelu jer središnja država određuje striktne raspone stopa, tako da je lokalna autonomija ipak ograničena. To je važno zbog očuvanja makroekonomske stabilnosti te očuvanja politike očuvanja oporezivanja čimbenika rada, kako ne bi došlo do prevelike porezne presije na rad koju generiraju lokalne vlasti, ističe Saša Drezgić. |
Nije baš tipično
Drugo, porez na dohodak oporezuje rad, a rad nije samo ekonomska kategorija, već glavna odrednica svih nas kao radnika i građana jedne zemlje, a sada ni u tom vrlo delikatnom dijelu više nećemo svi imati isti porezni tretman, odnosno ovisit će o lokalnoj razini više no prije. Je li ovakav oblik oporezivanja rada da se odluka sa središnje državne vlasti spušta na lokalne jedinice nešto uobičajeno u EU-u ili je pak neka naša porezna avangarda, pitamo Sašu Drezgića, profesora javnih financija, dekana Ekonomskog fakulteta u Rijeci.
Drezgić načelno pozdravlja spuštanje odluke o poreznom opterećenju dohotka na lokalnu razinu jer kaže da se tako doista uvodi određena konkurencija među jedinice lokalne samouprave, međutim, prije svega, kaže, među velike gradove kojih se ova promjena prije svega tiče, dok će, navodi, za većinu općina, njih možda i 95 posto, sve ostati gotovo isto. Ne niječe da u svemu postoji i politički faktor, no isto tako kaže da treba biti oprezan jer je ova priča šira od fiskusa; ona je prije svega stvar kapaciteta, koje dio općina ili gradova uistinu nema.
– Ministarstvo financija jako dobro zna što radi u smislu ograničenja tih stopa. Ova priča bitna je samo za velike gradove koji imaju velike raspone i heterogenost poreznih obveznika pa ih ima u oba porezna razreda, dok će zaista za veliku većinu jedinica sve ostati slično. Ako uzmemo razred od 15 do 22 posto, uglavnom sve općine će imati skoro 22 posto jer nemaju izbora. Za velike gradove je ovo važno jer mogu nešto inovirati poreznom politikom, kaže Drezgić. Inače, veli, realno porezno opterećenje rada s osnova poreza na dohodak kod nas je općenito izuzetno nisko.
Saša Drezgić / Snimio Vedran Karuza
Doprinosi problem
– Većina stanovništva plaća, najveći dio nula, a onda 2, 3, 5 posto, odnosno jako malo u odnosu na dohodak, zbog neoporezivog dijela, olakšica itd. Znači, nije ovo sada ništa spektakularno u smislu opterećenja rada, u odnosu na to koliko je rad opterećen nekim drugim oblicima oporezivanja, poput komunalne naknade, koja je srećom niska, ali opet linearna, dok je porez na dohodak puno progresivniji. K tome, vidimo samo nominalne stope, gornju stopu koja ide do 36 posto, što se čini strašno, a u realnosti je to zapravo nisko porezno opterećenje. Puno veći problem su doprinosi koji su proporcionalni i koji strahovito povećavaju bruto plaću. Porez na dohodak nije u suštini toliko bitan, ovime je samo dana dodatna fleksibilnost dijelu lokalne samouprave da analizira svoje financije. Kada smo konkretno radili studije za pojedine lokalne samouprave, nismo radili samo optimizaciju poreza na dohodak, nego gledali na financijsku održivost, koliko treba prihoda za tu razinu javnih rashoda i na koji način se mogu ti rashodi nadoknaditi prihodima. Slažem se da u ovim uvjetima velikog broja jedinica lokalne samouprave, njih 555, najveći problem tog sustava nije fiskalni, nego problem kapaciteta, odnosno ima li uopće neka općina kapaciteta za stvaranje povoljnog poslovnog okruženja, pri čemu veliki broj njih to nema, zaključuje Drezgić.
